U Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu od 23. oktobra do 20. novembra 2026. godine bit će predstavljena izložba „Golo tijelo: Gropuzzo / Štajduhar / Zrno“, koja okuplja fotografije Rina Gropuzza, Borisa Štajduhara i bosanskohercegovačkog fotografa Almina Zrne.

Izložba je koncipirana pod vodstvom Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, i Dubravke Tomeković Aralice. Prateći katalog, objavljen na hrvatskom i engleskom jeziku, donosi tekst historičarke umjetnosti, kustosice i likovne kritičarke Leile Topić, koja kroz različite fotografske pristupe otvara pitanja erotike, pogleda, slobode prikazivanja i načina na koji posmatramo nago tijelo.

Između pogleda, erotike i autonomije tijela

U tekstu „Won’t You Let Me See?“ Leila Topić polazi od stihova pjesme „Memories“ Leonarda Cohena, razmatrajući odnos između želje da se tijelo vidi i prava osobe da odluči hoće li se i na koji način izložiti pogledu. Historijske i savremene primjere iz svijeta umjetnosti povezuje s pitanjima cenzure, objektivizacije i društvenih predodžbi o prihvatljivom prikazivanju ženskog tijela.

U središtu njenog promišljanja nalazi se pitanje autonomije: može li žena slobodno odlučivati o vlastitoj pojavnosti, uključujući želju da bude viđena, bez unaprijed donesenih sudova o tome šta takva odluka znači?

„Pitanje s početka teksta zato ostaje presudno: priznajemo li ženi pravo da želi biti viđena i kada bira glamur, prenaglašenu pozu ili zavodljivu artificijelnost?“

Topić potom razmatra različite načine na koje trojica fotografa pristupaju ljudskom tijelu, od skulpturalne redukcije i pažljivo oblikovanog svjetla do raskošne scenografije i vizuelnog jezika modnog editorijala.

Almin Zrno | “Body Sculpture 24”, 2014.

Almin Zrno: tijelo kao skulpturalni volumen

Fotografije Almina Zrne pripadaju tradiciji studijskog akta, ali njihovu prepoznatljivost određuju kontrolisano svjetlo, reducirani prostor i fizički zahtjevne poze modela. Tijelo se savija, uvija i skuplja, dok ruke postaju važan dio kompozicije, istovremeno zaklanjajući i otkrivajući pojedine dijelove figure.

Leila Topić njegov pristup povezuje sa skulpturalnim oblikovanjem tijela, u kojem svjetlo, sjena, linija i volumen preuzimaju ulogu koju bi u drugačijoj vrsti fotografije mogli imati boja, ambijent ili narativna situacija.

Na brojnim fotografijama lice je izrezano iz kadra ili potisnuto u sjenu, čime se pažnja usmjerava na tijelo i njegovu fizičku prisutnost. Ipak, model nije predstavljen kao nepokretan objekt. Napetost mišića, položaj udova i dodirivanje vlastite kože ukazuju na aktivno učešće u stvaranju prizora.

Zrno je jedan od vodećih bosanskohercegovačkih fotografa. Rođen je u Sarajevu 1966. godine, a fotografijom se počeo baviti sa 14 godina. Nakon ratnih godina provedenih u odbrani Sarajeva, profesionalno se posvetio fotografiji, počevši od reportažnog i dokumentarnog rada, a zatim se usmjeravajući prema autorskoj fotografiji, portretu i aktu.

Dugogodišnji je član Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi. Bio je predsjednik ULUPUBiH-a u dva mandata, a njegove fotografije predstavljene su na izložbama u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Autor je više od 25 samostalnih izložbi, a njegov rad objedinjen je u monografijama „Vijećnica“ iz 2015. i „Apology of Eros“ iz 2018. godine.

Almin Zrno | Foto: Dženat Dreković

Rino Gropuzzo: erotika kao inscenacija

Za razliku od Zrne, koji tijelo izdvaja iz okruženja i gradi ga svjetlom, Rino Gropuzzo fotografiju akta oblikuje kroz slojevitu scenografiju, historijske reference, kostime i predmete. Njegovi modeli pojavljuju se u ambijentima koji prizivaju rokoko, akademski akt i ikonografiju erotske fotografije, ali ih istovremeno povezuju sa savremenom modom i popularnom kulturom.

Perike, biseri, zlatne tkanine, čarape i drugi rekviziti ne služe samo ukrašavanju prizora. Oni otkrivaju njegovu konstruisanu prirodu i pokazuju kako se erotska slika oslanja na već postojeće kulturne obrasce.

Topić u njegovim fotografijama prepoznaje igru citatima iz historije umjetnosti, ali i odmak od ozbiljnosti tradicionalnog akta. Umjesto pokušaja da tijelo predstavi kao nešto izvan vremena i kulturnih konvencija, Gropuzzo otvoreno pokazuje da je riječ o izvedbi u kojoj su poza, odjeća, scenografija i pogled dio iste cjeline.

U ciklusu „Gisele“ dodatno se otvaraju pitanja predstavljanja rodnog identiteta i odnosa između tijela, maske i načina na koji se osoba pojavljuje pred kamerom.

Rino Gropuzzo rođen je u Rijeci 1955. godine, a fotografijom se bavi od ranih sedamdesetih. Usavršavao se u Parizu i Milanu, a njegove fotografije objavljivane su u brojnim domaćim i međunarodnim časopisima. Izlagao je u Hrvatskoj i inozemstvu, a član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Rino Gropuzzo | “Ifka” (Zuccheriera), 2014.

Boris Štajduhar: između glamura i artificijelnosti

Fotografije Borisa Štajduhara donose drugačiji pogled na odnos tijela i prostora. U njegovom radu pojavljuju se bujno zelenilo, industrijske konstrukcije i minimalistička studijska pozadina, dok stilizacija modela i pažljivo režirani prizori otkrivaju bliskost s modnom i komercijalnom fotografijom.

Leila Topić posebno se osvrće na napetost između prirodnosti tijela i artificijelnosti fotografskog prizora. U industrijskom ambijentu tijelo modela uspostavlja odnos s metalnim konstrukcijama, dok pred izložbenom lutkom postaje vidljiva razlika između živog organizma i standardizirane figure namijenjene predstavljanju robe.

U fotografiji s narandžastim kolutom za spašavanje predmet preuzima dvostruku ulogu: zaklanja dijelove tijela, ali istovremeno usmjerava pogled prema njima. Jednostavan rekvizit tako postaje dio vizuelne igre u kojoj se prepliću glamur, humor i svjesna inscenacija.

Štajduharov fotografski opus obuhvata i muške aktove, u kojima se tijelo pojavljuje kroz radnju, fizički napor i upotrebu rekvizita. Time se njegov pristup ne zadržava isključivo na fotografskom prikazivanju ženskog tijela, nego obuhvata širi raspon mogućnosti koje žanr akta nudi.

Boris Štajduhar rođen je u Zagrebu, a profesionalno se fotografijom bavi od 1980. godine. Karijeru je počeo u omladinskim i studentskim listovima, a potom sarađivao s brojnim istaknutim časopisima i medijskim izdanjima. Bavio se i osmišljavanjem rubrika i vizuelnih identiteta publikacija, a autor je velikog broja naslovnica i reklamnih kampanja za međunarodne brendove. Njegove fotografije objavljivane su i u američkom i britanskom izdanju časopisa Vogue. Dugogodišnji je član ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Boris Štajduhar | “Ena”, 2014.

Fotografija kao prostor slobode i pogleda

Zajedničko predstavljanje Zrne, Gropuzza i Štajduhara omogućava poređenje različitih pristupa fotografskom aktu: od tijela oblikovanog svjetlom i svedenog na skulpturalni volumen, preko erotske inscenacije koja se poigrava historijskim referencama, do fotografije koja otvoreno koristi kodove glamura i komercijalne estetike.

U tekstu Leile Topić ta raznolikost dobija dodatnu dimenziju. Umjesto da se pitanje golotinje svede na jednostavnu podjelu između slobode i objektivizacije, autorica razmatra okolnosti u kojima fotografija nastaje, načine na koje model učestvuje u stvaranju prizora i kulturne konvencije koje utiču na njegovo tumačenje.

Izložba „Golo tijelo: Gropuzzo / Štajduhar / Zrno“ bit će otvorena za posjetioce u Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu od 23. oktobra do 20. novembra 2026. godine.

Realizaciju izložbe podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, a sponzori su Canopy by Hilton Zagreb, Zanat i Solum.