Razgovarala: Elma Hodžić
Naslovna fotografija: Dejan Miholjčić

Nela Hasanbegović preko dvije decenije djeluje kao umjetnica u različitim formatima trodimenzionalne i intermedijalne umjetnosti. Njena bogata umjetnička praksa obilježena je konceptualnim pristupom koji otvara pitanja roda, identiteta, prostora, moći i društvenih uloga. Teme koje istražuje su uvijek obrađene detaljnim istraživanjem i profesionalnim pristupom: od ideje do realizacije. Zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu od 2012. godine. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama, djeluje na polju edukacije, predstavlja svoje radove akademskoj i široj publici. Neumorno istražuje svijet i stvara. U novembru je otvorila izložbu „Self-Replication“ u Zagrebu, koja je poslužila kao motiv za kvalitetan razgovor.

21 godina djelovanja

Kako definirate ono što radite u širokom spektru tema, tehnika i poslova? Kako predstaviti sve uloge u kojima djelujete: od uloge univerzitetske profesorice do umjetnice koja kontinuirano stvara?

Nastojat ću odgovoriti na vaše pitanje, a da pri tome ne izostavim nijednu od svojih uloga, i da Vaše čitatelje pobliže upoznam sa svojim djelovanjem, likovnim poetikama i interesovanjima. Pomiriti više uloga, te ostvariti rezultate u istim, a unutar vremenskog okvira od 24 sata je dosta zahtjevno… Realizirati aktivnosti u vezi s ulogom univerzitetske profesorice, umjetnice, majke i žene, te uspješno organizirati slobodno vrijeme za odmor, akumulaciju i kontemplaciju je teško – ali uspijevam. Ne žalim se, jer vjerujem da i drugi ljudi imaju iste izazove, a uz uspješnu organizaciju je sve moguće.

Iako sam po formalnoj edukaciji magistrica kiparstva, koja se trenutno usavršava na dva doktorska studija, i to jednom iz područja likovne umjetnosti – vajarstva na Fakultetu likovnih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu, te drugom interdisciplinarnom studiju iz područja metodike nastave likovne kulture na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, prilikom svog umjetničkog djelovanja nastojim njegovati interdisciplinarni pristup. Iako sam dosta svojih umjetničkih ostvarenja realizirala u mediju kiparstva, taj medij me nikad nije zadržao u granicama tradicionalnih tehnika i materijala, jer sam uvijek nastojala da prekoračim one ustaljene norme i pravila materijala, njihove obrade, ali i tehnika. Sklona sam eksperimentiranju, uvođenju novih materijala u medij skulpture, te uspostavljanju novih veza i puteva za pojedine tehnike. Odnosno, uvijek u svom likovnom djelovanju nastojim  da skulptorski medij proširujem, na način da uvodim inovacije u isti, kako na fonu materijala tako i sinergije određenih medija. Tako da je unutar mog heterogenog likovnog rukopisa, pored onih skulpturalnih formi koje su vezane za pojedine materijale kao što su: metal, čelična sajla, konopac, kamen i dr., moguće vidjeti i video-instalacije, video-skulpture, prostorno specifične svjetlosne instalacije i performativne forme.

Protekla je 21 godina od mojih početaka. Tokom svih tih godina sam aktivna i prisutna kako na bosanskohercegovačkoj, tako i na svjetskoj likovnoj sceni. Nastojim svojom raznorodnom aktivnošću oplemeniti ljudske duše, potaknuti ih na kritičko razmišljanje i propitivanje, te odgovoriti na neke od društvenih promjena koje su me isprovocirale i bile povod kreiranja pojedinih umjetničkih djela i radova. Moji umjetnički produkti se, pored onih personalnih prostora, dotiču i društvenih problema unutar bosanskohercegovačkog društva, ali i onih svjetskih pitanja i izazova. Tako konzumenti mogu uočiti različite tematike prisutne u mojim djelima i radovima, te heterogeni likovni rukopis, koji je i jedna od okosnica u mom umjetničkom stvaralaštvu. Nastojala sam zadržati zaigranost i svježinu u pristupu, odnosno da me medij ili tematika ne zarobi, ne limitira … pretendiram da moja likovna praksa bude drugačija, potaknuta mojim unutrašnjim stanjima i potrebama. Ono što je važno reći za moje likovne tvorevine, jeste da nikad ne pravim ustupke. Ako imam određenu ideju koju sam osmislila i skicirala, u tom izvornom stanju je i nastojim realizirati. Ne pravim kompromise da bih isproducirala rad, nego nastojim priskrbiti sredstva i sponzorstva da bi taj umjetnički rad egzistirao onako kako je i osmišljen. Mišljenja sam da redukcija moje prvobitne ideje može dovesti do gubitka kvaliteta i one inicijalne pretenzije i preokupacije. Iz tog razloga pojedini idejni projekti su ostali samo u formi skice, baš iz razloga što nisam sklona kompromisu po tom pitanju, i što su velika sredstva nekada potrebna za realizaciju mojih projekata i radova. Kao skulptorica, sklona sam razmišljanju  u velikim razmjerama – monumentalno – i to često vidimo u mojim umjetničkim projektima i radovima. Takvi projekti iziskuju velika sredstva i složenu produkciju, nastojeći da radovi budu izneseni do kraja, dok pojedini ostaju samo zapisani (skicirani),  te čekaju bolja i povoljnija vremena.

Ovaj odgovor je odlična uvertira u sljedeće pitanje. Koji su to izazovi na likovnoj sceni danas? Nedostaju li sredstva, prostori, interakcija?

Generalno gledajući, veliki su finansijski izazovi pred umjetnicima i umjetnicama Bosne i Hercegovine, u svim vrstama umjetnosti. Međutim, ja ću govoriti iz cipela osobe koja se dominantno bavi likovnom i vizualnom umjetnošću. Izuzetno je složeno i zahtjevno producirati jedan projekat i rad. Međutim, važno je i reći da nije nemoguće, i koristim ovu priliku da pohvalim pojedine ljude i firme koji/e su pokazale susretljivost, te dali/e nesebičnu podršku da pojedini moji projekti i radovi budu izvedeni na valjan način. Pored teškoća s kojima se svi, više ili manje, u svijetu umjetnosti susrećemo, ja imam pozitivna iskustva sa ljudima koji su u odnosu na svoje mogućnosti bili podrška u realizaciji pojedinih mojih projekata i radova. Također, jedan od izazova je prilagodba prostora za moje pojedine umjetničke projekte i radove, koja zahtijeva velika finansijska sredstva. Ovdje je važno spomenuti da naše galerije dopuštaju različite vrste intervencija, jer sam prostor može sputavati umjetnika/cu u realizaciji ideje, a otvorenost muzeja i galerija da prostor učine svrsishodnim, odnosno da omoguće prostorne intervencije umjetnicama/umjetnicima je važna. Kao i u svakoj oblasti ljudskog djelovanja, važna je volja i želja svih subjekata da se određeni projekat kvalitetno realizira.

Foto: Dejan Miholjčić

Svjetlost – (de)konstrukcija skulpturalne forme

Svjetlost je često prisutna kao sredstvo u Vašim radovima. Kako je došlo do interesovanja za ovaj izuzetno važan likovni element?

Moje interesovanje za upotrebu svjetla u monumentalnim instalacijama seže još od 2007. godine. Važno je reći da je svjetlost prisutna u mojim djelima kao kreator forme i nosilac određene poruke – uvijek (de)konstruira skulpturalnu formu. Svjetlost je bila važan strukturni element u realizaciji mnogih mojih likovnih rješenja, nekad kao glavni nosilac poruke, a nekad kao jedan od elemenata koji participiraju u cjelokupnom likovnom rješenju. Ovdje ću navesti samo pojedine. Određene svjetlosne instalacije su i prostorno specifične. Jedan od ciklusa u koji je inkorporirana svjetlost je „Između svjetla i tame“, u kojem svjetlost  drugačije komunicira s posmatračem i tvori formu, u odnosu na ciklus „Self-replication“. Također, tu su i različiti svjetlosni natpisi/riječi od ručno krivljenog neona, performansi u kojima su inkorporirani svjetlosni elementi, pa sve do video-instalacija odnosno video-mappinga (na fasadi Umjetničke galerije BiH).

Koliko je ideja autorefleksije važna da otvorimo određena društvena pitanja? Koliko je razmišljanje o sebi i vlastitom biću značajno da progovorimo o sebi? Koja Vas tema trenutno najviše okupira?

Vaše pitanje je na tragu mog posljednjeg projekta, odnosno izložbe realizirane u galeriji Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, gdje je prezentiran jedan dio ciklusa „Self-replication“, koji u prvom planu propituje personalne unutarnje prostore. Dakle, ovdje kao umjetnica propitujem vlastite unutarnje prostore i personalni identitet, kako bih u odnosu na taj personalni kontekst mogla propitivati i društveni identitet i tendencije. U svim svojim umjetničko-istraživačkim procesima krećem od mikrookruženja ka makrookruženju. To je, čini mi se, i prirodan proces u posmatranju određenih problema, pojava, potreba i promjena. Ovaj ciklus dominantno propituje ulogu žene, umjetnice, majke, te memoriju na pojedine životne segmente i sekvence. Prostorno specifična svjetlosna instalacija je vrlo složena i progovara o određenim ulogama, koje su u prvom planu direktno vezane za autoricu/umjetnicu, te poziciju žene, kako danas tako i u prošlosti. Riječi koje su integralni dio pojedinih autoportreta, koji su kreirani uz pomoć pamučnog konca, su u direktnoj vezi s ulogom i pozicijom žene. Materijali koji su korišteni prilikom izvedbe ove svjetlosne instalacije spajaju tradiciju i savremenost na način da kroz, uvjetno rečeno, ‘žensko’ pismo, odnosno upotrebu keranih i heklanih elemenata i UV black light rasvjete, materijaliziraju likovnu zamisao autorice.

Self-replication; Foto: Nela Hasanbegović

Povod ovog razgovora je posljednja izložba otvorena u Zagrebu. Koliko nam je važna regionalna i međunarodna saradnja s galerijama i srodnim institucijama? Koliko je važno izlaženje izvan vlastitih okvira i predstavljanje domaće umjetnosti na međunarodnom planu?

Mišljenja sam da je to od velike važnosti za svakog autora/icu, te tako i za mene kao vizualnu umjetnicu, da pored prezentiranja vlastitih likovnih zamisli u vlastitom okruženju, iste ponudi recipijentima i kolegama/icama, kako u regionalnom tako i u međunarodnom okruženju. Također, ako želimo da sagledamo ono što smo dobili kao ‘nasljedstvo’, ovdje prvenstveno mislim na likovne zamisli, ne možemo govoriti isključivo o lokalnom kontekstu, jer i globalno ‘nasljedstvo’ utiče na nas i na kreiranje našeg osobnog identiteta. Mi smo ti koji odabiremo određene kulturološke obrasce iz našeg kulturološkog konteksta, i drugih kultura svijeta, te iste stavljamo u funkciju prilikom realizacije naših likovnih zamisli i izgradnje cjelokupne ličnosti. Pored kontinuirane komunikacije s domaćom publikom, nastojim održavati komunikaciju i s publikom regije i svijeta. Nastojim doživjeti i primiti njihove refleksije,  i vidjeti kako moja umjetnost komunicira u tim dijelovima svijeta, te drugačijim društvenim kontekstima. Svakako da je navedeno važno zbog razvoja i valjane prezentacije bosanskohercegovačkog društva. Mišljenja sam da se bosanskohercegovačko društvo na svjetskoj sceni prezentira na valjan način kroz umjetničke tvorevine naših umjetnica i umjetnika. Naša država je kulturološki izuzetno bogata, a njeni narodi trebaju da budu ponosni na ono što bosanskohercegovački autori/ce svakodnevno rade, i na koji način su ambasadori/ce svoje zemlje.

Self-replication; Foto: Nela Hasanbegović

Iskustvo Zagreba

Kako je došlo do realizacije izložbe u Zagrebu?

U tom galerijskom prostoru sam već ranije izlagala, te sam znala potencijale prostora, ali i izuzetno posvećenog osoblja. Dva su razloga mog povratka u ovaj galerijski prostor,  prvi je saradnja sa kustosicom i voditeljicom likovnog programa Martom Kiš, koja je započela još 2009. godine, i drugi koji je u vezi s prostorom koji je podesan za ovu likovnu priču. Dakle, prostor omogućava zadržavanje recipijenata i kontemplaciju, što je za ovu prostorno specifičnu instalaciju izuzetno važno. Izložba je bila posjećena, a komentari publike su podržavajući i ohrabrujući za mene kao umjetnicu, i nastavak istraživačkog rada. Pored samostalne izložbe, realiziran je razgovor s umjetnicom, odnosno mojom malenkosti, koji je trajao oko sat vremena. Povod razgovora je, pored izložbe, bila i selekcija umjetničkih djela i radova koji su nastajali tokom dvije decenije.

Imali ste priliku, tokom boravka u Zagrebu, posjetiti izložbu kipara Ivana Meštrovića. Koliko Vas je to iskustvo obogatilo?

Na tragu onog što sam maloprije govorila, dala bih odgovor na ovo Vaše pitanje, jer vjerujem da učimo svi od svih. Izuzetno poštujem svoje prethodnike i prethodnice – njihovo ispisivanje i otkrivanje likovnih fenomena i vrijednosti, na koje se možemo osloniti prilikom realizacije svojih likovnih zamisli, a neke možemo integrirati u potpunosti u svoje likovne tvorevine.  Iz tog razloga je za mene bilo značajno posjetiti ovu izložbu i sagledati dio stvaralaštva ovog velikog umjetnika. Neka djela sam imala priliku ranije vidjeti, dok su neka od predstavljenih djela za mene bila novitet, jer se nalaze u različitim svjetskim kolekcijama. Uglavnom, jedno vrlo inspirativno i bogato iskustvo.

Self-replication; Foto: Sven Mrkonjić

Umjetnost pomaže da se gradi bolje i inkluzivnije društvo

Kako izgleda rad sa studentima? Koliko je Akademija likovnih umjetnosti inspirativna za Vaš rad?

Rad sa studentima i studenticama, na izgradnji i osnaživanju njihovih kompetencija, je jedno prelijepo i inspirirajuće iskustvo. Važno je stvoriti povoljnu klimu unutar klase i odličnu timsku saradnju, gdje je zastupljeno pravilo da svi uče od svih, jer će jedino takva klima osigurati usvajanje pretpostavljenih nastavnih ciljeva. Važno mi je da studenti/ce prihvate da je sadržaj kroz koji prolazimo njima potreban, iz razloga kako bi uspješno mogli provoditi svoje buduće aktivnosti i djelovati, a ne da isti prihvataju na način da je to nešto što moraju uraditi za ocjenu. Kada se uspješno probudi  intrinzična motivacija kod studenata i studentica onda znate da ste na pravom putu. Rezultati ovakvog pristupa i strategije su svakako vidljivi, i bez lažne skromnosti mogu reći da su moji studenti i studentice sjajni i educirani mladi ljudi. Ova zemlja treba biti ponosna na mlade ljude koji daju svoj maksimum u ovim vrlo izazovnim vremenima, kreirajući ozračje u svojim likovnim aktivnostima i učionicama, koje nude nadu u bolje sutra.

Kakva je bila 2023. godina?

Godina koja je već pri kraju je bila dosta intenzivna. Bilo je različitih projekata, kako studentskih, na kojima sam bila u svojstvu mentorice, tako i mojih vlastitih. Uglavnom, bila je izazovna i ispunjavajuća. U svojstvu mentorice na studentskim projektima, gledala sam kako se mladi ljudi razvijaju i sazrijevaju, a kroz vlastite projekte sam pratila svoj razvoj i usavršavanje.

Zašto nam je umjetnost važna?

Pored onih važnih duhovnih aspekata koji se kultiviraju putem likovne umjetnosti, umjetnost pomaže da se gradi bolje i inkluzivnije društvo, na način da kroz svoje mikroaktivističke putokaze usmjerava društvo na promjene. Taj aktivizam nije na nivou da odmah stvara promjene, ali ukazuje na ono što je potrebno revidirati i promijeniti, sa svrhom unaprjeđenja. Za svako društvo je likovna umjetnost apsolutno važna, jer ona oblikuje vizualnu zbilju svakog pojedinca. Pojavni svijet je uređen po zakonitostima likovnog jezika, ako krenemo od aplikacija na mobitelu, pa do bilo kakve druge  vizualne poruke – komunikacije (umjetničkog djela i rada, plakata, reklama, ulične umjetnosti, mode, dizajna, i dr.).

Foto: Dejan Miholjčić