Od umjetnosti i scenografije, preko više od četiri decenije posvećene borilačkim vještinama, meditaciji i različitim tjelesnim i terapijskim praksama, do osnivanja Tao studija Sarajevo, put Alexa Saše Glušca obilježen je stalnim učenjem i traganjem za dubljim razumijevanjem čovjeka. Njegov rad danas objedinjuje iskustvo stečeno kroz decenije rada s tijelom, pokretom, disanjem, snagom, stabilnošću i različitim praksama koje čovjeka vraćaju vlastitom tijelu.

Još 2003. godine, kroz osnivanje fitness kluba Gym Sfera, Glušac je razvijao pristup koji je povezivao rad na tijelu i unutrašnji razvoj. Danas, nakon godina iskustva i kontinuiranog učenja, u svom radu povezuje Core Pilates, Zhineng Qigong, meditaciju, borilačke vještine, akupunkturu, Tuina kinesku masažu, energetska iscjeljivanja i druge terapijske metode, prilagođavajući pristup potrebama svakog pojedinca.

U njegovom pristupu nema univerzalnog programa ni unaprijed pripremljenog recepta. Svaki čovjek dolazi s vlastitom pričom, navikama, ograničenjima i mogućnostima, pa se od toga i počinje. Bol u jednom dijelu tijela ne mora značiti da je upravo tu i uzrok problema, kao što ni intenzivniji trening sam po sebi ne znači kvalitetniji rad. Važno je razumjeti kako se čovjek kreće, diše, stoji, sjedi i živi.

Za Glušca, rad s tijelom nije pitanje brzih rezultata niti pokušaj da se tijelo savlada silom. To je proces koji zahtijeva kontinuitet, disciplinu, strpljenje i spremnost da se tijelo zaista upozna. Njegov pristup danas počiva na jednostavnoj, ali često zanemarenoj ideji: tijelo nije neprijatelj kojeg treba pobijediti, već sistem s kojim treba naučiti sarađivati.

U razgovoru za Urban magazin, Alex Saša Glušac govori o tome zašto je svaki čovjek drugačiji, kako prepoznaje šta je pojedincu potrebno, zbog čega pravilno kretanje često mora prethoditi intenzitetu, koliko su disanje i svijest važni za funkcionalno tijelo i zašto nikada nije kasno početi. Govori i o kontinuitetu, strahu od pokreta, godinama neaktivnosti, vlastitom odnosu prema tijelu koji se mijenjao s godinama, ali i o trenutku kada čovjek počne ponovo vjerovati vlastitom tijelu.

U prethodnom razgovoru govorili smo o Vašem putu, učenju, Tao studiju i različitim praksama kojima se bavite. Ovoga puta željeli bismo se više fokusirati na Vaš rad s tijelom – na to kako pristupate čovjeku, kako prepoznajete šta mu je potrebno i kako određujete odakle treba početi. Kada Vam se obrati osoba koja kaže: „Ne osjećam se dobro u svom tijelu, ali ne znam tačno šta mi je potrebno“, odakle počinjete?

Prvo razgovorom. Ne možete čovjeka svesti na jedan simptom, jedan bol ili jedan dio tijela. Čovjek dođe i kaže: „Bole me leđa“, a onda kroz razgovor shvatimo da možda osam sati sjedi, da ne diše pravilno, da je pod stresom, da ne spava ili da se godinama nije kretao. Tijelo je cjelina.

Tokom razgovora gledam kako osoba sjedi, kako hoda, tj. kako mi prilazi, kako diše, gdje drži ruke, kako gestikulira, da li ima bola u pokretima, da li je prisutna ili ne. Ne radim nikada po šablonu. Svako tijelo, tj. svako biće, ima svoju priču, historiju, svoje navike i svoje mogućnosti. Moj zadatak je da pronađem odakle možemo početi, a ne da čovjeka odmah stavim pred neki unaprijed pripremljen program.

Koji su najčešći razlozi zbog kojih Vam ljudi danas dolaze – bol, ukočenost, problemi s držanjem, nedostatak snage, stres ili osjećaj da su jednostavno izgubili kontakt sa svojim tijelom?

Sve navedeno. Ali najčešće ljudi dolaze zbog hroničnog stresa, kada tijelo počne slati signale koje više ne mogu ignorisati. To može biti bol u leđima, ukočen vrat, nedostatak snage, loše držanje, umor ili jednostavno osjećaj da tijelo više nije ono što je nekada bilo.

Kod žena, posebno nakon četrdesete, često vidimo i gubitak mišićne mase i snage. Ljudi često misle da je to samo estetsko pitanje, ali mišić je važan organ i njegovo očuvanje je pitanje funkcionalnosti i dugoročnog zdravlja. Nije dovoljno samo šetati. Tijelu treba dati razlog da sačuva, razvija i održava mišiće, tj. mišićnu masu.

Koliko je važno da se prije bilo kakvog rada prvo razumije čovjek kao cjelina, a ne samo dio tijela koji ga boli?

To je osnovno. Ako čovjeka boli rame, ne znači da je problem nužno samo u ramenu. Tijelo je živući sistem. Cjelina. Um, stopala, koljena, karlica, kičma, rebra, dijafragma, organi – sve je povezano.

Ako samo tretiramo mjesto bola, a ne pogledamo kako se čovjek kreće, diše i živi, često smo riješili samo posljedicu. Zato je važno razumjeti i pročitati cijelo tijelo i čovjeka koji u tom tijelu živi.

Kada govorimo o radu s tijelom, šta se u Vašem pristupu razlikuje od klasičnog odlaska u teretanu ili na standardni fitness trening?

Prije svega, ne radim po principu „jedan program za sve“. Nije svako tijelo spremno za isti intenzitet niti ga može podnijeti, jer svako tijelo nema iste potrebe niti mogućnosti – bilo zbog godina, bavljenja sportom ili određenim radom.

Mene ne zanima samo koliko neko može podići ili koliko ponavljanja može uraditi. Zanima me kako se kreće, kako diše, kako održava ravnotežu i da li ono što radi može dugoročno koristiti njegovom tijelu. Bitan je cjelokupan sistem i prvenstveno održavanje tijela, koje je u našoj sredini zanemareno. Često pitam klijente ili pacijente da li razmišljaju kakvi će biti ako to ne čine. Ako se toliko brinemo o automobilima i redovno ih održavamo, zašto ne bismo na isti način brinuli i o vlastitom tijelu?

Pokret ne mora biti brz da bi bio učinkovit, niti trening mora biti iscrpljujući da bi imao smisla. Kvalitet i svijest pokreta, kontrola, disanje i stabilnost često su važniji od pukog intenziteta. Problem je što ljudi često polaze od sjećanja na ono što su nekada mogli, kao da se ništa nije promijenilo nakon godina života, stresa, braka i djece, i kao da će tijelo samo sebe popraviti. Tu uključujem i lijenost, manjak lične motivacije i razumijevanja samog sebe.

Za koga je namijenjen individualni rad s Vama? Da li čovjek mora već biti fizički aktivan ili je upravo suprotno – često važnije da dođe neko ko dugo ništa nije radio?

Ne mora čovjek biti fizički aktivan. Zapravo, često je najvažnije da dođe upravo osoba koja godinama ništa nije radila, koja se boji da će se povrijediti ili koja misli da prvo mora biti u formi da bi počela.

Ne morate znati plivati da biste došli na čas plivanja. Isto je i s tijelom. Dođete s onim što imate, a onda zajedno radimo na tome da postane bolje. Bitna je želja i volja. Lako zvuči, ali nije baš tako. Čuveni hedonizam često upropaštava tijelo.

Mnogi ljudi počnu vježbati tek kada se pojavi bol. Da li je tada već kasno ili se tijelo i u toj fazi može uspješno vratiti u bolju funkciju?

Nikada nije kasno, ali je uvijek bolje početi prije nego što problem postane ozbiljan. Tijelo ima nevjerovatnu sposobnost prilagođavanja i učenja.

Međutim, ne treba ignorisati bol. Bol je početni signal, alarm, a ne neprijatelj. Ako se pojavi, treba razumjeti šta nam govori. Nekada je potrebno ojačati, nekada mobilizirati, nekada promijeniti obrazac kretanja, a nekada prvo otići ljekaru i utvrditi šta se dešava, pa onda iskusnom treneru.

Uvijek se sjetim reći učenicima ili pacijentima: vidjeli ste, npr., vaterpoliste – izgledaju sjajno, a njihov trener ne. Da, naravno, godine rade svoj posao, ali održavanje tijela je uvijek moguće. Moja majka ima 86 godina i još uvijek vježba jogu, uz duge šetnje. To puno znači.

Koliko u radu s tijelom pažnje posvećujete onome što čovjek može, a koliko onome što trenutno ne može?

Uvijek počinjemo od onoga što može. Izgleda brutalno, ali kažem im: „Lezi na pod i digni se više puta.“ Tada sami shvate da su se zapustili. To je odličan početak. Ako stalno gledamo ono što ne možemo, stvaramo dodatnu i dugoročnu frustraciju.

Tijelo ima svoje granice, ali granica nije uvijek zid. Nekada je samo informacija da treba promijeniti pristup. Nećemo silom otvarati ono što tijelo još nije spremno otvoriti. Radimo, ponavljamo, učimo i postepeno pomjeramo granice.

Šta je najčešća greška ljudi koji samostalno počnu vježbati – posebno kada pokušavaju brzo nadoknaditi godine neaktivnosti?

Najveća greška je nestrpljenje. Ono čuveno: „Mogu ja to“, uz sjećanje na vrijeme kada smo imali tridesetak godina i bili u top formi. Ljudi godinama ne rade ništa, a onda žele za mjesec dana nadoknaditi sve što nisu radili. To nije pametno.

Tijelo ne funkcioniše tako. Ako ste deset godina sjedili, ne možete očekivati da ćete za deset dana postati potpuno druga osoba. Potrebni su vrijeme, kontinuitet i disciplina i, naravno, određena ishrana plus suplementi.

Druga greška je kopiranje tuđeg programa. Ono što je dobro za jednu osobu ne mora biti dobro za drugu. Zato ne volim šablone.

Može li pravilno kretanje biti važnije od intenzivnog vježbanja?

Apsolutno. Intenzitet bez kontrole može biti problem. Ako pogrešno izvodite pokret, samo ćete intenzivnije ponavljati grešku.

Kretanje treba biti svjesno. To ne znači da nikada ne treba raditi intenzivno, nego da intenzitet mora doći u pravo vrijeme. Prvo treba naučiti tijelo kako da se kreće, a onda možemo dodavati opterećenje i zahtjevnost. Korak po korak.

Koliko je u radu s tijelom važna individualizacija? Da li dvije osobe s istim problemom mogu zahtijevati potpuno drugačiji pristup?

Naravno. Dvoje ljudi mogu imati bol u leđima, ali potpuno različite uzroke. Jedna osoba može biti slaba i nestabilna, druga ukočena, treća može imati problem s disanjem i držanjem, a četvrta jednostavno previše sjedi.

Zato je individualni pristup toliko važan. Tijelo nije mašina iz fabrike koja je izašla po istom modelu.

Kako izgleda prvi susret s osobom koja dolazi na individualni rad? Šta prvo procjenjujete i kako odlučujete šta joj je potrebno?

Prvo razgovaramo. Onda gledam čovjeka u pokretu. Kako stoji, kako hoda, kako diše, kako sjeda i ustaje. I šta kaže, naravno.

Ne tražim odmah savršenstvo. Tražim početnu tačku. Ako osoba ne može nešto uraditi, to je samo informacija. Na osnovu toga pravimo program koji je realan i koji tijelo može prihvatiti.

U Vašem radu susreću se različite prakse – od Core Pilatesa i rada na stabilnosti tijela i snazi do Qigonga, meditacije i terapijskih metoda ili jačeg pristupa, kao što je individualni trening borilačkih vještina. Kako čovjek zna šta je za njega pravi početak?

Zato i postoji razgovor i procjena. Ne mora svako početi istom praksom.

Nekome je potreban rad na snazi i stabilnosti, nekome mobilnost, nekome disanje, a nekome prvo treba da nauči da se smiri i ponovo osjeti vlastito tijelo.

Core Pilates je odličan za razvoj stabilnosti, kontrole pokreta i funkcionalne snage, dok Qigong i meditacija mogu biti put prema većoj svijesti o tijelu, disanju i unutrašnjem stanju. Te prakse se ne isključuju. Naprotiv, mogu se lijepo dopunjavati.

Kome biste preporučili individualni Core Pilates, a kome rad kroz Qigong i meditaciju? Gdje se te prakse susreću, a gdje se razlikuju?

Core Pilates bih preporučio ljudima koji žele raditi na snazi, stabilnosti, držanju, mobilnosti i kontroli pokreta. Posebno je koristan ljudima koji dugo sjede, imaju problema s leđima ili žele očuvati funkcionalnu snagu.

Qigong i meditacija više rade na usporavanju, pažnji, disanju i unutrašnjem fokusu. Ali granica nije stroga. Kada radite Core Pilates svjesno i pravilno dišete, i tu postoji element meditacije. Kada radite Qigong, i dalje radite s tijelom.

Koliko je rad na disanju važan u odnosu na sam pokret? Može li čovjek pravilnim disanjem promijeniti način na koji se kreće i osjeća u vlastitom tijelu?

O, da. Disanje je sastavni dio pokreta. Ne možemo ga odvojiti od tijela.

Dijafragma nije samo mišić koji nam omogućava da udahnemo i izdahnemo. Ona učestvuje u stabilizaciji centra tijela i povezana je s položajem rebara, karlice i kičme. Kada se promijeni obrazac disanja, mijenja se i način na koji tijelo organizuje pokret, a posebno, da naglasim, i stanje uma.

Zato u Core Pilatesu ne radimo samo „vježbe za stomak“. Radimo na odnosu daha, stabilnosti, mobilnosti i kontrole pokreta. Dodao bih sigurnost u samog sebe. Jer kada je tijelo funkcionalno, i um je stabilan.

Postoji li jedna stvar koju biste voljeli da ljudi nauče o svom tijelu prije nego što počnu bilo kakav ozbiljniji trening?

Da tijelo nije neprijatelj koji treba pobijediti.

Ne morate ga uništiti da biste ga ojačali. Ne morate osjećati bol da biste znali da ste dobro trenirali. Tijelo treba pažljivo slušati, ali ne treba ni svaki osjećaj nelagode koristiti kao izgovor za odustajanje, što mnogi rade po ustaljenom obrascu.

Potrebni su poštovanje sebe i disciplina. Jedno bez drugog nije dovoljno.

Zašto je individualni pristup često važniji od univerzalnog programa koji je isti za sve?

Zato što ljudi nisu isti. Imamo različite godine, povrede, navike, nivoe snage, držanje i različite životne priče.

Program koji je dobar za dvadesetogodišnjeg sportistu može biti potpuno neprikladan za osobu koja je deset godina provela sjedeći. Zato se program mora prilagoditi čovjeku, a ne čovjek programu.

Da li ljudi često dolaze s unaprijed formiranom idejom šta im treba – na primjer, da moraju jačati određeni dio tijela – a Vi tokom rada otkrijete da je pravi problem negdje drugo?

Vrlo često. Ljudi čitaju na internetu i dođu s dijagnozom ili rješenjem. „Meni treba ovo“, „meni treba ono“.

Ali tijelo je složenije od jedne objave na društvenim mrežama. Nekada neko misli da mora jačati, a zapravo mu treba mobilnost. Nekada misli da treba istezati leđa, a potrebno mu je da razvije stabilnost.

Zato je važno prvo pogledati cijelo tijelo.

Šta čovjek može dobiti kroz individualni rad s Vama što ne može dobiti prateći nasumični program s interneta?

Može dobiti povratnu informaciju zasnovanu na mom ličnom iskustvu, koje sam stekao kroz decenije rada. Internet ne vidi kako izvodite pokret. Ne zna kada kompenzujete, kada zadržavate dah ili kada nešto radite pogrešno. To je samo biznis.

U individualnom radu ja sam tu da vas vidim, korigujem i prilagođavam program vašem tijelu. To je velika razlika.

Koliko je važan kontinuitet? Da li je bolje vježbati umjereno i redovno nego povremeno raditi vrlo intenzivne treninge?

Kontinuitet je sve. Tijelo uči ponavljanjem. Kao i u školi.

Ne možete danas trenirati šest sati i onda mjesec dana ništa. To nije disciplina, to je povremeni entuzijazam i kao takav opasan. Bolje je raditi redovno, u skladu sa svojim mogućnostima, nego stalno počinjati iznova.

Kao i u svemu drugom, majstorstvo dolazi kroz praksu. Ne postoji instant rješenje. Bruce Lee je rekao: „Put majstorstva dolazi kroz akciju.“

Kako izgleda trenutak kada primijetite da se kod osobe nešto zaista počinje mijenjati – ne samo fizički nego i u načinu na koji stoji, diše i kreće se?

To se vidi u sitnicama. Osoba počne drugačije ustajati sa stolice. Lakše se kreće. Počne primjećivati kada zadržava dah. Samostalno koriguje držanje. A to se uči vremenom.

Najljepše je kada čovjek više ne zavisi od toga da mu stalno govorite šta treba uraditi. Kada sam počne osjećati svoje tijelo, tada je napravio veliki korak.

Šta biste rekli osobi koja godinama govori: „Počet ću vježbati, samo da prvo riješim sve druge probleme“?

Problemi nikada neće potpuno nestati. Uvijek će postojati nešto. Izgovori su čudo.

Ako čekate savršen trenutak, vjerovatno ga nećete dočekati. On ne postoji. Počnite s onim što možete sada. Ne morate odmah trenirati sat vremena. Možete početi s deset minuta. Ali počnite.

Mnogi ljudi izbjegavaju trening jer misle da moraju biti u dobroj formi da bi uopće počeli. Šta biste im odgovorili?

To je isto kao da kažete da nećete učiti plivati dok ne naučite plivati.

Ne morate biti u formi da biste počeli. Zato i počinjete. Program se prilagođava vama, a ne obrnuto.

Da li je ikada „prekasno“ početi raditi na svom tijelu?

Ne. Mišići odgovaraju na stimulans u svakoj životnoj dobi. Tijelo ne gleda broj godina, već ono što mu redovno dajete.

Naravno, treba biti mudar. Nećete sa 60 godina početi trenirati kao sa 20. Ali to ne znači da sa 60 ne možete postati snažniji, stabilniji i pokretljiviji nego što ste bili sa 50.

Šta biste poručili ljudima koji se plaše da će ih trening dodatno povrijediti jer već imaju bolove ili dugo nisu bili fizički aktivni?

Strah je razumljiv. Ali ne treba ni svaku fizičku aktivnost poistovjećivati s forsiranjem. Potrebna je ljubav prema sebi, tj. mudrost.

Postoji razlika između bola i rada. Postoji razlika između izazova i povrede. Zato je važno da se počne pažljivo, da se pokret kontroliše i da se program prilagodi osobi.

A ako postoji ozbiljan zdravstveni problem, prvo treba dobiti odgovarajuću medicinsku procjenu. Trening nije zamjena za ljekara.

Nakon više od četiri decenije rada s tijelom, šta danas znate o ljudskom tijelu što niste mogli znati kada ste bili mlađi?

Da snaga nije isto što i sposobnost da nešto savladate silom.

Kada sam bio mlađi, želio sam testirati tijelo. Danas više želim razumjeti šta mi tijelo govori. To nije slabost. To je zlatno iskustvo.

Također sam shvatio da tijelo ne prašta dugoročno nebrigu. Sve što radimo ili ne radimo ostavlja trag. Bukvalno je tako jednostavno.

Da li se Vaš odnos prema vlastitom tijelu promijenio s godinama – od potrebe da ga testirate i nadvladate prema potrebi da ga bolje razumijete?

Naravno. S 25 godina mislite da imate beskonačno vremena i beskonačno tijelo. Kasnije shvatite da je tijelo nešto s čim treba sarađivati.

Danas više ne treniram da bih dokazao da mogu nešto izdržati. Treniram da bih mogao kvalitetno živjeti i za deset, dvadeset godina.

Postoji li nešto što danas pokušavate naučiti, a još uvijek niste savladali?

Naravno. Čovjek koji misli da je sve naučio već je prestao učiti. U tome i jeste svrha života – stalna nadogradnja.

Još uvijek učim kako da budem strpljiviji. Učim i kako da bolje razumijem tijelo, jer što više učite, shvatate koliko toga još ne znate.

Učim i od ljudi koji mi dolaze. Svaki čovjek je drugačija knjiga.

Šta je za Vas danas uspjeh u radu s čovjekom – nestanak bola, veća snaga, bolji pokret ili nešto što se ne može izmjeriti?

Sve to može biti uspjeh, ali najveći uspjeh je kada čovjek počne vjerovati vlastitom tijelu. To je neprocjenjivo.

Kada se osoba više ne boji pokreta. Kada zna šta može, a šta ne može. Kada preuzme odgovornost za sebe i prestane očekivati da će neko drugi uraditi posao umjesto nje.

Tada rad zaista dobija smisao.

Kada biste morali izdvojiti jednu stvar koju čovjek može početi mijenjati već danas, bez posebne opreme i velikih promjena u životu, šta bi to bilo?

Počnite obraćati pažnju na svoje tijelo. Kako sjedite. Kako stojite. Kako dišete. Koliko se krećete i kako se krećete. Zbog toga Kinezi daju prioritet usporenim vježbama. Tada učite 100%.

A onda uvedite kontinuitet. Ne treba vam uvijek posebna oprema. Tijelo je već tu. Imate vlastitu težinu, vlastiti dah i prostor u kojem živite.

Možete početi odmah. Jer život ide dalje, a kada je tijelo funkcionalno, život donosi veliko zadovoljstvo.

Šta biste voljeli da ljudi koji razmišljaju da Vam se jave znaju prije nego što naprave prvi korak?

Da ne moraju biti spremni, savršeni ili u dobroj formi da bi došli. Dovoljno je da postoji iskrena želja da nešto promijene.

Ne obećavam čarobna rješenja. To ne postoji. Postoje rad, kontinuitet, strpljenje i dobar, iskren odnos prema vlastitom tijelu.

Ako ste u ovom razgovoru prepoznali potrebu da bolje upoznate vlastito tijelo, razumijete njegove mogućnosti i ograničenja ili napravite prvi korak prema funkcionalnijem i svjesnijem kretanju, više informacija o programima Tao studija, koji djeluje u prostoru Studija Move na adresi Marka Marulića 2 u Sarajevu, te o individualnom radu s Alexom Sašom Glušcem možete dobiti putem telefona 060 307 6337 ili putem Facebooka. Za starije i one kojima dolazak predstavlja poteškoću moguće je organizovati i dolazak na kućnu adresu.