Piše: Kenan Zuković

U temeljima naše porodične kuće postoje rupe. Svi nosivi i pregradni zidovi podruma stoje na starim, šupljim ciglama. Tu se može sakriti nebrojeno mnogo predmeta. Djed je kuću kupio od Lula. Bila je to jedna od nekoliko njihovih kuća u kojima su se, Božjom voljom, rađala ženska djeca, a muška su, opet Božjom voljom, umirala od bolesti ili ludila. Naša kuća bila je od onih koje su pripadale čovjeku koji je sišao s pameti. Kad je nesretnik preselio na onaj svijet, djed je kuću otplatio Lulama koje su nastavile živjeti u jednoj kući preko puta naše.

Rane godine i moja visina nisu mi dopuštale da naglo uživam u radosti otkrivanja skrivenog blaga. Ta sreća išla je sporo, centimetar po centimetar. Kako sam rastao, tako se preda mnom otkrivao novi red cigli. Djed je, s druge strane, stario. Predmeti koji su čekali da budu otkriveni sve su ga manje zanimali, pa je sve rjeđe silazio u podrum.

U ranom djetinjstvu razvila mi se potreba zbog koje su majka, a kasnije i djed, počeli ozbiljno brinuti. Od svega što bih pronašao u zidovima pravio sam grad po svojoj mjeri. Smjestio sam ga u veliko središnje udubljenje regala i, premda izmišljen, meni je bio življi od svih gradova koje sam ikada vidio. U tom gradu bilo je i predmeta koji nisu pripadali podrumu. Ulicama su hodali mali plastični vojnici, skupa sa ostalim figuricama do kojih sam na razne načine dolazio, a semafore sam pravio od omota čokolade Grand Prix. Ta moja opsesija postala je ozbiljna briga majke i djeda onog trenutka kada se više nisam mogao otrgnuti od grada i kada sam, klečeći na koljenima, postao njegov neodvojivi dio. Majka je tada odlučila da se svi predmeti izbace iz kuće. Nakon brisanja grada s lica zemlje, tačnije iz regala, mene je počeo plašiti mrak prazne sobe.

Djed se dva puta ženio. Prvu je suprugu, s kojom nije imao djece, pokopao i tiho žalio. Nakon što se drugi put oženio, umro mu je brat, te je djed njegovu i svoju djecu obgrlio, ne praveći razliku među njima. Postao je knjigovođa i taj posao mu je dobro pristajao. Volio je da stvari budu tačne i da svaka ima svoje mjesto. Ono što bi obećao, morao je i ispuniti. Nije volio mnogo objašnjavati. Ako bi dao riječ, to se smatralo završenim. Bio je strog, ali vrlo drag čovjek. S komšijama je bio posebno vezan. Između naše i njihovih kuća nije bilo vrata. Zbog toga mu je moja majka znala prigovoriti. Imala je osjećaj da tu ljubav nije dijelio jednako.

Mene su kao dječaka radovala djedova druženja s njegovim prijateljima milicajcima. Među njima je postojala neka hercegovačka veza. U razgovoru bi ostajali dokasno. U tom očiglednom bratstvu, motani duhan, kao izdanak rodnog kraja, bio je neizbježan. Jedne večeri pripovjedači su pretjerali više nego inače. Pale su teške riječi. Nana je samo prošla između njih, otvorila prozor i rekla:

– Neka vas komšije sad slušaju.

Moj djed je bio kralj nedorečenosti, za razliku od svojih prijatelja milicajaca, s kojima se nije slagao i koji su željeli stvar izvesti na čistac. Ustao je i krenuo prema klozetu. Brzo se vratio, a u ruci je držao bogato ukoričeni nož. Mudro je čekao da se njegovi gosti useru od straha. Zrak je konačno učinio svoje, krv se ohladila i zavladala je tišina. Djed im se narugao:

– Ovo je taj lovački nož.

Dok su oni dolazili sebi, on je dovršio rečenicu:

– O kojem smo pričali.

Te večeri sam bezbrižno zaspao, uzastopno pauzirajući sliku djeda s nožem, dok mi se oči nisu sklopile. Ujutro me probudilo miris prženih jaja. Djed je na stolu razastro staru kartu iz koje je, tako su moje oči vidjele, izranjao reljef koji me u času podsjetio na moj nestali grad.

– Idemo na Trebević.

Suho je saopštio i nastavio proučavati kartu. Primijetio sam djedov prst zabijen u reljef:

– Na ovom mjestu ćemo pronaći staru kulu.

U takvoj tvrdnji nije bilo kalkulacija niti sumnji. Tako je djed rekao i tačka. Obuo je planinarske cokule s metalnim vrhom, uzeo štap ispred vrata i nas smo dvojica krenuli na neobičan put. Bilo je to prvo moje hodočašće s djеdом kojeg se sjećam. Kretali smo se sporo, bez zaustavljanja. Išli smo kraćim putem kroz mezarje Hambine carine i tu smo prvi put odmorili. Sjedili smo u hladu duda. S tog se mjesta najbolje vidio grad. Stopalima sam gnječio murve. Posvuda oko nas bili su zabijeni bašluci kao svijeće po torti.

Svih narednih godina, do današnjeg dana, nisam uspio sebi objasniti kako se to mezarje uspjelo rastegnuti i primiti toliko novih, svježih grobova.

Po rubu su potpuno nakrivljeno polegnuti u travu ležali stari bašluci. A onda su se, tek tako, uspravili i počeli hodati oko nas. U sebi sam ponavljao da se to ne dešava, ali tu se, u meni, uspijevalo sudariti sjećanje na djedove riječi dok smo jednom stajali pored mezarja u haremu Careve džamije:

„I ne kažite za one koji su na Božjem putu poginuli da su mrtvi. Ne, oni su živi, ali vi to ne znate.“

I kad sam otvorio oči, to je djed upravo čitao s mrtvih glava.

Na nekoliko mjesta istrgnuto korijenje je raspuklo kaburove. Nije me strašila misao da ću u nekom času ugledati davno struhli mejt; plašila me je mogućnost propadanja u berzah o kojem sam slušao, u kojem visim između ovog i onog svijeta. I eto, nešto mi ne da pregristi ovaj jezik, pa se moram izlanuti i zapisati kako sam jednog blagog dana, nakon mnogo godina, u kabur Hambine carine spustio mrtvog djeda, kojem su doktori sedam dana prije smrti amputirali jednu nogu. Šta će biti s tom nogom na onom svijetu, o tome sam trebao tek razmišljati kada odrastem.

Djed je uvijek išao prvi, a ja sam kaskao za njim. Poput slijepca je vrtio štapom, tjerajući zmije. Okrenuo bi se da vidi koliko zaostajem, i upitao me jesam li žedan. Kratko smo zastali kraj jedne svježe rake u koju je tek trebalo pokopati merhuma. Kratko se zagledao u njen mrak i nastavio.

Prošli smo vijugavim putem ispod Osmica. Ovdje je ta porodica, ondje živi ona, tamo je živjela neka druga koje više nema, govorio mi je bez zastajanja. Mnogo toga je znao, a ponajviše s kim smo i s kim nismo u srodstvu. Krovovi kuća ispod puta postajali su sve manji dok nisu postali figurice iz monopola. Prešli smo asfaltirani put i zašli u šumu kroz koju je vodila utabana staza. Pratili smo markirana stabla koja su ličila na mete. Spokoj među stablima razbijalo je djedovo pjevušenje meni nepoznate pjesme, u kojoj junak pita grad gdje je njegova draga i zašto s njim nije sretna.

Ja sam podizao šišarike i ubacivao ih u paprat, prethodno kuckajući o koru drveća, zamišljajući da bacam bombe kašikare. Izgovorio bih „bumm“ i prstima začepio uši pred gluhom detonacijom. Kad smo iz šume izašli na proplanak s niskom travom, razočarano sam doživio tu sliku jer sam planinu zamišljao kao spot Laibacha, sa stijenama, ledenim vrhovima i divokozama koje prkose gravitaciji. Na tom smo mjestu susreli dvoje planinara. Pitao ih je nešto vezano za kulu koju tražimo. Prema njihovoj reakciji vidio sam da o tome ništa ne znaju. Čak sam primijetio podrugljivost koju su skrili u ćoškove svojih usana.

Djed ništa nije primjećivao, ili jeste, ali ga se nije ticalo. Imao je plan da nas dovede do kule koju niko prije nas nije otkrio. Možda je pomiješao ćitabe u koje je gledao ili su priče o staroj kuli koje su dolazile do njega bile čista izmišljotina. Uzviknuo sam: „Podvala“ – ali u sebi, jer me djedov oštar pogled mogao usmrtiti. A onda mi se baš u tom trenu vlastita sumnja naglas nasmijala. Ugledao sam vrhove kule. Od nevjerovatnog prizora ispala mi je šišarika koju sam valjao u ruci duži dio puta. Nestrpljivo sam napravio korak naprijed, ali se onda desio čudan trenutak. Djed me je povukao i rekao:

– Vidjeli smo je. Idemo nazad.

Sunce se topilo u rumenoj lokvi iza naguranih borova. Okretao sam se, pokušavajući još koji put uhvatiti vrh kule i zadržati je u očima. Djed se nije okretao. Samo je na jednom mjestu zastao. Iz bogato ukrašene korice isukao je lovački nož i posjekao bijeli cvijet. Oštricom je raskopao plod s njegova vrha, polovicu stavio u usta, a drugu pružio meni.

Pomrčina je već padala kada sam se posljednji put okrenuo. Tamna koprena prekrila je planinu.