Marijan J. Bernardić i Irena Antolić: Šta donosi prva radionica holotropskog disanja u Sarajevu?

Holotropsko disanje prvi put će biti predstavljeno u Sarajevu kroz trodnevnu radionicu. Šta za vas lično znači mogućnost da ovaj rad približite ljudima u Sarajevu?

Za nas je to velika radost i prilika da ljudima približimo rad koji je duboko obilježio naše osobne i profesionalne puteve. Povezuje nas strast prema istraživanju svijesti i ljudskih mogućnosti: kako iscjeljujemo, kako se razvijamo i kako dolazimo u potpuniji odnos sa sobom i životom.

Želimo holotropsko disanje predstaviti u njegovoj širini. Ono može biti prostor dubokog osobnog istraživanja i iskustava s terapijskim djelovanjem, ali i duhovna praksa, izvor kreativnosti i susret s dimenzijama sebe koje u svakodnevici rijetko upoznajemo.

Voljeli bismo da se ovakav rad u Sarajevu nastavi. Prije svega, želimo da ljudi osjete da mogu doći sa svojom znatiželjom, pitanjima i životnom pričom, bez potrebe da unaprijed znaju kakvo iskustvo trebaju imati.

U najavi radionice dah opisujete kao most između unutrašnjeg i vanjskog iskustva. Šta nam naš način disanja može reći o tome kako živimo i šta nosimo u sebi?

Dah je mjesto na kojem se vrlo neposredno susreću tijelo, osjećaji i naš odnos prema onome što se događa. Zadržimo ga kada nas nešto uplaši, suzdržavamo ga dok pokušavamo ostati sabrani, a ponekad tek kroz dubok izdah primijetimo koliko smo bili napeti.

Promatrajući dah možemo početi prepoznavati kako smo u određenom trenutku prisutni u vlastitom životu. Dopuštamo li sebi osjećati? Ima li prostora za odmor? Što se događa kada želimo nešto važno izgovoriti ili primiti nečiju blizinu?

U holotropskom radu dah, zajedno s glazbom i podržavajućim okruženjem, otvara prostor za proširena stanja svijesti. Tada ono što inače poznajemo samo kroz razmišljanje može postati neposredno tjelesno, emocionalno ili simboličko iskustvo. Osoba dobiva priliku oslušnuti vlastiti unutarnji život na drugačiji način.

Kako tragovi stresnih i drugih zahtjevnih iskustava postaju dio svakodnevnog doživljaja toliko da ih više ni ne prepoznajemo?

Često kroz prilagodbu koja nam je nekada bila potrebna. Možda nismo imali dovoljno podrške da izrazimo strah, tugu ili ljutnju. Naučili smo izdržati, biti jaki, brinuti o drugima ili stalno očekivati novi zahtjev.

S vremenom ti načini funkcioniranja mogu postati toliko poznati da ih smatramo svojom prirodom: „Ja sve moram sama“, „Ja se ne mogu opustiti“ ili „Meni pomoć nije potrebna“. Više ne primjećujemo koliko energije ulažemo u održavanje takvog odnosa prema životu.

Tim obrascima pristupamo s poštovanjem, jer su često bili način da se sačuvamo. U holotropskom iskustvu može se otvoriti kontakt s osjećajima i potrebama koje su ostale u pozadini, ali i s vitalnošću, snagom i nježnošću koje smo dugo držali na udaljenosti. Kroz integraciju istražujemo postoji li danas mogućnost drugačijeg odgovora.

Šta se može dogoditi kada čovjek prestane pokušavati kontrolisati ono što se u njemu događa?

Može se otvoriti prostor za iskustvo koje ne bismo mogli unaprijed osmisliti. Naš svjesni um obično polazi od onoga što već zna: imamo objašnjenje problema, očekivanje kako bi promjena trebala izgledati i ideju o tome što bismo trebali osjećati.

Unutarnji proces može nas iznenaditi. Nekome se pojavi tuga kojoj dugo nije imao pristup, nekome osjećaj vlastite snage, a nekome mir, radost ili duboka povezanost. Ponekad se povežu dijelovi iskustva koje ranije nismo mogli sagledati zajedno. Može se otvoriti i sasvim drugačiji pogled na stvari koje nas opterećuju ili zaokupljuju, a s njim nove perspektive i mogućnosti.

Mi pratimo osobu i podržavamo ono što se u njoj otvara, uz poštovanje prema njezinim potrebama i granicama. Popuštanje kontrole događa se vlastitim ritmom, u odnosu u kojem postoji dovoljno povjerenja i oslonca.

Odakle dolazi ono što se tokom ovakvog iskustva pojavi?

Ono što se pokazuje dolazi iz naše psihe, i to iz vrlo različitih slojeva. Upravo je to posebno fascinantno u ovom radu.

Prije svega dolazi iz osobne životne priče: sjećanja, osjećaja i situacija koje još nisu zaista obrađene. Dah i glazba stvaraju prostor u kojem se nešto u nama može otvoriti i pokazati, nešto što u svakodnevici inače potiskujemo ili ne možemo primijetiti. Često su to dijelovi nas samih koje smo u nekom trenutku odložili sa strane jer ih tada nismo mogli nositi u sebi. Time se bavi i klasična psihoterapija.

Ali Stanislav Grof, jedan od ključnih utemeljitelja transpersonalne psihologije, proširio je to viđenje. Njegova proširena mapa psihe uz biografsko područje obuhvaća još dva: perinatalno i transpersonalno.

Prvo je perinatalno. Pod tim se podrazumijevaju nesvjesni otisci koje Grof dovodi u vezu s vlastitim doživljajem rođenja. Rijetko se pokazuju kao izravno sjećanje, a češće tjelesno i emocionalno. Ovdje se može pokazati cijeli spektar između svjetla i sjene, a doživljaj se najčešće kreće negdje između. Neki ljudi osjete pritisak ili stezanje u tijelu, a onda dožive kako se nešto otpušta i širi. Neki susreću teme poput borbe, otpuštanja i novog početka. Isto tako, ljudi doživljavaju trenutke duboke sigurnosti i lakoće ili sreću koju prije nikada ili tek rijetko nisu osjetili. Neki prvi put dožive da se mogu potpuno prepustiti i biti nošeni. Mnoga iskustva su i tiha i nespektakularna, a ipak značajna za osobu.

Drugo je transpersonalno. Ovdje se otvaraju područja psihe koja nadilaze naš osobni identitet: arhetipske slike, duhovna iskustva, osjećaj povezanosti s prirodom, sa svijetom ili s nečim većim.

Važno nam je ostaviti prostor za tu raznolikost, bez brzog određivanja odakle iskustvo dolazi i što znači. Slika koja djeluje poput sjećanja sama po sebi ne potvrđuje da se događaj doslovno tako dogodio. Ipak, može imati dubok osobni značaj koji zaslužuje pažnju i istraživanje.

Zato ne tražimo brza tumačenja. Vjerujemo da unutarnja iscjeljujuća inteligencija u prvi plan donosi ono što je osobi upravo važno.

Šta za vas znači povjerenje u „unutrašnju iscjeljujuću inteligenciju“?

Za nas je to srce holotropskog pristupa: povjerenje da čovjek u sebi nosi duboku mudrost i mogućnost kretanja prema većoj cjelovitosti. Takvo povjerenje nije samo holotropsko. Mnoge ga terapijske tradicije dijele, samo ga imenuju drugačije: govore o unutarnjoj inteligenciji ili o samoorganizaciji.

Holotropno disanje razvili su Christina i Stanislav Grof. Stanislav Grof je kroz desetljeća istraživanja i kliničkog rada opisivao kako se u proširenim stanjima svijesti mogu otvarati procesi čiji sadržaj i slijed stručnjak nije unaprijed odredio. U njegovu razumijevanju, unutarnja iscjeljujuća inteligencija usmjerava pažnju prema onome što je osobi važno za njezin proces. Sam izraz „holotropsko“ označava kretanje prema cjelovitosti. Povjerenje u unutarnju iscjeljujuću inteligenciju u holotropnom disanju, u proširenom stanju svijesti, postaje sasvim konkretno iskustvo.

Oboje smo učili kod Stana i Christine Grof, a Irena je imala rijetku privilegiju da deset godina neposredno radi sa Stanom i uči od njega. Jedno od najvažnijih nasljeđa tog učenja jest duboko poštovanje prema unutarnjoj mudrosti čovjeka.

Iz tog poštovanja proizlazi i naša uloga. Kao facilitatori stvaramo podržavajuće uvjete, pratimo i pružamo potrebnu pomoć. Ne određujemo kamo osoba treba stići niti što treba doživjeti. Smjer procesa prepuštamo njezinoj unutarnjoj mudrosti, uz odgovornu pažnju prema onome što joj je potrebno.

Kako učesnik može znati šta prihvatiti, istražiti ili integrirati i kakva je uloga osobe koja ga prati?

Ne mora odmah znati što iskustvo znači. Ponekad je prvi korak jednostavno dopustiti sebi da ga prizna: „Ovo sam doživio i želim mu dati prostora.“

Pratnja pomaže osobi ostati u odnosu s vlastitim iskustvom i prepoznati što joj je potrebno. To može biti tiha prisutnost, praktična podrška, razgovor ili pomoć facilitatorskog tima. Ne preuzimamo autoritet nad njezinim unutarnjim svijetom i ne nudimo gotova tumačenja.

Značenje se često razvija postupno, kroz odmor, kreativno izražavanje, razgovor i svakodnevni život. Znati kada zatražiti podršku dio je vlastite mudrosti. Ako iskustvo ostaje izrazito uznemirujuće, remeti san ili svakodnevno funkcioniranje, važno je uključiti odgovarajuću stručnu pomoć.

Šta podrazumijevate pod „unutrašnjom fleksibilnošću“?

To je sposobnost da ostanemo u živom odnosu sa sobom i okolnostima, s više mogućnosti izbora u vlastitom odgovoru.

Možda smo godinama vjerovali da moramo sve sami, a sada možemo primiti pomoć. Možda smo ljutnju odbacivali, a sada je možemo prepoznati kao informaciju o svojoj granici. Ili možemo osjećati strah i istovremeno napraviti korak koji nam je važan.

Fleksibilnost uključuje i proširenje slike o sebi. Možemo otkriti osjećajnost, snagu, kreativnost ili sposobnost povezanosti koje ranije nismo prepoznavali. Proširena stanja svijesti mogu otvoriti takvu mogućnost, a kroz integraciju učimo kako je živjeti u konkretnim odnosima i situacijama.

Koliko je važna izmjena uloga „breathera“ i „sittera“?

Obje uloge nude vrijedno učenje o odnosu, povjerenju i prisutnosti.

Kao breather, osoba koja diše, istražujemo kako je primiti podršku dok prolazimo kroz iskustvo koje možda još ne možemo objasniti. Možemo susresti vlastitu ranjivost, potrebu za blizinom ili teškoću da izrazimo što nam treba. Učimo i jasno prepoznati svoje granice.

Kao sitter, osoba koja prati, učimo biti uz drugoga bez potrebe da preuzmemo njegov proces. Primjećujemo vlastite impulse: možemo li ostati prisutni uz suze, neizvjesnost ili snažne emocije? Možemo li vjerovati procesu i biti dostupni?

Takva prisutnost može osobi pružiti duboko važno iskustvo: „Mogu biti ovakav kakav jesam i imam nekoga uz sebe.“ Sitter pritom ima jasno objašnjenu ulogu, a facilitatorski tim ostaje dostupan za stručnu podršku.

Zašto je integracija jednako važna kao i iskustvo i šta ona podrazumijeva?

Za nas je integracija ključni dio procesa jer povezuje ono što smo doživjeli u proširenom stanju svijesti s načinom na koji živimo.

Posljednjih se godina u istraživanju proširenih stanja svijesti, osobito u psihodelički potpomognutoj terapiji, sve više pažnje posvećuje integraciji. U holotropskom je pristupu ona odavno sastavni dio rada.

Tijekom sesije mogu se pojaviti slike, osjećaji, misli ili tjelesni doživljaji koji nose osobni značaj. Integracija znači ponovno im se vraćati i istraživati: što ovo govori o mom životu? Traži li nešto više pažnje? Postoji li obrazac koji želim otpustiti, granica koju trebam postaviti ili odnos koji želim njegovati drugačije?

Počinje od odmora, brige o tijelu, crtanja mandale, zapisivanja i dijeljenja. Nastavlja se kroz male korake u svakodnevici, a ponekad i uz dodatnu stručnu podršku. Vrijeme i strpljenje omogućavaju da iskustvo dobije svoje mjesto, bez žurbe da ga odmah objasnimo ili na temelju njega donesemo velike odluke.

Kako razlikovati dubok lični uvid od trenutnog intenzivnog doživljaja?

Intenzitet iskustva i dubina uvida nisu uvijek isto. Ponekad nas nešto snažno dotakne, a tek kasnije razumijemo njegov značaj. Drugi put uvid dođe tiho, ali postupno promijeni odnos prema nečemu važnom.

Zato pratimo kako iskustvo sazrijeva. Donosi li više razumijevanja i suosjećanja? Otvara li mogućnost izbora? Pomaže li osobi biti prisutnija i odgovornija u svom životu?

I dubok uvid može ostati otvoren za daljnje istraživanje. Osjećaj sigurnosti tijekom sesije ne potvrđuje automatski svako tumačenje koje nam se tada pojavi.

Značaj iskustva često se vidi kroz njegovo utjelovljenje: u razgovoru koji sada možemo voditi, podršci koju možemo primiti ili nježnosti prema dijelu sebe koji smo ranije odbacivali.

Šta različite profesije mogu dobiti iz tjelesnog i iskustvenog rada?

U svoj posao uvijek unosimo i sebe: način na koji slušamo, svoju prisutnost, granice i odnos prema neizvjesnosti.

Iskustveni rad može približiti ono što intelektualno razumijemo, ali još nismo neposredno upoznali. Terapeut ili liječnik može ponovno osjetiti kako je biti ranjiv i primiti podršku. Edukator može produbiti razumijevanje učenja koje uključuje tijelo, osjećaje i osobno značenje.

Umjetniku se mogu otvoriti nove slike i kreativni impulsi. Osobi na odgovornoj poziciji iskustvo može osvijetliti odnos prema kontroli, povjerenju i preuzimanju odgovornosti. Za neke je važan i susret s duhovnom dimenzijom života.

Takva iskustva mogu obogatiti profesionalnu prisutnost i razumijevanje drugih, uz jasnu napomenu da ne zamjenjuju stručnu edukaciju niti osposobljavaju osobu za facilitiranje ovog rada.

Zašto je važno ozbiljno pristupiti fizičkoj i psihičkoj sigurnosti učesnika?

Poštovanje prema dubini rada uključuje pažnju prema stvarnoj osobi: njezinom tijelu, zdravstvenom stanju, životnim okolnostima i kapacitetima u tom trenutku.

Holotropsko disanje može otvoriti snažna tjelesna i emocionalna iskustva. Zato priprema, medicinski upitnik i razgovor imaju važnu svrhu: procijeniti prikladnost sudjelovanja i prepoznati kada je potrebna dodatna zdravstvena procjena.

Sigurnosti pridonose jasno objašnjen proces, povjerljivost, sloboda izražavanja potreba i granica te obučen i dostupan tim. Posebnu pažnju posvećujemo dogovoru o svakom obliku podrške koji uključuje dodir.

Povjerenje u unutarnju mudrost ide zajedno s takvom odgovornošću. Ponekad pažljiva pratnja znači preporučiti odgodu sudjelovanja ili drugačiji oblik podrške.

Šta se može otvoriti u proširenom stanju svijesti?

Može se promijeniti način na koji doživljavamo sebe i svijet. Uz osobne teme, mogu se pojaviti arhetipske slike, duboka povezanost s prirodom, osjećaj jedinstva ili susret s onim što osoba doživljava kao sveto. Za neke je holotropski rad duhovna praksa i način istraživanja pitanja o životu, identitetu, smrti i pripadanju.

Svakodnevica se često doživljava kao uska dolina. Ovaj rad može biti poput uspona na vrh s kojeg se otvara pogled na prostran unutarnji krajolik: nove i nepoznate staze, neočekivani vidici, aspekti i perspektive tog životnog krajolika koje ranije nismo ovako primjećivali te trenuci duboke rezonancije koji dugo odjekuju. A dolinu iz koje smo došli odozgo vidimo potpuno drugačije, pa se u nju vraćamo s novim pogledom.

Takvim iskustvima dajemo prostor, bez očekivanja da ih svi trebaju doživjeti ili razumjeti na isti način. Njihovo značenje istražujemo s poštovanjem i otvorenošću.

Kako gledate na granicu između iskustvenog rada i psihoterapije?

Ovu radionicu ne provodimo kao psihoterapiju. Ipak, iskustva u holotropskom disanju za neke ljude mogu imati duboko terapijsko djelovanje.

Kroz više od četrdeset godina primjene metode prikupljena su brojna iskustva praktičara i sudionika o njezinoj vrijednosti u osobnom iscjeljenju, uključujući suočavanje s posljedicama teških traumatskih iskustava. Taj potencijal smatramo važnim, uz pažljivu procjenu prikladnosti, stručnu pratnju i vrijeme potrebno za integraciju.

Osoba može doći u kontakt s dugo nedostupnim osjećajima, doživjeti olakšanje ili razviti drugačiji odnos prema bolnom iskustvu. Posebno značajan može biti doživljaj da uz ono što je teško sada postoji podrška, da može izraziti svoje potrebe i granice te osjetiti vlastitu snagu. Ne usmjeravamo sudionike prema ponovnom proživljavanju traume; pratimo ono što se u njihovu procesu spontano otvara.

Drugi dolaze zbog duhovnog istraživanja, kreativnosti ili želje da upoznaju širi raspon vlastite svijesti. Holotropski rad pruža prostor i za te namjere.

Psihoterapija ima svoj profesionalni odnos, dogovoreni okvir i odgovornosti, a odvija se kroz duže vrijeme. Naša radionica pruža okvir za iskustveno samoistraživanje uz stručnu facilitatorsku pratnju. Može biti vrijedna podrška širem terapijskom procesu, dok potrebna psihoterapija i medicinsko liječenje zadržavaju svoje mjesto.

Zašto danas postoji potreba za prostorima u kojima se možemo susresti sa sobom bez unaprijed zadanog cilja?

Mnogi ljudi žive s pažnjom gotovo neprekidno usmjerenom prema obvezama, potrebama drugih i očekivanjima koja pokušavaju ispuniti. U takvom ritmu unutarnji život lako ostane u pozadini.

Čak i osobni razvoj može postati dodatni zadatak koji trebamo uspješno izvršiti. Za dublji susret sa sobom ponekad nam treba vrijeme u kojem rezultat ostaje otvoren.

Tada možemo osjetiti ono što inače nema dovoljno prostora: umor, tugu, čežnju, radost, kreativni impuls ili pitanje o tome kako želimo živjeti.

Ovdje je potrebna i spremnost da budemo iznenađeni. Možemo otkriti nešto što nismo planirali istraživati, a što nam donosi važnu perspektivu. Vrijednost takvog prostora vidimo i u samoj mogućnosti da čovjek pažljivo bude sa sobom.

Šta biste voljeli da čovjek nakon ova tri dana ponese sa sobom?

Voljeli bismo da ponese iskustvo potpunijeg odnosa sa sobom i više povjerenja u vlastitu unutarnju mudrost.

Za nekoga će to biti nježniji i pažljiviji odnos prema tijelu. Za drugoga mogućnost primanja podrške, važan osobni uvid ili osjećaj duhovne povezanosti. Neko će možda tek naslutiti pitanje kojem će se vraćati u vremenu koje slijedi.

Ne određujemo unaprijed što ta tri dana trebaju donijeti. Želimo stvoriti uvjete u kojima svaka osoba može istraživati i razvijati se vlastitim ritmom, uz pažljivu i iskusnu pratnju.

Želimo da ljudi odu s osjećajem da njihov unutarnji život zaslužuje pažnju i da se s njim mogu susretati uz podršku. S tim povjerenjem i poštovanjem dolazimo u Sarajevo.