Piše: Jasenka Paralija

Negdje usput, ideja rada na sebi pretvorila se u ideju savršenstva. Prestali smo sebe doživljavati kao ljude koji žive, griješe, mijenjaju se i pokušavaju, a počeli smo se ponašati kao da smo projekti na kojima se neprestano mora raditi. Uvijek postoji nešto što treba popraviti, unaprijediti, dovesti u red. Nešto zbog čega još nismo dovoljno dobri.

Tako se naš život pretvorio u beskonačnu listu zadataka. Trebamo trenirati nekoliko puta sedmično, zdravo se hraniti, njegovati se, biti uspješni na poslu, imati kvalitetne odnose, provoditi dovoljno vremena s djecom, postavljati granice, regulisati emocije i, naravno, ne zaboraviti uživati u životu. Sve to dok pokušavamo postati najbolja verzija sebe.

A onda, pored svih tih vanjskih zahtjeva, dolaze i oni unutrašnji. Trebamo biti smireni, emocionalno zreli, sigurni u sebe i svjesni vlastitih potreba. Trebamo znati kada reći ne, kako reagovati na kritiku i kako se ponašati kada nas neko povrijedi. Po mogućnosti bez pretjerane reakcije, s razumijevanjem za drugu osobu i uz očuvanje vlastitog mira.

U takvoj konstrukciji čovjeku je, čini mi se, ostavljeno vrlo malo prostora da jednostavno bude čovjek.

Kroz svoj rad u posljednje vrijeme čini mi se da se današnji ljudi upravo najviše bore sa osjećajem nedostatnosti. Osjećaj da nisu dovoljno uspješni, dovoljno disciplinovani ili dovoljno sposobni. Govore kako drugima sve nekako polazi za rukom, dok se oni neprestano bore s vlastitim navikama, odlukama i nedostatkom motivacije. Ponekad taj osjećaj ide i korak dalje: počinju vjerovati da oni sami nisu dovoljno dobri, da ne vrijede onoliko koliko bi trebali i da s njima nešto nije u redu.

U psihologiji se ovakvi doživljaji mogu povezati s osjećajem nedostatnosti, ali i s obrascima mišljenja koji održavaju perfekcionizam i negativnu sliku o sebi. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji posebno je važno kako tumačimo vlastite postupke i neuspjehe. Psihologinja Roz Shafran i njeni saradnici, u radu o kliničkom perfekcionizmu, opisuju obrazac u kojem osoba vlastitu vrijednost pretjerano vezuje za postizanje visokih, lično postavljenih standarda. Kada ih ne ispuni, javlja se samokritika; kada ih ispuni, standardi se često pomjeraju još više. Tako uspjeh donosi tek kratkotrajno olakšanje, a osjećaj da nismo dovoljno dobri ostaje.

Problem je što vlastite živote poznajemo iznutra, sa svim njihovim greškama, sumnjama i neuspjesima, dok živote drugih najčešće posmatramo izvana. Vidimo njihove rezultate, ali ne i sve ono što im nije uspjelo. A onda se poredimo s tom nepotpunom slikom i zaključujemo da smo mi ti koji zaostaju.

Tako se lako dogodi da umjesto rečenice „Ovo mi danas nije uspjelo“ počnemo sebi govoriti: „Ja nisam sposobna.“ Umjesto da prepoznamo da nam je teško održati neku naviku, zaključimo da nemamo dovoljno discipline. Jedan neuspjeh postaje dokaz naše navodne nesposobnosti, a tuđi uspjeh potvrda da s nama nešto nije u redu.

I tu dolazimo do jedne zanimljive iluzije.

Ljudi koje zamišljamo kao one koji sve drže pod kontrolom zapravo najčešće postoje samo u našim glavama. Vidimo osobu koja ustaje u šest, trenira, zdravo doručkuje, uspješno vodi posao, odgaja djecu, provodi kvalitetno vrijeme s partnerom i prijateljima, njeguje se i još uvijek izgleda kao da ima vremena za sebe. Ono što ne vidimo jesu dani kada nije ustala na vrijeme, kada je otkazala trening, izgubila strpljenje, pogriješila na poslu ili jednostavno poželjela da cijeli dan ne radi ništa.

To je nemoguća konstrukcija ako je zamišljamo kao stanje u kojem čovjek treba živjeti dvadeset četiri sata dnevno.

I upravo zato volim ljudima pričati o vlastitim neuspjesima.

Kao psihologinja, naravno, pazim da ne govorim o konkretnim iskustvima ljudi s kojima radim, ali mogu govoriti o sebi. Volim reći da sam zakasnila na posao jer sam zaboravila uključiti alarm. Da sam na poslovnom sastanku doživjela odbijanje. Da sam kao roditelj donijela odlične odluke, ali i one za koje se kasnije pokazalo da nisu bile najbolje. Da sam kao partnerica nekada bila otvorena, brižna i puna ljubavi, ali da sam nekada bila i zatvorena, nedostupna i puna vlastitih grešaka.

Ne pričam to zato što imam potrebu umanjiti sebe.

Naprotiv.

Mislim da je važno da ljudi oko nas vide da uspješnost nije stanje u kojem smo oslobođeni grešaka. Da možemo biti dobri u nečemu i istovremeno u tome ponekad podbaciti. Da možemo voljeti svoju djecu i jednog dana biti toliko umorni da nam nije do igre. Da možemo voljeti partnera i ipak nekada pogriješiti u načinu na koji mu se obraćamo. Da možemo biti odgovorni i disciplinovani, a opet imati dan kada nam se ništa ne radi.

Jednom sam, dok sam radila u IT industriji, doživjela situaciju koja mi je ostala u sjećanju upravo zbog jednostavnosti kojom je pokazala šta znači neuspjeh.

Radili smo pitch za velikog klijenta. Od toga je mnogo zavisilo i cijela firma bila je usredsređena na to da dobijemo posao. U jednom trenutku zadatak je dobio naš programer, nazvat ću ga Jasmin. Trebao ga je riješiti pred klijentom, u stvarnom vremenu. Uradio je šta je mogao, izašao iz sale, a ja sam ga čekala zajedno sa direktorom i pitam: Kako je prošlo?

Odgovorio je:

„I failed miserably.“

Podbacio sam.

Počeli smo se smijati.

Ne zato što nam nije bilo stalo do posla, nego zato što je u toj rečenici bilo nečeg oslobađajućeg. Nije pokušao neuspjeh pretvoriti u uspjeh. Nije tražio opravdanje. Nije pokušavao odbraniti svoju vrijednost.

Jednostavno je podbacio.

I to je bilo to.

Posebno mi je drag taj trenutak jer nas podsjeća na nešto što vrlo lako zaboravimo: neuspjeh nije suprotnost uspjehu. On je njegov sastavni dio.

Često se sjetim i Michaela Jordana kada govorimo o tome kako zamišljamo uspjeh. Postoji jedan njegov govor o vlastitim promašajima koji vrijedi pronaći i pogledati. Neću vam ga ovdje prepričavati. Radije ga sami potražite. Zanimljivo je vidjeti kako čovjek kojeg smo pretvorili u simbol pobjede govori upravo o trenucima u kojima nije uspio.

Možda je u tome i najveća ironija naše predstave o uspjehu: od ljudi koji su uspjeli pamtimo rezultate, a zaboravljamo koliko je neuspjeha bilo potrebno da bi do njih došli.

Posebno je težak pritisak koji se danas postavlja pred žene. Od nas se očekuje da budemo uspješne profesionalke, posvećene majke, brižne partnerice, dobre prijateljice i osobe koje još uvijek imaju vremena za sebe. Trebamo biti nježne, ali snažne. Ambiciozne, ali ne previše. Smirene, organizovane i prisutne.

A šta se događa kada smo samo umorne?

Šta se događa kada nam jednog dana nije do toga da budemo savršeno strpljive majke, savršeno razumne partnerice ili savršeno organizovane žene?

Ništa.

To ne znači da smo prestale voljeti svoju djecu. Ne znači da smo loše partnerice. Ne znači da smo odustale od sebe.

Znači samo da smo ljudi.

Naravno da ne zagovaram odustajanje od rada na sebi. Ne mislim da trebamo reći: „Takva sam kakva sam“ i tu završiti priču. Postoje stvari koje možemo i trebamo mijenjati. Neke naše navike zaista nam ne koriste. Neki načini na koje reagujemo povređuju i nas i druge. Možemo učiti, rasti, mijenjati se i pokušavati biti bolji.

Ali postoji ogromna razlika između rada na sebi i stalnog popravljanja sebe.

Želim biti mirnija osoba, ali to ne znači da ću biti mirna svakog dana. Želim bolje razumijevati svoje emocije, ali to ne znači da ću ih uvijek uspješno regulisati. Želim donositi dobre odluke, ali to ne znači da ću uvijek znati koja je odluka najbolja.

Važno je da znam u kojem pravcu želim ići.

Ali ne moram se pretvarati da sam već stigla.

Možda je upravo tu ravnoteža koju toliko tražimo. Ne u odustajanju od rada na sebi, nego u prihvatanju da taj rad ne podrazumijeva neprestano popravljanje svakog dijela naše ličnosti.

Ponekad napredujemo. Ponekad ponovimo istu grešku. Ponekad imamo disciplinu. Ponekad je nemamo. Ponekad smo smireni. Ponekad planemo. Ponekad znamo tačno šta želimo, a ponekad pojma nemamo.

I dalje smo mi.

Jer život nije projekat koji jednog dana treba biti završen.

Možda je pravi „rad na sebi“ upravo sposobnost da nastavimo rasti, a da istovremeno sebi dozvolimo da budemo nesavršeni ljudi.

Možda je baš to taj famozni projekat na kojem bismo zaista trebali raditi.

Ne projekat savršenstva.

Nego život.

A kada jednog dana ili svakog dana nešto ne uradimo kako treba, kada pogriješimo, podbacimo ili jednostavno nismo verzija sebe kakva smo tog jutra planirali biti, možda bismo mogli samo slegnuti ramenima i reći ono što je rekao Jasmin:

„I failed miserably.“

Nasmijati se.

I sutra pokušati ponovo.