Piše: Jasmila Talić Kujundžić

Živim paralelni život: onaj u stvarnosti i onaj u glavi, pisanje. Ali što vrijeme više odmiče, više se u meni javlja sumnja da to nisu dva odvojena života. Sve više shvatam da je to jedan život, samo na meni ostaje da odlučim koji je to život. Tik-taka sat koji kuca u mom biću i traži da mu odgovorim: je li pisanje stvarnost ili je stvarnost pisanje? Ovo pitanje me proganja otkad sam ostavila tipkovnicu i stavila je na pauzu, otkad sam rodila svoje drugo dijete i istovremeno objavila svoj prvi roman. U stvarnosti svog života ja živim životnije nego ikad: brinem o dvoje male djece, hranim ih, presvlačim, uspavljujem, zabavljam, učim ih da hodaju, učim ih da pričaju. Uprkos tome, skener koji je uključen u meni otkad znam za sebe, dakle, otkad pišem, radi i dalje intenzivno. Kad prolazim pored žene u ljubičastoj haljini na volane, koja je otvorila prednji dio automobila i čačka ga i sama popravlja, dok vozim sina u kolicima, a kćerku vodim za ruku, ja sebi kažem: ovu scenu moraš zapamtiti, moraš je negdje zabilježiti. Ne promiče mi muškarac koji samotno hoda specifično zabacujući lijevom nogom, nabacuje kapuljaču na glavu kao da se skriva i kresne upaljačem da zapali svoju cigaretu.

Ipak, u momentima kad se zapitam da li je uredu to što radim, protrese me iz temelja opet isto pitanje: želim li ja ovo? Konačno sam sjela za tipkovnicu i pišem ovo nakon susreta sa ženom čije sam pomalo intimno svjedočanstvo iskoristila za nekoliko stihova svoje pjesme „Sjećanje“. Žena je spontano pričala o svom rahmetli mužu i sjećanju na boravke na moru i u hladovini borovine. Nije mi ništa sporno bilo u tome da tu scenu uklopim u niz stihova o sjećanjima. Međutim, neki dan sam vidjela tu istu ženu, bila je jako šutljiva, zamišljena. Znala sam da sve to nema nikakve veze sa mnom a ipak me progonila jedna misao: zašto sam pisala o njoj, da li je ona to pročitala a ako jest, da li sam je povrijedila? Znala sam da su veće šanse da nije pročitala i da njena zamišljenost i šutljivost imaju veze s nečim njenim ali ipak su upravo ova pitanja u meni otvorila nove dileme: je li uredu da budem tolika lešinarka koja grabi meso sa svih strana za svoju glad, svoju žeđ za novim djelom? Istina je, nije mi to prvi put da mi je živa osoba poslužila kao „materijal“ za neko djelo, ako ne kompletno istinito, onda u fragmentima koji bi mi bili zanimljivi za formiranje nekog napola fiktivnog lika. Ili bih jednostavno dijelove sebe unijela u dijelove nekog lika: najčešće bi to bio lik Pisca ili nekog pomalo izgubljenog čovjeka koji traži egzistencijalne odgovore.

Uredu, nije to nikakva nova misao. Ženu koju sam prošle godine viđala na pijaci i od nje kupovala spužvice, cekere, papuče, super ljepak, šta god bi prodavala, iskoristila sam djelimično za lik posljednjeg rukopisa romana koji sam pisala dok sam bila trudna sa drugim djetetom. I ona je bila pričljiva, slušala sam je saosjećajno, sve to stoji, ali lešinarski sam upijala njena iskustva. Tješila sam sebe, nije to lešinarski, to je dobro, pišeš o ljudskim iskustvima marginaliziranih, siromašnih. Ali možda će to sve i imati nekog smisla ako dođe do čitatelja. Ovako, stoji sad sa nakupljenom prašinom a ja tu staru ženu, nanu, nisam vidjela odavno. Često se pitam da li je više živa. Pomalo se bojim odgovora. Možda mi samo ostaje da pitam nekog od ljudi na pijaci. Ali to ne činim. Možda želim da vjerujem da je sad postala taj moj fiktivni lik ili više nisam sigurna šta je stvarnost.

Istina je da se pisanjem ne lešinare samo drugi ljudi, već se štaviše, najviše lešinari sam pisac, izlaže sebe kao na operacijskom stolu bez anestezije. I ne čini to samo pisac koji piše svjedočanstvo ili lično iskustvo, pitam se da li možda čak na tom stolu više leži pisac fikcije. Jer, kad ga krenu rezati i rovariti i analizirati njegove likove, strukturu njegovog djela, njegove rečenice, on tu bez te anestezije osjeća snažnu bol ali ujedno se pita zašto je samovoljno tu legao. Pita se pisac fikcije šta mu bi, zašto im je dao sterilne rukavice, masku za lice i instrumente. Je li zaista nije mogao izdržati da sebe ne izloži. I eto, tu se nalazi odgovor na moje pitanje s početka teksta: ne, nije mogao. Jer, da je mogao, nikad ne bi tu legao da krvari. Ali to krvarenje tintom njegova je sudbina, on mora kružiti kao lešinar gore visoko na nebu i strmoglavljivati se na sve oblike stvarnosti da bi ih upakivao u riječi i rečenice. Samo, mora vjerovati da sve to ima smisla: da pisanje o patnji usamljene žene ima smisla, pisanje o ženi koja se smrzava i nema šta jesti dok prodaje super ljepak ilegalno na pijaci ima smisla; ili pisanje o ženi u haljini na ljubičaste volane dok otvara prednji dio auta – ima smisla. Makar za jedno osjećanje, uvid neke druge osobe koja čita, ili prosto da nekome uljepšaš dan tom slikom žene u ljubičastoj haljini. Ne može taj što krvari uvijek vjerovati u smisao, štaviše, prečesto će sumnjati, prečesto će se osjećati kao budala koja pojma nema šta radi, ali neće pristati da izdaje sebe.

Živim svoju svakodnevnu stvarnost: gledam sinčića koji je skoro prohodao kako teturavo trčkara, svoju kćerku koja trči i skače i smije se i već piše svoje prve rečenice. I živim potpuno ogoljeno. Ne izgledam uglađeno, kosa mi je povezana u rep, oblačim šta prvo stignem, kad sam ljuta i kad paničim galamim, kad sam sretna plešem i smijem se, i sve to izlažem pred svijetom. Moja knjiga (a uskoro i knjigE) nije samo prostor rečenica između dvije korice, to sam Ja. Ne, nije to pretjerivanje, niti nemogućnost prihvatanja kritike ako se nekome nešto ne dopada. Potpuno je legitimno da se ne sviđa svakome.

Ali ja sad odbijam ponoviti rečenicu s početka teksta: živim paralelni život. Ne, ne živim ga. Ja živim jedan život, i pisanje je moj život.

O autorici

Jasmila Talić Kujundžić rođena je 1989. godine u Banjoj Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu. Njen prvi roman „Nebeski prozor“ (BMG, Bosanska medijska grupa, 2025.) nagrađen je na konkursu festivala „Moja prva knjiga“ kao najbolji rukopis. Šest godina radila je kao urednica omladinskog časopisa „Preventeen“, a iskustvo u radu s djecom i mladima sticala je i kroz angažman u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje i članke u brojnim časopisima, portalima i antologijama. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je 2008. godine raspisao list „Naša riječ“ iz Zenice. Trenutno je posvećena majčinstvu i pisanju.