„Najduži život nije onaj koji najduže traje
Najduži  je onaj koji proživiš na najbolji način
Najbogatiji nisu oni koji najviše imaju
Ne, najbogatiji su oni koji najviše daju.“

(Elvedin Nezirović, Ništa lakše od umiranja, Connectum, Sarajevo, 2026)

Piše: Mirna Paočić

Iako je izdanje romana Ništa lakše od umiranja autora Elvedina Nezirovića izašlo 2019. godine, nije kasno da se i sada osvrnemo na ovo sjajno djelo, naročito kada je izašlo i prvo bh. izdanje u okviru izdavačke kuće Connectum.

Roman je dinamičan i napet spoj fikcije i fakcije. Lično me oduševio ne samo pričom nego i načinom na koji autor vrlo lako prebacuje naraciju kroz vrijeme prošlosti i sadašnjosti, ali pri tome ne stvara konfuziju kod čitatelja, što daje dinamiku radnji romana. Likove je uspio ogoliti do srži i bez prevelikih opisa.

Ali u svemu je najvažnija poruka koja je poslana, vrlo jasna, uz mnoga pitanja i preispitivanja koja ostavlja u nama kao čitaocima.

Roman se bavi zlom (s aspekta žrtve, vjere i politike), korijenima zla, preispituje granice zla, postojanje savjesti i osjećaja krivice i odgovornosti, kako se s time živi i da li je moguće oprostiti.

Zlo

„Nije li zlo poput metastaze: izliječiš ga na jednom mjestu, a ono se pojavi na hiljade drugih, još gore i još strašnije?“

Roman prati život švedskog plaćenika Johnnyja Aakera, koji je devedesetih godina došao na prostore Hercegovine i pridružio se HVO-u. Nije mu bilo značajno ko je ko i koje su postojeće strane, važno mu je bilo da ubija jer je to za njega bio posao kao i svaki drugi. I ubijao je. A mučenja koja je činio kao da je činio za svoju dušu, otrovanu zlom.

U djetinjstvu ostavljen od vlastitih roditelja, biva usvojen sa dvije godine od strane ljudi koji su činili najbolje što su umjeli da ga odgoje (iako im je već u ranim godinama stvarao probleme). Kao tako mali nije mogao imati predstavu o napuštanju, da bi se moglo reći da je ta trauma u njemu rodila zlo. On je sa tim zlom došao.

Pred kraj rata biva uhapšen zbog svojih djela i predat HVO-u, koji ga izručuje švedskim vlastima. Uslijed (navodnog) nedostatka dokaza oslobođen je optužbi.

Da li vam ovo djeluje kao priča o djeci bogatih i siromašnih roditelja i o njihovom nejednakom društvenom položaju?

Ali zaplakat će bogati roditelji jer njihovo dijete ipak nije onakvo kakvim ga predstavljaju.

Samo četiri godine nakon puštanja iz zatvora, Aaker je počinio još zločina, ubivši dva švedska policajca tokom bijega nakon pljačke banke. Jednom se može pogriješiti, dva puta ne.

Ko se sa zlom rodi, sa njim i umire. Ono se iz njega ne može iskorijeniti, ono je dio njega. I ne postoji opravdanje ni u situaciji ni u godinama lude mladosti.

Bolesna duša koja se svjesno inficira zlom ne može se izliječiti.

Savjest

Lik koji kroz roman nosi savjest je Miralem Mikulić.

Jedne hercegovačke noći tokom rata dok je bio na straži, na nišanu je imao Aakera. Odlučio je da ne povuče okidač. I u tom trenutku je uticao, kako on smatra, na sudbinu dva švedska policajca. Smatra da bi oni bili živi još uvijek da je on te noći donio drugačiju odluku. Savjest mu ne da mira. Čak odlazi u Švedsku, do porodica ubijenih policajaca, da od njih u tišini traži oprost.

Šta mislite kada bi svi zločinci ovog rata tražili oprost od svih kojima su nanijeli zlo? Nahodali bi se zemljom i uzduž i poprijeko.

Miralem nije povukao okidač te noći, jer on u svom korijenu nije nosio zlo. Zato njega izgriza savjest više nego pravog krivca.

Oprost

„Jedno od najvećih filozofskih pitanja druge polovice dvadesetog vijeka bilo je upravo pitanje oprosta.“

U romanu Nezirović kroz dijelove „Pastor“ uvodi i dimenziju oprosta ili pokušaja oprosta.

U zatvoru Aakera posjećuje svešteno lice (kao simbol posljednje šanse za spas), želeći da kod njega napravi promjenu i da Aaker oprosti najprije samome sebi, postavši svjestan svojih (zlo)djela. Vlasti su smatrale da jedan preobraćeni zatvorenik vrijedi milione za društvo.

Naravno da je pastorov posao bio uzaludan jer se Aaker decenijama hrani zlom. I nisu računali na činjenicu da Aaker nije samo zatvorenik nego i zločinac. Taj faktor mu ne dozvoljava da mijenja svoju prirodu. Kako si može, uostalom, oprostiti čovjek koji tvrdi da je ubijanje jednostavno posao koji je on radio kako je najbolje znao?

Praštanje vezujemo za slabost i kukavičluk, iako je za oprost i nastavak potrebno mnogo više snage nego živjeti život u gorčini, mržnji i optužbama.

A da li se može oprostiti? Zavisi koga pitate. Da li je pitanje upućeno majci koja je izgubila dijete, onome koga je rat ostavio bez ognjišta i poslao u tuđinu, domaćem ili stranom funkcioneru, silovanoj djevojci ili ženi, pretučenom i zlostavljanom logorskom zatvoreniku, vojniku ili ubici, ili vjerskom službeniku koji ima misiju da u stado vrati svaku zalutalu ovcu, pa makar ona bila i najcrnja?

U romanu je skrenuta pažnja na potrebu za oprostom pojedinca kako bi se postigla individualna i društvena katarza, za šta su potrebne i individualna i kolektivna svijest. A to se može postići traganjem za ispisanim činjenicama.

„Ako nas išta čini ljudskim bićima, onda je to naša sposobnost da se mijenjamo, da se popravljamo ili kvarimo, bivamo bolji ili lošiji. Naši životi satkani su od antagonizma, od apsolutnih protivrječnosti koje se u nama stalno sukobljavaju. Dobro i zlo. Ljubav i mržnja. Radost i tuga. Grijeh i oprost. Granica između njih često je nejasna, zamračena, iskrivljena, neuhvatljiva, unatoč tome – ili možda baš zato – što je iznimno važno s koje njene strane gledamo na svijet.“

Likovi nisu ostali nedovršeni i nedorečeni, ostavljeni su da žive i nose svako svoj teret, kao i čitatelji u svojoj realnosti.

Nezirović je napravio pun pogodak odabirom da roman napiše kao spoj fikcije i fakcije jer upravo ovakvi romani mogu dati dovoljno činjenica, postaviti važna pitanja o kojima promišljate u svojoj svakodnevici, vagajući gdje završava fikcija i počinje istina. Ovo je jedan svjetski roman, a naš.