„Na zaborav nemam pravo.“
Adnan Repeša, Druga zemlja, Pendulum, Zenica, 2026
Piše: Mirna Paočić
Volim čitati djela u kojima se autor poigrava stilom, rodovima ili licima, što dokazuje njegovu izvrsnost kao pisca.
Roman Druga zemlja je, moram vas upozoriti, vrlo OPASAN ROMAN, jer ćete se izgubiti u njegovim stranicama.
Ovo je četvrti roman Adnana Repeše, ali prvi napisan iz ženskog ugla, za koji je pronašao inspiraciju u tragičnoj porodičnoj sudbini svoje supruge. Potrebno je mnogo snage da se ovakve priče ispričaju, da se dva puta prožive te bi valjalo i da ih neko i čuje. Iako je promijenjen ugao pripovijedanja, zadržan je Repešin prepoznatljiv poetski, „pitki“ stil naracije s vrlo domišljatim rečenicama.
Kroz naizgled prostu radnju, roman otvara vrlo važno pitanje: Koliko zlodjela će proći nekažnjeno, u tišini, iako postoje svjedoci?
Tišina je stanje koje danas mnogima odgovara, jer tišinu ne valja remetiti, pst. Tišina je poput mraka, prekriva i čini nevidljivim sve ono što se radi, a ne bi trebalo.
O historiografskom značaju ovog romana vrlo lijep osvrt napisao je Elvedin Nezirović, koji možete pročitati na portalu Radiosarajevo.ba.
Ja ću se pozabaviti svim onim stvarima iz ovog romana koje su dodirnule moju čitalačku dušu. Jer ovo je roman o ljudima, sjećanjima i svemu onom što nas čini (ili ne čini) ljudskim bićima.
„Stvarnost je složenija od naših pretpostavki.“
Pisanjem romana iz ženskog ugla skrenuta je pažnja na prilično zanemarivanu činjenicu da nisu samo muškarci učesnici u ratu, nego da i žene vode svoje bitke, strahove te daju svoj maksimalni doprinos. Učešće u ratu ne treba poistovijetiti samo s nošenjem oružja, nego i s onima koji „muški“ nered pospremaju i dugo nakon što se rat okonča.
Jer i žene su preživjele gubitke. Posebno je upečatljiva scena kada im tetka iznosi kafu. Šoljica iz koje pije tetka razlikuje se od ostalih, jer ona i danas pije iz šoljice koja je preostala iz perioda kada je njen sin bio živ. Tako ona svaki dan u tišini čuva uspomenu i sjećanje na njega.
Koliko još postoji ovakvih neispričanih priča. Kada bi svaki kamen progovorio svoje svjedočenje, ovo bi bila druga zemlja.
Ratna tragedija koja je zadesila naratorkinu porodicu narušila je odnos između majke i kćeri, odnos koji nikada nije trebao biti doveden u pitanje, ali vidimo da je zlo, nažalost, uspjelo da nadjača. I tako između dvije šutnje promakne život.
Odnos brata i sestre prema rodnoj kući je baš poput njihovog odnosa prema ratu. S obzirom na to da su mlađi, ili se vrlo malo sjećaju ili se uopće ne sjećaju. To je preslika sjećanja današnjih generacija na događaje iz prošlosti. Međutim, kako Repeša navodi, na zaborav nemamo pravo.
Naravno da priča nije mogla proći bez prikaza „komšijskih“ odnosa, koji su u povratničkom području vrlo intenzivni i napeti. Prašina koju je podigao rat još uvijek kao da se nije slegla. Teške čestice, koje u tišini lebde u zraku, guše i dan-danas.
Na prvoj stranici iznesena je sudbina naroda s ovog područja; neki su pod bijelim kamenom, neki gledaju drugo kamenje koje nije njihovo, a neki tuđe kamenje u inostranstvu. I svi su u drugoj zemlji.
Knjiga nas navodi na promišljanje o godinama i prolaznosti. Danas mnogi ljudi ne podnose starenje, boje se bora. A nisu ni svjesni da su i bore dar. Mnogi nisu imali priliku da ostare.
Kada se govori o smrti nečijeg roditelja, prirodno pomislimo na stariju osobu. Ali ovdje to nije slučaj. Dugo neću zaboraviti rečenicu: „Otac je odveden šesnaestog jula. Imala sam jedanaest godina, a on trideset i pet.“ I on mlad kao kap rose. Ovakve rečenice čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Zatim dolazi simbolika fikusa, cvijeta koji je njena majka uzgajala i o kojem se brinula, a koji je vojnik, došavši u njihovu kuću, uništio jednim udarcem noge. Za par sekundi, minuta ili sati uništeno je sve ono što su generacije gradile i sticale, što su u zidove svojih kuća utkale svoja srca, svoju dušu, a u temelje svoje korijene. Dolazeći u rodnu kuću, naratorka i njena sestra žele i da provjere koliko je njihove duše ostalo na tim oljuštenim zidovima i sve ono što nisu ponijele sa sobom na odlasku. To je nešto što niko ne može da izbriše, ma koliko se trudio.
Između njih i kuće stvoren je jaz zbog sjećanja, koji je teško premostiti. Dvorište je obraslo biljem. Ljudi su možda pristali na promjene, ali miris bilja uvijek ostaje isti, priroda se ne pokorava. Ono što su zatekle bila je tišina. Na osunčanoj ulici dječak je sam šutao loptu, bez vršnjaka. Takvu tišinu nisu očekivale.
A da život zaista piše romane, potvrđuje i sudbina Afana, koji je kao darovit fudbaler prije rata stajao u živom zidu na fudbalskom terenu, a ‘93. na liniji razgraničenja kao živi štit.
Ako je neka utjeha, naratorka na svog oca ima lijepe uspomene, pune ljubavi, dok djevojka iz susjedstva ima želju da je njen otac, koji je nasilnik, zapravo mrtav.
Ljudima ne treba druga zemlja, nego očito drugi život (a nekima i druga pamet) da ga prožive pametnije od ovoga. Čovjeku je potrebna njegova zemlja, ne druga, a na tišinu su prije ili kasnije svi osuđeni.
Ne mogu a da ne završim pisanje citatom koji, po mom mišljenju, oslikava ljudsku esenciju i nevjerovatnu ljudsku snagu.
„U ovom trenutku jedan starac na rukama iznosi kašetu. To je drvena kašeta puna bijelih čaša od jogurta. Pretpostavljam da je u njima klijalo sjeme. Zametak. Posmatram ga. Povratnik. Živi sam. Otac dvojice sinova koji su život izgubili između ovih stabala u kršu. Poslije je od tuge umrla i žena, njihova majka. Nikoga ovaj čovjek danas nema. Upravo klicama zasijava zemlju. Sve obnavlja strpljivo. Ima nešto ponizno u načinu na koji to čini. Čitav sat gledala sam kako se ophodi prema oranicama, sve dok nije zagrnuo i posljednju lijehu. Sad je i to gotovo. Sjeme je zasijano.
Bit će mu potrebno neko vrijeme da se pretvori u istinu.“
Poslije ovoga mogu samo reći da Repeša uopće ne treba da bude skroman prema svom doprinosu bosanskohercegovačkoj književnosti.
