Piše: Kenan Zuković
Foto: Kenan Zuković

Odmaralište Jahorina trideset i tri godine spava. Teško bi ga pronašli čak i oni koji su u njemu proveli najljepše doba svog života. Blizu je plaže, iznad hotela Orlando. Između Kupara i Mlina. U Srebrenom. Obraslo u prošlost naših divljih života.

Vjerujem da su podrugljivo glasali i pritom se laktovima uz smijeh gurali kad su odmaralištu uz more dali ime planine – Jahorina. Pet duluma zemlje dobili su od grada Dubrovnika kao zahvalu za dovedenu pitku vodu u grad.

Sarajlije su tu dolazile za vrijeme ljetnih i zimskih odmora. Čitave porodice i njihove porodice. Odrasli i djeca. Okrugle male glave koje vire iz plićaka i sijede glave na pučini, tamo gdje su dubine. Dobro poznati putevi kornjača u paprati. Polumrtvi borovi u kamenu. Miris kuhanog krompira i ribe iz sezonske kuhinje. Cikade koje se pretvaraju u dosadnu simfoniju koju zavolimo. Sirtaki na podijumu Orlanda što se pretvara u mrak.

I tad, kao iz one Sidranove – mrak, mrak, mrak, mrak, mrak…

Svi moji naredni dolasci u Srebreno neće biti kupanje, drevno balzamovanje Niveom. Neće biti pišanje u more niti skupljanje borovih iglica po leđima u hladu. Neće biti ni slipave breskve niti takmičenje za Ginisovu u lizanju sladoleda prije nego se otopi.

Svi moji dolasci i sva moja mora biće rudarenje po odmaralištu. Bjesomučna i grozničava trka s vremenom i nadom da ću jednom na tom mjestu pronaći otrgnute i ukradene dijelove mog života. Biće to kao kopanje mrtvih. Potraga za izgubljenim trouglastim ključevima s recepcije, radosno ispisanim HM (heavy metal) po zidovima, požutjelim pepeljarama u koje su naši roditelji spušili sve svoje brige.

I tako iz godine u godinu. Pravo pravcato prljavo rudarenje i strah od zmija i krpelja.

I onda najednom, u jednoj godini – šoljica. Otkud šoljica, i to ona jugokeramička!? Kako je preživjela!? Ko je iz nje zadnji pio? Hoće li se moja potraga sad zaustaviti?

Ne vjerujem.