Foto: Velija Hasanbegović

Moderna umjetnost je puna primjera „praznih prostora“, bijelo na bijelim slikama ili panelima, počevši sa Rauschenbergovim monokronim instalacijama. Naslanjajući se na bezbrojne primjere umjetničkih djela sa tzv. „prazninama“, i ova efemerna intervencija bliskih Karimovih (pred)ratnih prijatelja, Almira Imširevića i Andreja Đerkovića, u javnom prostoru može poslužiti kao predmet neograničene želje. Almir je u februaru 2008. godine pokrenuo peticiju za spomen-obilježje Karimu Zaimoviću, dok je Andrej dvije godine ranije, u auli tada još uništene Vijećnice, u suradnji sa magazinom DANI i Fondacijom Karim Zaimović, postavio samostalnu izložbu „Sanjam…“, tako da je ova intervencija u javnom prostoru jedan logičan slijed osobnog i generacijskog mementa.

Prazni stripovski oblačić koji simbolizira želje/snove, kratkog, ali, slobodno možemo reći, nezaustavljivog života Karima Zaimovića i uopće čitave jedne generacije, otvoren je za bezgraničnu interpretaciju u kojoj sposobnost percepcije postaje preduslov za učestvovanje u samom djelu. Prolaznik se poziva na interakciju sa samim radom, konfrontirajući imaginarni sadržaj oblačića koji vizualno stoji iznad njega ili nekog drugog prolaznika sa vlastitim imaginarnim čitanjem istog. Svojom bjelinom i čistoćom oblačić označava (ne)ostvarene snove/želje jedne čitave generacije, čiji su životi podijeljeni na tri dijela: prije, tokom i poslije rata. Svojim diskretnim uplitanjem, rad, s druge strane, izražava i nemogućnost prevazilaženja konstantnog sukoba snova sa stvarnošću. Radije nego da direktno napada sa tekstom koji bi bio reprezentacija sna, rad preferira povlačenje u sakrivenu sliku te usmjerava pogled na introvertirano i apstraktno putovanje kroz naše vlastite živote.

Mjesto ovog efemernog spomen obilježja je s namjerom postavljeno na križanju Titove i Dalmatinske ulice, koje su duboko utkane u urbano odrastanje i otjelovljenje gore pomenute generacije i koje je ovjekovječeno i na kultnoj portretnoj fotografiji samog Karima (autor Nermin Muhić) prvih dana opsade na istom mjestu.

Danas, nakon dovoljnog vremenskog perioda kritičke observacije javnog/intimnog čitanja naših života u opsadi, ovaj prazni stripovski oblačić je svojevrsni afektivni suma summarum (pre)živjelih života te memoriterne generacije koja je slijedom vlastitog poniznog od(s)rastanja, gledajući unatrag emancipativne rezultate vlastitih životnih (ne)ostvarenih želja i stavova, te kroz danas već decenijsko poštovanje njihovog duhovnog i kreativnog rada od strane okružja/zajednice, došla (i) do svog duhovnog pročišćenja.

Andrej Đerković rođen je 1971. godine u Sarajevu. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1989. godine. Uz umjetnike kao što su Pistoletto, Kounellis, Abramović, Kapoor, Viola, Kosuth, Dimitrijević, IRWIN, jedan je od osnivača Kolekcije ARS AEVI Muzeja suvremene umjetnosti Sarajevo. Radovi mu se nalaze u renomiranim kolekcijama MACBA Museu d'Art Contemporani de Barcelona, Casa della Memoria Milano, Museum für Kunst und Gewerbe Hamburg, Musée d'art moderne et contemporain (MAMCO) Genève, Museum für Gestaltung Zürich, Nacionalni muzej Gruzije Tbilisi, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Council of Europe Strasbourg, Muzej Jugoslavije Beograd, Muzej nevinosti Istanbul, Muzej Sarajeva, Narodni muzej Crne Gore Cetinje, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Memorijalni centar Srebrenica i drugi. Surađivao je sa Benetton, McCann, Freitag, agnès b. i Swatch. Za dostignuća na polju kulture tokom opsade Sarajeva nagrađen je s “The Certificate of Appreciation” Agencije američke vlade za informisanje (USIA). Više od četvrt stoljeća član je ULUPUBIH.

Amir Imširević rođen je 1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju. Na Internacionalnom festivalu MESS 1999. godine inscenacija teksta “Kad bi ovo bila predstava…” (režija Aleš Kurt) nagrađena je “Zlatnom maskom” dnevnika Oslobođenje i uvrštena je u Antologiju BH drame XX vijeka. Pored ove, autor je drama: “Kad bi ovo bila predstava…”, “Balkanski đavo Sram”, “Playback Sevdalinka”, “Circus Inferno”, “Po istinitoj priči”, “Mousefuckers”, “Kad bi ovo bilo film…” i “Jedan je Muhamed Ali”, dok je drama “Balkanski đavo Sram”, godine 2007., uvrštena u francusku antologiju evropske drame De Pinter à Muller (Michel Corvin). Godine 2011. objavio je i prvu knjigu priča “STRANA 212” (OMNIBUS), a 2020. i knjigu “Najljepši od svih svjetova” (NOMAD). Godine 2023., u izdanju Buybooka, objavio je roman “Zlatni geler”, te mu je u izdanju istog nakladnika upravo objavljen roman “Lavanda, petrolej”. Niz godina bio je šef Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.