U novom ciklusu Amera Kobašlije, Rama se pojavljuje kao slojevit i višeznačan prostor u kojem se prepliću prirodni pejzaž, historijsko iskustvo i individualno sjećanje. “37 pogleda na Ramu” nastaje iz dugotrajnog i pažljivog posmatranja krajolika koji istovremeno djeluje poznato i izmješteno, stabilno i promjenjivo, otvarajući prostor u kojem se granice između stvarnog i imaginarnog neprestano pomjeraju. Kroz motive vode, njenog povlačenja i ponovnog rasta, kao i tragove koje pejzaž zadržava kroz vrijeme, Kobašlija gradi vizuelni narativ o sjećanju i iskustvu prostora. Rama se tako ne čita samo kao geografska činjenica, već kao živa struktura pamćenja u kojoj se prepoznaju lične i kolektivne priče, te njihovi međusobni odjeci.

Izložba u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine će krajem aprila biti otvorena za javnost. U susret izložbi donosimo tekst Miljenka Jergovića koji dodatno otvara slojeve razumijevanja ovog ciklusa i njegovog odnosa prema prostoru Rame i njenim značenjima.

Piše: Miljenko Jergović

Rama je ranjeni krajolik. Predio koji danas vide ljudi koji se tamo rađaju i odrastaju, koji im urasta u svijest i iznutra ih oblikuje, dramatično se razlikuje od predjela koje su gledali oni koji su se na istome mjestu rađali prije sedamdeset, sto ili sto i pedeset godina. Razlika nije samo u odnosima zemlje, vode i zraka, u boji neba i u rasporedu čovjekovih nastambi pod tim nebom. Razlika je i u pripovijesti, u legendi koja je formirala one, onodobne Ramljake, i onog u što se ta legenda u međuvremenu preobrazila. Ne samo da krajolik oblikuje priču, nego i priča oblikuje krajolik. U priči je uvijek sadržan način na koji će predio ostati u čovjekovom oku, sjećanju, duhu.

Amer Kobašlija, “Veslački klub”

Rama je bila i ostala na glasu kao pokrajina koja je mimo puta svemu. Anegdotalna je, za vica, ramska intaktnost i izdvojenost u odnosu i na Bosnu, i na Hercegovinu. Rama je još u otomanska doba bila u se zatvorena zajednica. Ali ni ta zatvorenost, ni to što je na glasu da je mimo puta, dvaput joj nije pomoglo. Prvi put, u listopadu 1942, za talijansko-četničke ofanzive protiv partizana, kada je, prema izvještaju četničkog komandanta Petra Baćovića, u Rami popaljeno petnaest sela i poklano preko dvije tisuće katolika i muslimana. Baćović ih svojoj višoj komandi uglavnom predstavlja kao ustaše ili komuniste. Prema poslijeratnim izvještajima, broj žrtava četničkog zločina iz 1942. je nešto manji, ali, po prilici, svaki je deseti Ramljak tad ubijen. To je nešto što iz temelja preobrazi zajednicu, razara legendu na kojoj je zajednica prethodno bila zasnovana, i nakon čega će proći desetljeća, izmjenjivat će se naraštaji, prije nego što društvo pronađe okosnicu ili se prisjeti pripovijesti oko koje se okupljalo. I što je važno reći: takvo stradanje ranjava krajolik.

Amer Kobašlija, “Kraj dana”

Tačno četvrt stoljeća zatim događa se nešto što je još intenzivnije utjecalo na Ramu i njezine nezacijeljene krajolike. Nakon što je već 1953. na Neretvi stvoreno akumulacijsko, Jablaničko jezero, gradi se brana, potapa se veliki dio zemlje na kojoj su Ramljaci živjeli i radili, i stvara se jezero, uz koji će živjeti i stasavati buduća Rama. Jezero će biti prelijepo, kraj će, gledan s visine, iz helikoptera i aviona, ili s novonastalih pokrajnjih puteva, steći neku posve neočekivanu ljepotu, kakva je bez premca u našim zemljama i krajevima. Ali s jezerom mijenja se ne samo zemljopisni krajolik, nego se iz temelja mijenjaju krajolici ljudskih duša i uspomena zajednice. To je kao da Sarajevo ili Zagreb najednom postanu gradovi na moru. Ljepota teško može zamijeniti ono što je prethodno potopljeno i što je dio iskustva zajednice, od čega je načinjen njezin jezik i u čemu su upričane sve njezine priče. Progonstvo ljudi čiji je svijet potopljen jezerom teže je i obuhvatnije od progonstva ljudi koji su potjerani iz svoje zemlje i jezika. Jer kada si potjeran iz zemlje i jezika ipak ćeš doći u drugi jezik pa ćeš biti u prilici da s pripoviješću tog jezika stvaraš svoj novi svijet. Ramljaci su, pak, nanovo morali stvarati i jezik i svijet. Oni su poput junaka iz Marquezova romana “Sto godina samoće”. Njihova stvarnost neusporediva je s drugim stvarnostima. Krajolik u kojem su se najednom zatekli nezacijeljena je živa rana, sačinjena od čiste ljepote.

Amer Kobašlija, “Crvene čizme”

Amer Kobašlija rodio se 1975. u Banjoj Luci. Od 1993. živio je u izbjegličkom logoru u Njemačkoj. Godine 1997. eto ga u novom progonstvu, u Jacksonvilleu, na Floridi. Na Montclair State University, u New Jerseyju studira slikarstvo. Nakon onoga strašnog potresa u japanskom Sendaiju, iz ožujka 2011, i nakon cunamija koji je tad opustošio jedan zemljopisno nama daleki svijet, Amer crta i slika predjele pustošenja. Premda reprodukcije ne donose oku isto što i živo umjetničko djelo, i premda su reprodukcije na ekranima kompjutora dodatno od oka otuđene, fascinantne su te njegove slike. Na njima se vidi ono što nismo mogli vidjeti na bezbrojnim fotografijama i filmskim snimkama Fukušime i drugih predjela tog velikog ljudskog stradanja i te strašne civilizacijske zbrke koja je činila sliku tog stradanja. Ali na njima, na tim Kobašlijinim slikama, naslućuje se i ono što čini priču, legendu i pripovijest tih predjela. Na Kobašlijinim slikama vidi se i ono što, kako nam se čini, postoji samo u jeziku i u čovjekovoj ispovijesti. Premda  to nisu njegovi zavičaji, u ono što Kobašlija slika upisan je njegov životopis.

Amer Kobašlija, “Avet”

U Rami se našao slučajno. I onda je za svoju dušu krenuo slikati. Zašto? Samo zbog vizualne senzacije koju je doživio u tom neobičnom kraju, ili su razlozi bili drugi? To ga se može pitati, ali njegov odgovor ne mora biti tačan, čak ni ako je istinit. Čovjek često nije svjestan vlastitih motiva i razloga. Uglavnom, crtao je, slikao, radio dugo, bilježeći ono što vidi i pretvarajući to u vizualne senzacije i (opet) u priču. Savršeno dobro prepoznavajući elemente ranjenog krajolika, ili prepoznavajući sebe u tom krajoliku.

Amer Kobašlija, “Povratak”

Njegove slike mogu podsjetiti na prizore iz stripa, na zaustavljene kadrove velike grafičke novele. U njima vrlo je živa evokacija tradicionalnog japanskog slikarstva. Možda je opet riječ o predrasudi upisanoj u gledateljsko oko, ali ovog Amerovog poklonika Rama katkad podsjeti na Ukiyo drvoreze, premda se njegovi stil, način i tehnika drastično od Ukiya razlikuju. Isto tako ove slike pažljivijeg će gledatelja podsjetiti na Sadka Hadžihasanovića, kao i na predratne akcije i izložbe grupe Zvono u cjelini. Da caffe galerija Zvono danas u Sarajevu postoji, i da mi je moguće Sašu Bukvića učiniti živim, makar samo za večer otvorenja jedne jedine izložbe, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju tradiciju i značaj, morala bi popričekati sa svojom izložbom, jer bismo najprije morali napraviti selekciju slika za Zvono, i dozvati Sašu da izložbu postavi i izgovori neke svoje tri tvrde rečenice, koje bi se same od sebe odmah u kamen uklesale. Amer Kobašlija je, naime, Sašin svijet! Ali što ćemo kad Zvona više nema. Da ima, Sašu bismo na jednu večer oživjeli.

Amer Kobašlija, “Brana”

Sve slike na ovoj izložbi Amer Kobašlija darovao je Općini Rama. Nadajmo se da će nakon Zagreba i Sarajeva izložba obići i druga, nama jednako važna mjesta. Nema tako malene varoši i čaršije u kojoj ne bi trebalo pokazati Amerovu Ramu. Onaj tko zna gledati, vidjet će i zašto. I na kraju, akobogda, vrijedilo bi zainteresirati kakvu galeriju u Veneciji, te naravno i u Stockholmu. Gradovi na vodi, za Ramu na vodi.

Amer Kobašlija, “Ribar”

Ali od svega važnije je nešto drugo: slikajući ranjeni krajolik Rame, Amer Kobašlija učinio je mnogo za njegovo zacjeljivanje i za stvaranje pripovijesti, za stvaranje oka koje će krajolik Rame suobraziti s vlastitim unutarnjim krajolikom, i time zacijeliti grdnu ranu. Onu ramsku, a s njom i onu vlastitu, koja uopće ne mora biti iz Rame. Kao što ni Amerova nije bila iz Rame, sve dok se na kraju nisu našli, on i njegov krajolik.