Koliko nas ljudi zaista cijene? Pitanje koje svi s vremena na vrijeme postavimo sebi. Ponekad u tišini, ponekad naglas, u trenucima razočaranja, nakon što uložimo sebe u nekoga ili nešto više nego što je iko tražio, više nego što smo morali.
Možda bismo željeli da to mjerimo po onome što ljudi govore, po tome koliko puta nas pohvale, nazovu, napišu poruku. Ali istina je često tiša i mnogo iskrenija. Ljudi vas cijene onoliko koliko vas uvažavaju kad niste prisutni. Kad vas brane, a da vi to ne znate. Kad ne uzimaju vašu dobrotu zdravo za gotovo. Kad vam ne zamjere granicu.
Ljudi koji vas zaista cijene neće uvijek biti glasni. Neće vas zatrpavati lajkovima, porukama i deklarativnim „tu sam za tebe“. Neće uvijek imati vremena – ali će naći način da to pokažu kada zaista bude važno. Biće to jednostavni činovi: čuvanje vaše tajne, tihi gestovi razumijevanja, pažnja prema onome što vam je važno.
Cijenjeni ste kada vas neko prihvati takve kakvi jeste, bez pokušaja da vas mijenja ili kritikuje. Kada vaša ranjivost ne postane razlog za osudu, već prostor za podršku. Kada vas neko pita „kako si“ – i sačeka odgovor. Kada ne morate tražiti potvrdu vrijednosti u tuđem entuzijazmu.
I najvažnije: ljudi vas cijene onoliko koliko vi cijenite sebe. Tu počinje sve. Kada postavite granice, kada ne pristajete na emocionalne mrvice, kada ne trčite za onima koji ne bi prešli ulicu za vas. Samopoštovanje je ogledalo koje drugima pokazuje kako da vas gledaju.
Zato, kada se sljedeći put zapitate koliko vas neko zaista cijeni, nemojte se voditi samo riječima. Posmatrajte djela. Koliko puta je neko bio uz vas, bez svjetla reflektora? Jer pravo poštovanje dolazi tiho – u gestovima koji govore više od riječi.
