Piše: Tatjana Varuha

Odlazite na vrijeme. Kući, čak i ako vas tamo niko ne čeka, s lude zabave, iz gostiju, iz propalih veza i od loših navika. Od depresije i mračnih misli, od bolnih uspomena, od ljudi koji vas uništavaju ili od osobe pored vas. Dajte sebi i drugoj osobi šansu da pronađete one (a možda i sami sebe) s kojima će vam biti bolje, ugodnije, mirnije – u obliku koji je potreban svakome od vas. Ako iz nekog razloga niste u stanju da to date jedni drugima, ne lišavajte se međusobno pokušaja i nade da to pronađete u drugim odnosima i u sebi samima.

Ne budite sebični, ne uskraćujte drugima šansu da budu sretni onako kako to oni doživljavaju, i ne uskraćujte sebi svoju sreću. Svako od nas nalazi se na svojoj tački evolucije, kreće se u svom ritmu, zrači na svojoj frekvenciji i stiče vlastito iskustvo. Ako ste ušli s nekim u rezonancu – našli ste se i plešite zajednički ples. A ako ste u dugotrajnoj disharmoniji – tada primite potrebno iskustvo, zahvalite se i odlazite na vrijeme. Ne pokrećite mehanizam koji će vas pridaviti žestokim jarmom okolnosti, kada budete primorani da donosite odluke u daleko manje povoljnim uvjetima, gdje ćete morati proći kroz mnoštvo veoma površnih, ali bolno povređujućih “javnih” osuda, koje ne mare za vaše istinske, iskrene životne motive, za vaše iscrpljujuće trpljenje i brojne pokušaje da nešto “sačuvate”, nekoga “spasite”.

Odlazite na vrijeme, dok na tijelu vašeg života ne ostanu duboki ožiljci, dok ne inficirate svoju dušu proždrljivim virusom krivice – osjećajem koji vas sa nevjerovatnom revnošću odvaja od vašeg jedinog života i od samih sebe. Odlazite na vrijeme, ne urezujte crteže na krhkom tkivu vaše sudbine. I ne povređujte tuđu kožu.

Cijenite svoj život više nego što ga drugi cijene. Odlazite na vrijeme ako neko stavlja svoj život ispred vašeg, jer ste prvenstveno odgovorni za sebe, a tek onda za druge. Niko nije došao na ovaj svijet da bi legao na žrtveni oltar. Život se ne daje da bi ga čovjek prinio kao žrtvu – on je sam po sebi dar, i prilika da volimo i budemo voljeni.

Nije teško izgubiti sebe, nije teško rastopiti sebe u drugom, u tuđem životu, u nečijem drugom svijetu, u tuđoj realnosti. Nije teško čak ni tražiti ili željeti to. Osvijestiti sebe – to je teško. Samo mi možemo odrediti mjeru i dopustiti iskorištavanje sebe. Jer, žrtvujući se uzaludno, iznad dodijeljene vam mjere učešća u nečijem životu, ne dodajete automatski sebi snagu (a možda ni nekome kome je istinski potrebna). Možda će vam u nekom drugom trenutku vašeg života nedostajati upravo te uzalud potrošene snage.

Svaki odnos je plodonosan kada u njema postoji razmjena, uzajamno djelovanje, davanje. To je ples udvoje. Ali ako počnete da gazite noge jedni drugima do bola i krvi, neophodno je prekinuti taj ples, zaliječiti rane i početi novi lijepi ples. To važi u bilo kojem odnosu – partnerskom, porodičnom, radnom. Naučite da odlazite na vrijeme bilo od situacija, bilo od okolnosti koje vam ne prijaju. Vi uvijek znate kada je pravi trenutak: vjerujte sebi, svojoj intuiciji, ne obmanjujte sebe i ne obmanjujte druge.

Ne postoje loši ljudi, koliko god željeli o tome raspravljati. Postoje ljudi koji su drugačiji od nas. Jer pravi smisao ovog svetog čina pod sakralnim nazivom Život nama nije poznat, ali njime je ispunjeno apsolutno sve – iznutra i izvana, izvan našeg razumijevanja i unutar njega, živo i neživo. Ne postoje druge odgovornosti osim odgovornosti pred samim sobom i jednih pred drugima, ali na prvom mjestu – pred samim sobom.

Sve što se dešava u našem životu, sve što se dešava oko nas i na dalekim Galapagoskim ostrvima Ekvadora – nije samo s dopuštenjem Svevišnjeg, već i našim! Dozvolili smo da naš život bude takav kakav jeste, pokrenuli smo vrijeme promjena, povukli ručicu te opruge koja se obrušila sa svom napregnutom snagom, sada bijući u konvulzivno-haotičnom slobodnom padu. Mi smo dozvolili da sive nijanse prevladaju u našem životu, mi smo dozvolili sebi da se plašimo svega, mi smo dozvolili da budemo autsajderi u svom vlastitom životu.

Osvrnite se, možda je došlo vrijeme da odete. Nevjerovatno je teško odbaciti sve proživljeno i otići, bez obzira na to ko šta kaže ili piše. Otići je teško, ali prosto je neophodno otići na vrijeme. Sazrijevajte unutar svoje beskonačnosti onoliko koliko je potrebno, ali – odlazite na vrijeme.

Odlazite na vrijeme od sudova i mišljenja drugih, skrenite pogled ka sebi. Gdje je tačka vašeg oslonca? Samo tako možete preokrenuti cijeli svijet. Ne tražite je u drugoj osobi. Odat ću vam jednu tajnu – tamo je nema! Kao što nema sreće u nekome ako je nema u vama. Odlazite na vrijeme od opsesivnih iluzija i nametnutih strahova, ali nastavite težiti, sanjati, pokušavati. Ne plašite se da griješite – jer to znači da ste pokušali. Ne plašite se reakcija drugih ljudi, ionako ih ne možete stopostotno predvidjeti sve dok ne ostvarite zamišljeno, a ako možete – strah je besmislen. Ali imat ćete šansu da odete na vrijeme. Da, baš da odete i nastavite dalje.

Rijetko se zapitamo, kada nemamo nešto što bismo željeli ili nam nešto nije dato, od čega su nas zapravo sačuvali. Istina je jednostavna: sve dolazi u pravo vrijeme, čak i čuda. Zato odlazite na vrijeme i ne zadržavajte nikoga. Ako kasnite, scenarij života već se prepisuje i na druge ljude.