René Magritte (1898-1967) bio je belgijski slikar, jedan od najistaknutijih predstavnika nadrealizma. Rođen u Lessinu, Magritte je od ranog djetinjstva pokazivao interes za umjetnost. O njegovom odrastanju malo se zna, osim da je s dvanaest godina počeo pohađati časove crtanja i da je s petnaest godina upoznao svoju buduću suprugu, Georgette Berger, s kojom će provesti 45 godina u skladnom braku.

Na njegovo rano djetinjstvo je poseban pečat ostavila tragićna smrt njegove majke 1912. godine, koja je, nakon više pokušaja, izvršila samoubistvo utopivši se u rijeci u blizini porodične kuće kada je René imao četrnaest godina. Danima je vođena potraga dok obližnja rijeka nije izbacila tijelo. René je bio prisutan kada su tijelo njegove majke vadili iz rijeke, a u tom trenutku haljina joj je prekrivala lice. Motiv prekrivenih lica ostao je prisutan u njegovom slikarstvu, poput djela “The Lovers”, u kojem dvoje ljubavnika imaju tkaninu preko lica, stvarajući atmosferu misterije i otuđenja.

Magritteov umjetnički put započinje impresionističkim utjecajem, no vrlo brzo napušta Akademiju likovnih umjetnosti u Bruxellesu jer mu okruženje nije bilo inspirativno. Početkom 1920-ih eksperimentira s modernizmom, futurizmom i kubizmom, ali prekretnica dolazi 1926. godine s djelom “The Lost Jockey”, što označava njegov ulazak u nadrealizam.

Magritte koristi svakodnevne predmete – lule, kišobrane, jabuke, muškarce s okruglim šeširima – stavljajući ih u neočekivane kontekste i igrajući se percepcijom. Njegova najpoznatija slika “Ceci n'est pas une pipe” (“Ovo nije lula”) postavlja pitanje odnosa stvarnog objekta i njegovog prikaza. Ovim potezom, Magritte nas poziva da se zamislimo o tome kako nas percepcija često može dovesti do pogrešnih zaključaka, jer ono što vidimo nije nužno i ono što zapravo postoji.

Tridesetih godina njegova djela izlažu se u New Yorku, Londonu i Parizu, čime postiže međunarodno priznanje. No, tokom Drugog svjetskog rata prolazi kroz ličnu i umjetničku krizu. Okupacija Belgije i finansijske poteškoće navode ga na promjenu stila. Počinje slikati motive poput ptica od lišća i koristi toplije boje, nazvavši ovaj period “osunčanim”. No, trgovac umjetninama Alexander Iolas nagovara ga da se vrati prepoznatljivim motivima koje publika voli.

Njegovo najpoznatije djelo iz kasnijeg perioda je “Golconda” (1953), gdje figure identičnih muškaraca s okruglim šeširima lebde u zraku iznad grada, stvarajući nadrealni prizor koji nagoni promatrača da preispita stvarnost. Ovaj motiv postaje simbol prepoznatljiv u njegovom opusu, pojavljujući se i u djelima poput “The Son of Man”. Ove figure često se tumače kao komentar na bezličnost modernog društva.

Magritte je, unatoč apstraktnim i nadrealnim temama u svom slikarstvu, vodio život koji je bio izuzetno uravnotežen i dalek od ekscentričnosti koja je bila prisutna kod mnogih umjetnika njegove epohe. Ipak, njegovo slikarstvo ostavlja dubok trag, potkopavajući naše shvaćanje realnosti i postavljajući pitanja o svijetu koji nas okružuje. Bez obzira na to da li vas njegove slike fasciniraju ili zbunjuju, jedno je sigurno – neće vas ostaviti ravnodušnima.