Piše: Radmila Karlaš
Teodora ima simbolično ime. Drago mi je to ime, jer je, između ostalog, i jedan od mojih djedova bio Teodor. Mi svi sa Trga tih godina, kada smo tražili pravdu za Davida (bezuspješno), sjećamo se Teodore, uplakane u cijelom tom metežu i užasu oko smrti brata. Na momente je bila potpuno skrhana, bila je još dijete. Kršilo je nas, koji smo zavoljeli naknadno „Dečka iz geta“, kako ne bi nju. Čitajući ove dolje Davorove riječi, sjetila sam se kako sam za bolest Petra Šarića čula slučajno preko društvenih mreža i uključila se u akciju zvanjem humanitarnog broja. Uobičajeno da tako zovemo već decenijama, dok nam se moguli razmeću „đecom“ i sad već unučadima, koji nas gaze svojim džipovima, da ne spominjem ostalo.
Petar Šarić
Miješaju mi se osjećanja zbog sveg užasa u ovoj zemlji, jer smo dno dna, što bi rekao Rambo. Ovoj djevojci ubijen je brat David, što je u borbi za pravdu oko rasvjetljavanja okolnosti njegove smrti ujedinilo bivšu Jugoslaviju, opet bezuspješno. Nije li samo to bilo dovoljno tuge za cijeli život? Nije. Očigledno. Njen mladi suprug Petar (Šarić) teško je bolestan. Sirotinja skuplja novac za liječenje. Uvijek daju oni što nemaju, jer oni u stvari imaju. Ne daje ko ima, već ko je naučio, kaže ona stara. Nije pomoglo. Petar je umro. I onda dođem do one, opet poznate: sve su porodice sretne na isti način, a nesretne svaka na svoj… Želim vjerovati u Teodoru i nakon svega. Da će se kao feniks izdići iz pepela. Sve ostalo bilo bi suviše strašno.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
