Piše: Radmila Karlaš
Kada sam se vratila iz Pariza krajem oktobra 1997, u Beogradu me kod moje drugarice, novinarke G. I., dočekalo hiljadu čaršijskih komentara o njemu – Ivanu Đuriću. Znalo se da dolazim otuda, da sam bila njegov gost. Nisam bila samo ja, već nas četvero iz Bosne, koji smo pozvani kod njega nakon jedne konferencije u Rouanu. Došao je u Normandiju da nas vidi, jer smo se upoznali ranije u Sarajevu. Zapalo ga je da na konferenciji bude moj prevodilac na francuski, koji je govorio besprijekorno, bez akcenta. Sjećam se te konferencije – niko od prisutnih ništa nije kontao o nama iz Bosne, gledali su nas kao egzotiku iz prašume. Kad uzmemo u obzir koliko ljudi u Bosni, a i šire u bivšoj Jugoslaviji, (ne)konta suštinu, nije ni čudo za te koji su se okupili eto „ko biva“ da nešto čuju što je bilo kako je bilo. A nas je bilo iz cijele BiH. Sve ostalo bilo je dobro, vezano za fondaciju Mirjane Dizdarević, koju je nakon njene smrti u Francuskoj pokrenuo njen otac R. Dizdarević.
Vezano za komentare s početka priče kod Igrićke – te ovakav je, te onakav je – uglavnom je to bilo vezano za žene koje su dovođene u vezu s njim, za koje sam, u svom autizmu, prvi put tada čula, dok su sve prisutne pouzdano znale sve. A to sve bio je beogradski trač: što ne znaš dovoljno, ti lijepo dodaj ili izmisli. Bio je kalibar izgledom i oko njega se sve prašilo, vidjela sam tada u tom Beogradu.
Sve te žene koje su pale u vatru priča bile su iz nekih beogradskih krugova, dotjerane i sigurne da su dame, a ja sam tada u punom smislu riječi shvatila šta znači palanački duh. E, Radomire Konstantinoviću, tvoja „Filozofija palanke“ uvijek je na djelu. Kada sam poslije Ivanove smrti razgovarala s njegovom mamom Nanom, samo se osmjehnula iskusnim i pronicljivim osmijehom. Očigledno je o životu znala mnogo više od mene. A i o tim „damama“, ne nužno ovim iz priče, već uopšte, kao i o samoj suštini palanačkog duha. Iskusila ga je na sopstvenoj koži, kao što su ga iskusili i njen sin Ivan i brat Bogdan Bogdanović. Niko od nje to ne bi mogao bolje znati. Zato smo valjda i postale prijateljice i sagovornice, sve do njene smrti. Bila je žena i po – intelektom, životom, shvatanjima, a i porijeklom koje nije bilo palanačko. Dovoljno je pročitati šta o njenom ocu Milanu, uzgred i Krležinom dobrom prijatelju, pišu Meša Selimović i Ivo Andrić. Uživala sam da se u Katanićevoj 22 na Vračaru zavalim u staru fotelju sa škotskim ovčarom Totom na nogama. U čast Tota, i moj pas će dobiti to ime. I čekala sam da Nana pripremi kafu. Tako sam čekala i u nekim drugim okolnostima u Londonu, kada bi ona boravila kod kćerke, a ja svratila do nje ako bih se zatekla u tom periodu u svojoj vajnoj redakciji BBC-ja.
Sudbina je htjela da Ivana, Nana i ja ispratimo jedna preko puta druge 6. decembra 1997. na Novom groblju u Beogradu. Sjećam se kako sam ušla u kapelu, vidjela Ivanovu sliku, izjavila saučešće porodici, a Nani se široko osmjehnula. Njene oči su se raširile i u posljednjem trenutku krajičkom mozga shvatila sam da sam umalo izgubila razum. Moj mozak je odbijao da prihvati kapelu i urnu, pepeo koji je ona donijela iz Pariza. Taj ludi tren je prošao, a potpuno sam došla sebi u njenom stanu, gdje je zahtijevala da dođem nakon sahrane. Spuštanje urne u grobnicu pored oca Dušana Đurića Zinaje uopšte nisam vidjela. Stajala sam, gledala i ničega se ne sjećam.
Ivan Đurić je bio muškarac koji je očaravao sve oko sebe. Njegov izgled spadao je u one rijetke ljepote za koje je Lordan rekao da se rode jednom u hiljadu godina. Sjećam se kako su mi se u Banjoj Luci javila dva Francuza po njegovoj preporuci, a žena prevodilac povela je svoju prijateljicu “da vide koga je to čovjek, taj božanstveni čovjek, kako je rekla, preporučio za kontakt”. I vidjele mene. Kao da sam s Marsa pala pred njih. Naprosto nisam mogla vjerovati.
Samo što je Ivan bio mnogo više i bolje od svog čarobnog izgleda. Bio je vrhunski intelektualac kakav Srbiji očigledno nije trebao i vanredno dobar čovjek. I moj prijatelj na prvu. Ja sam ga odmah vidjela iznutra onim naročitim unutrašnjim okom. Njegova dobrota bila je upravo dirljiva, kao kod djeteta. Takvi ljudi se rijetko sreću. Imao je sva prava da bude nadobudan, a on je to najmanje bio od svih ljudi koje poznajem. Ostali smo u kontaktu sve do njegove prerane smrti, a kada je otišao, knjiga koju sam mu poslala u znak podrške stajala je pored njegovog kreveta. Hrabrila ga je. I ne, nije to bila moja knjiga. One su došle poslije njegove smrti. Kada ode dobar čovjek, svijet zaista postane mračniji. Kada ode pri tom Ivan Đurić, postane tmast. To znamo mi koji smo ga znali ispod kože.
I sada, da podsjetimo one koji su ga zaboravili, koji su ga prognali, koji su protiv njega vodili neviđenu medijsku hajku – da, naročito te. Ma koliko se ti posljednji trudili, neće on pasti u zaborav, a budućnost mu je već dala, i još više će mu dati, za pravo.
Ivan Đurić; Foto: Goranka Matić
