Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Agdal Nuhanović

Maja Žmukić je umjetnica koja stvara, istražuje i podučava – podjednako predana likovnom izrazu, obrazovanju i naučnom promišljanju. Od najranijih dana pokazivala je izraženu sklonost ka likovnom izrazu, što je potvrdila kroz obrazovanje u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, potom diplomom s Akademije likovnih umjetnosti i magistarskim radom iz oblasti grafike. Doktorski rad iz odgojnih nauka, završen na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, bio je logičan nastavak njenog promišljanja odnosa između umjetnosti i obrazovanja. Maja Žmukić stvara u polju koje podjednako ozbiljno tretira i estetsko i teorijsko. Specijalističke edukacije iz psihoanalize i art terapije dodatno su produbile njeno razumijevanje umjetnosti kao alata ličnog i društvenog preobražaja. Iza nje je više od 50 samostalnih i grupnih izložbi, desetine naučnih i stručnih radova, a njen umjetnički i pedagoški rad višestruko je nagrađivan. Za Maju Žmukić, interdisciplinarnost nije metod – već prirodni jezik. Umjetnost je za nju uvijek početak, izvor i povratak: prostor gdje se boja, linija, sumnja, znanje i tišina susreću.

Vaš profesionalni put je zaista impresivan. Možete li nam reći nešto više o tome kako ste započeli svoju umjetničku karijeru? Koji su bili izazovi profesionalnog rasta i usavršavanja?

Moja umjetnička karijera nije počela s velikim planom, već kao tihi, ali postojani impuls koji me od najranijih dana vodio prema bojama, oblicima – odnosno, likovnom izrazu. Moglo bi se reći da je sve krenulo iz igre, dječje igre, tako da je zapravo moja umjetnička karijera započela kao posljedica prirodanog toka unutarnje potrebe za izražavanjem i istraživanjem svijeta kroz vizualni jezik. Mislim da sam vrlo rano osjetila  snažnu povezanost s umjetnošću, stvaralaštvom,  kada sam sa četiri godine napravila prvi nakit, ogrlicu od žvakaće gume, ili višnjom ukrasila tek ofarbanu fasadu porodične kuće, ali pravi put se likovno oblikujem kroz obrazovanje, upisom u Srednju školu primijenjenih umjetnosti  – tako počinje istraživanje i moje neprestano eksperimentiranje i moj formalni dalji tok kroz obrazovanje.

Ostati dosljedan sebi!

Koji su bili izazovi profesionalnog rasta i usavršavanja?

Ključni izazovi profesionalnog rasta bili su višeslojni. Prvi izazov bio je pronaći vlastiti umjetnički izraz i ostati dosljedan njemu, uprkos različitim očekivanjima i akademizmu. Svijet umjetnosti je dinamičan i često postavlja pitanja o originalnosti, svrsi i percepciji, pa je odanost vlastitom autentičnom glasu – u svijetu koji često favorizira forme, norme i očekivanja – zapravo najteži i najvažniji korak. Opet, umjetnički identitet nije gotova stvar – on se gradi, propituje i iznova stvara. Kao i u svim drugim sferama života, najteže je ostati dosljedan sebi upravo onda kada se od vas traži da budete nešto drugo. Ali moramo – jer to dugujemo sebi.

Drugi veliki izazov bio je – i ostaje – balansiranje između slobode umjetničkog izraza i akademske discipline. Biti istovremeno neko ko stvara i neko ko radi istraživanja, predaje studentima, izrađuje naučne hipoteze – to je jedan vrlo specifičan ples između desne i lijeve hemisfere mozga. Nije uvijek jednostavno, ali upornim balansiranjem umjetničkog stvaranja i naučnog rada, ta su dva pristupa postala gotovo jednako važni aspekti mog profesionalnog puta. Upravo se time otvorio prostor za razmišljanje o tome kako umjetnost može postati dio svakodnevnog života i emancipacije – jer mi pruža priliku da izrazim ono što dolazi iznutra, dok me nauka poziva da istražujem vanjski svijet. Također, art-terapeutsko istraživanje dovelo je do novih spoznaja o tome kako umjetnost može djelovati na unutarnje procese, emocionalnu stabilnost i lični razvoj.

Smatram da umjetnički put nikada nije završen – on je stalna transformacija, istraživanje i učenje. Unutarnja znatiželja i potreba za razumijevanjem svijeta kroz stvaranje ono su što mene vodi dalje. Svoj put vidim kao spoj radoznalosti, igre i tihe duhovnosti – i doživljavam ga kao dio šireg toka, povezanog s nečim većim od mene. U toj igri duha, znanja i stvaranja pronalazim sebe, inspiraciju i osjećaj zahvalnosti.

Kako ste uspjeli kombinirati akademski i umjetnički aspekt karijere? Što mislite o vezi između ta dva svijeta?

Rekla bih da ta kombinacija nije bila unaprijed planirana, ali se pokazala kao moj prirodni tok. Oduvijek sam osjećala da umjetnost nije izolirani otok, već arhipelag koji se proteže do filozofije, pedagogije, psihologije – pa i duhovnosti. Akademski svijet mi je pružio prostor za teorijsku refleksiju, metodološko promišljanje, ali i jednu vrstu intelektualne discipline, dok umjetnost ostaje moj najneposredniji, najiskreniji kanal komunikacije – sa sobom, s drugima i s onim što možda ne možemo u potpunosti imenovati. Ti svjetovi zapravo nisu u opoziciji – oni su kao dvije rijeke koje se u nekom trenutku ulijevaju jedna u drugu. Ja ih volim nazvati najboljim prijateljicama koje se, s vremena na vrijeme, znaju i posvađati.

Kao profesorica, istraživačica i umjetnica svjedočim toj sinergiji svakodnevno. Ponekad nešto što doživim u umjetničkom procesu kasnije pretočim u istraživačko pitanje, a ponekad me podatak iz neke studije odvede u likovno djelo – jer ne može se sve izreći grafikonima. Ipak, za mene – umjetnost je uvijek na prvom mjestu.

U svijetu art terapije

Kako gledate na ulogu učitelja u oblikovanju mladih umjetnika i naučnika, što je za Vas najvažnije u tom procesu?

Učitelj, edukator na svakom nivou obrazovanja, po mom uvjerenju ne bi trebao biti neko ko samo prenosi gotove formule, već onaj koji postavlja pitanja, stvara atmosferu povjerenja i slobode, i pokazuje kako je znatiželja važnija od savršenog rezultata.

Najveći izazov je naučiti studente da vjeruju u to što rade, da se ne boje greške, da razumiju kako je proces razvoja često haotičan i pun sumnje. S druge strane, uloga edukatora je odgovorna jer podrazumijeva sposobnost da se prepozna potencijal – ali još važnije, da se taj potencijal razvije kod svih, ne samo kod pojedinih. Da motiviše, da izgradi prostor u kojem mladi ljudi mogu rasti, padati i ponovo se osmjeliti da pokušaju. Prostor koji promatra i osvještava šta je to što je potrebno za jedno savremeno društvo. To je posao srca – ali i velikog strpljenja.

Možete li nam reći više o Vašem obrazovanju i radu u oblasti art terapije? Šta Vas je inspiriralo i kako biste opisali značaj art terapije danas?

Ulazak u svijet art terapije za mene nije bio samo profesionalni zaokret, već duboko lično i egzistencijalno iskustvo. Umjetnost mi je oduvijek bila alat introspekcije i samoregulacije, ali tek kroz susret s terapeutskim aspektima stvaralaštva ta veza je postala artikulisana, svjesna i moćna.

Moje obrazovanje u art terapiji došlo je kao nastavak mog istraživačkog rada, kada sam shvatila da likovni izraz može otvoriti vrata emocijama i iskustvima koje riječi često ne mogu doseći. Art terapija je, posebno danas – u vremenu kriza i ubrzanih promjena – dragocjeno sredstvo za povezivanje sa sobom, za izgradnju emocionalne otpornosti i razvijanje empatije.

U obrazovanju, njena uloga je višestruka: ne samo da oslobađa kreativni potencijal, već doprinosi mentalnom zdravlju, razvoju socijalnih vještina i vizualne pismenosti. U tom smislu, ona je mnogo više od metode – ona je filozofija odnosa prema ljudskoj cjelovitosti. U povezivanju likovnog izraza i ličnog razvoja, art terapija doprinosi i holističkom pristupu obrazovanju, pružajući učesnicima i stručnjacima alat za samorefleksiju, oslobađanje kreativnosti i poboljšanje emocionalnog blagostanja.

Kako Vaš interdisciplinarni pristup utiče na kreativnost?

Interdisciplinarnost je moj prirodni jezik. Volim kada stvari “ne pripadaju” samo jednom području – jer prostor između umjetnosti i nauke, intuicije i analize, igre i ozbiljnosti za mene je najživlji i najplodonosniji. To je zapravo prostor neograničenog potencijala. U toj zoni nastaju najdublja pitanja, najiskreniji odgovori i najneočekivanije forme izraza.

U praktičnom smislu, to znači da ću jednako strastveno istraživati efekte umjetnosti na emocionalni doživljaj, kao i pisati o analizama i estetskim principima. Jednostavno rečeno – motiviše me da istražujem granice kreativnosti i otkrijem kako likovna umjetnost može djelovati kao katalizator za dublje duhovno razumijevanje, dok mi naučna disciplina omogućava da te uvide sistematiziram i podijelim s drugima. Upravo taj proces – gdje umjetničko i naučno istraživanje postaju nerazdvojni – oblikuje moj rad i moju viziju kao stvaratelja i edukatora.

Bez obzira na sve moje akademske puteve i ostvarenja, istraživanja, teorije, metode koje razvijam, umjetnost je uvijek moj prvi izvor, mjesto na koje se vraćam kad mi zatreba tišina, smisao ili početak. Ona je bila prije svega, i ona ostaje meni najvažnija, početak i povratak. Sve što jesam, i u nauci, i u pedagogiji, i u životu, započelo je iz tog prvog impulsa da bojom i linijom razumijem svijet.Umjetnost je moj izvor sa kojeg ću prvog piti.

Prostor slobode

Koje su najveće prepreke s kojima se žene umjetnice danas suočavaju – posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine?

Najveći izazov za žene umjetnice kod nas, ali i šire, jeste složena i često nevidljiva mreža kulturnih, institucionalnih i ekonomskih prepreka. Žene jesu prisutne u umjetničkom prostoru, ali su nerijetko manje viđene. Još uvijek je izazov dobiti prostor, priliku, priznanje koje nije uvjetovano rodnim predrasudama. U svakodnevnom radu, to se ogleda u borbi za projekte, umrežavanje, potrebu da se stalno dokazuje “ozbiljnost”. Zato, kao umjetnica, profesorica i istraživačica, osjećam odgovornost da mladim ženama otvorim prostor, da ih ohrabrim da se izraze, da budu glasne, autentične i hrabre. Potrebne su nam promjene na institucionalnom nivou, ali i promjene svijesti: vidljivost ženskog stvaralaštva treba biti norma, a ne izuzetak.

Kako vidite ulogu umjetnosti u društvenim promjenama, i koje su Vaše vizije za budućnost?

Umjetnost je prostor slobode. Ona ne rješava društvene probleme direktno, ali nas uči kako da ih drugačije vidimo, kako da ih osjetimo, razumijemo, kako da budemo svjesni, da nas podsjeti da smo svi povezani. U obrazovanju, umjetnost je nezaobilazna, ona razvija ono što nijedan drugi predmet ne može: sposobnost vizualnog mišljenja, apstraktnog povezivanja, estetske osjetljivosti i emocionalne pismenosti. U narednim godinama želim još dublje istraživati intuitivno crtanje, kreativne cikluse, i njihovu povezanost sa emocionalnom stabilnošću i samospoznajom. Na akademskom planu, želim razvijati obrazovne modele koji povezuju umjetnost, pedagogiju i psihologiju, ne kao zbir različitih disciplina, nego kao integrirani pristup učenju i razvoju, kako bi se ostvarila dobrobit umjetnosti na pojedinca. Umjetnost za mene nije cilj, ona je put, i na tom putu se i dalje igram, istražujem, učim i zahvaljujem.