„Mitologija je kroz historiju civilizacije ključna za razumijevanje ljudskih vjerovanja, kulture i vrijednosti. Ona je univerzalni kulturni fenomen koji veže ljudsku prirodu i društvene odnose. Kroz razvoj čovječanstva slični ili istovjetni mitovi pojavljuju se u kulturama koje su izuzetno različite i geografski nepovezane. Jedinstvenost ideja koje sadrži mitologija je fenomen koji fascinira velike mislioce i kojeg proučavaju različite naučne, umjetničke i duhovne discipline. “Mitovi su javni snovi. Snovi su privatni mitovi.” – Joseph Campbell

Piše: Lejla Panjeta

Razumijevanje mitologije obogaćuje poimanje prošlih kultura i njihov uticaj na moderne narative, uključujući religijske tradicije, književnost i savremene urbane legende. Mnogi mitovi koriste univerzalne simbole za metaforičke poruke. Takvi univerzalni fenomeni su: drvo života, zmija, sunce i mjesec, itd. Drevni mitovi služili su i za objašanjavanje prirodnih fenomena kao što su zemljotresi, poplave, sunčevi ciklusi, munje i gromovi. Istočna mitologija (kineska, japanska, hinduistička) često se fokusira na harmoniju i cikluse, dok zapadna mitologija naglašava sukobe i herojstvo. Buda i Krishna su primjeri bogova koji se pojavljuju kao učitelji, dok zapadni bogovi često imaju aktivne i destruktivne uloge (Zeus, Thor). Afrička mitologija je često povezana s animizmom i duhovima predaka (lukavi bog Anansi u zapadnoafričkim pričama). Mesoamerička mitologija je usmjerena na astronomiju i žrtvovanje (astečki bog Quetzalcoatl). Okeanijska mitologija uključuje bogove mora i prirodnih elemenata (Maui u polinezijskim mitovima). Mitologija je jedinstveni čuvar ljudskog duha, o kome su mnogi poznati pisci, psiholozi, filozofi i lingvističari davali različita mišljenja i definicije, kao i značaj u određenim sferama ljudskog djelovanja.

Joseph Campbell (1904-1987) je najpoznatiji po svom radu na analizi mitova iz cijelog svijeta u knjizi The Hero with a Thousand Faces. Prema Campbellu, mitovi imaju zajedničku strukturu koja se ponavlja kroz različite kulture, poznatu kao “monomit”. On smatra da svi mitovi slijede sličnu narativnu formu kroz koju heroj mora proći kroz određene faze – poziv na avanturu, susret s mentorom, iskušenja, smrt i prosvjetljenje. Ovaj obrazac je poznat kao “put heroja” i smatra se univerzalnim. Campbell je vjerovao da mitovi odražavaju duboke psihološke i spiritualne istine o ljudskoj prirodi i kolektivnom nesvjesnom, pa stoga tvrdi: “Mitologija je sistem priča koje sadrže univerzalne obrasce, arhetipove i teme koji odražavaju ljudsku potragu za smislom i povezanost sa svemirom.”

Mircea Eliade (1907-1986) je rumunski historičar religije, a bio je ključni mislilac u razumevanju mitova kroz prizmu religije i duhovnosti. Eliade je smatrao da mitovi nisu samo prošlost ili imaginarni svjetovi, već da oni imaju duboku duhovnu funkciju koja povezuje ljude sa svetim i transcendentnim. Prema Eliadeu, mitologija je most između svjetovnog i svetog. U njegovom radu The Myth of the Eternal Return, Eliade je istraživao koncept vječnog povratka, prema kojem mitovi omogućuju ljudima da se ponovo povežu sa svetim ciklusima prirode i postignu duhovnu obnovu kroz rituale i obrede. Eliade je vjerovao da su mitovi uvijek prisutni u životima ljudi jer pružaju smisao svijetu i ljudskom postojanju. “Mitologija je osnovni jezik ljudi kroz koji oni razumiju svoju povijest, identitet i vezu sa svetim.” – tvrdi Eliade.

Claude Lévi-Strauss (1908-2009) je bio francuski antropolog koji je mitologiju analizirao iz perspektive strukturalizma, teorije koja kaže da svi ljudski fenomeni, uključujući mitove, imaju određene strukture koje se ponavljaju. Strukturalizam je naročito pogodan za analizu narativnih obrazaca. Lévi-Strauss je smatrao da mitovi odražavaju osnovne strukture ljudskog mišljenja, te da različite kulture koriste mitove da bi izrazile univerzalne dualizme, poput prirode naspram kulture, života naspram smrti, i dobra naspram zla. U svom ključnom djelu The Structural Study of Myth, Lévi-Strauss je koristio analizu mitova da bi pokazao kako su mitovi zapravo sistem poravnanja suprotnosti i kako se kroz njih izražavaju univerzalni zakoni mišljenja. On tvrdi sljedeće: “Mitovi su ljudski odgovor na inherentne strukture ljudskog uma, koji koriste simboličke elemente za organiziranje svijeta.”

Sigmund Freud (1856-1939), osnivač psihoanalize, također je imao dubok uticaj na razumijevanje mitova, i to iz psihološke perspektive. Freud je bio jedan od prvih koji je mitologiju povezao sa nesvjesnim procesima u ljudskoj psihi. U svom poznatom djelu Totem i tabu, Freud je istraživao kako su mitovi, religije i totemizam povezani s temeljnim nesvjesnim željama i konfliktima. Prema Freudu, mitovi odražavaju potisnute želje, strahove i fantazije, naročito kada je u pitanju sukob između instinktivnih želja (kao što su seksualni i agresivni impulsi) i društvenih normi. Na primjer, mit o Edipovom kompleksu u grčkoj tragediji predstavlja temeljnu dinamiku među roditeljima i djecom, koja simbolizira dublje nesvjesne želje, poput želje za roditeljskim autoritetom ili rivalstva sa ocem. Dok je Jung pristupio instinktivno, Sigmund Freud, njegov mentor koji je kasnije postao suparnik, gledao je na arhetipove i mitologiju drugačije. Za Freuda, mitovi i simboli odražavali su potisnute želje i traume ljudske psihe. Freud je također vjerovao da mitovi omogućuju pojedincima da dođu do razumijevanja o vlastitim nesvjesnim konfliktima, služeći kao način da se razumiju i obrade duboke psihološke traume.

Carl Gustav Jung (1875-1961) je švicarski psihijatar i osnivač analitičke psihologije, a u njegovim radovima duboko je utemeljena veza između mitologije i ljudske psihe. Prema Jungovoj teoriji, mitovi su odraz kolektivnog nesvjesnog – zajedničkog psihološkog naslijeđa svih ljudi. Kolektivno nesvjesno su kao primordijalne Platonove ideje van pećine. Jung je vjerovao da simboli i arhetipovi prisutni u mitovima odražavaju univerzalne aspekte ljudske psihe. Na primjer, bogovi, heroji i mitološka bića predstavljaju arhetipe, odnosno univerzalne obrasce koji se pojavljuju u snovima, pričama i mitovima kroz historiju čovječanstva. U poznatom radu sa još tri autora, Man and His Symbols, Jung je istaknuo važnost simbola u mitologiji i njihovoj ulozi u psihičkom životu individue, a kroz koje pojedinci postaju svjesni svojih nesvjesnih impulsa i mogu postići psihološku ravnotežu. Jung ističe: “Mitologija je izraz kolektivnog nesvjesnog i arhetipskih slika koje prožimaju ljudsku psihu.” On je uveo koncept arhetipa – univerzalnih simbola koji se ponavljaju u mitovima širom svijeta. Riječ arhetip potiče iz grčkog jezika i znači praoblik ili praslika (grč. arhaios – star, typos – oblik).

Jung je definisao nekoliko osnovnih arhetipova koji predstavljaju univerzalne simbole i obrasce ponašanja prisutne u kolektivnom nesvjesnom čovječanstva: junak, nevini, siroče, njegovatelj, istraživač, buntovnik, ljubavnik, luda, kreator, mudrac, čarobnjak, vladar. Ovi arhetipi, vezani za likove, tipove ličnosti ili vrste naracije, mogu imati i drugačije nazive, poput: majka, otac, prevarant, dijete, božansko dijete, putnik, mučenik, vladar, i slično.

Junak je lik koji prolazi kroz izazove i prepreke kako bi postigao cilj ili transformaciju (Herkul, Gilgameš, Odisej). Majka je simbol nježnosti, zaštite i plodnosti, često povezana s prirodom i životom (Demetra, Izida). Otac je figura autoriteta, snage i discipline, a predstavlja zakon i red (Zeus, Oziris). Prevarant ili trikster je lukavo i varljivo biće koje izaziva poredak i donosi promjene kroz obmanu i humor (Loki, Hermes, Anansi). Sjena je mračna strana psihe, nesvjesni aspekti ličnosti koji se često projiciraju na druge (Had, Set). Mudrac je figura savjetnika i duhovnog vodiča, nudi znanje i mudrost (Merlin, Tiresija). Dijete i božansko dijete su simboli nade, potencijala i novog početka, a često predstavljaju nevinost i čistu dušu (Kupid, Krišna, Isus). Putnik ili istraživač je lik koji traga za novim iskustvima, simbol slobode i otkrića (Odisej, Sindbad). Mučenik je heroj koji se žrtvuje za viši cilj, često vođen moralnim principima (Prometej, Isus). Ljubavnici su simboli strasti, povezivanja i odnosa između suprotstavljenih sila (Paris i Helena, Tristan i Izolda).

Nomenklatura arhetipa može varirati, a ne mora uključivati specijalno samo likove ili tipove ljudi za temelje naracije. Arhetip se može odnositi i na pojam, pojave ili ideje, poput binarnih suprotnosti (ono što Campbell zove pairs of opposites), na primjer: Dobro i Zlo. Jung je takođe uveo termine animus i anima – unutrašnje muške i ženske strane psihe kod pojedinca, koji povezuju nesvjesne aspekte ličnosti. Jedan od snažnih elemenata psihičkog aparata kod Junga je pojam sjenke ili sjene – mračne strane ili naličja lica tj. persone koja je vidljiva u društvenom kontekstu.

Jungijski arhetipi mogu se primjenjivati na različita mistična nasljeđa, kakva su tarot ili astrologija. Dvanaest astroloških znakova uistinu predstavljaju svojevrsni arhetipski panteon, sa sopstvenim zakonima funkcionisanja. Arhetipovi dominiraju svijetom mitologije i religije, a danas se svakodnevno u vizuelnim medijima koriste u psihološko-manipulativne marketinške svrhe. Na tipologije, koje se pozivaju na Junga, oslanjaju se mnoge psihološke discipline i prakse, propaganda prodaje ideje i proizvoda, kao i analize književnih ili filmskih likova.

Jung je bio veoma zainteresovan za spiritualno, mistično i mitove. Tvrdio je da su arhetipovi urođeni, univerzalni prototipi ljudske misli, pohranjeni u onome što je nazvao kolektivnim nesvjesnim ili psihičkom riznicom koju dijeli cijelo čovječanstvo.

Campbellova univerzalnost heroja, Jungovo kolektivno nesvjesno, Eliadeovo poimanje mitova kao mosta između svijeta i svetog, te Lévi-Straussovo shvatanje mitova kao strukturalnih simboličkih fenomena, nude duboke uvide u to kako mitologija oblikuje ljudsku psihu, kulturu i društvo. Intelektualci poput Ernsta Cassirera, Viktora Turnera, Roberta Gravesa i Karen Armstrong proširuju razumijevanje mitova, njihovih funkcija i uloga u kulturi i društvu. Kroz njihove teorije i istraživanja mitologija se pokazuje kao duboko ukorijenjen način na koji ljudi razumiju i oblikuju svoje identitete, ali i kao metod održavanja duhovne ravnoteže u svakodnevnom životu. Mitovi ostaju ključno sredstvo za razumijevanje univerzalnih iskustava i kulturnih vrijednosti u svijetu koji nas okružuje, kao i u unutrašnjem svijetu pojedinca.

Ljudi su oduvijek trebali priče kako bi shvatili svijet, a mitologija je u svojoj suštini ogromna arhiva arhetipova. Joseph Campbell mapirao je te obrasce u djelu The Hero with a Thousand Faces, koje i danas jasno objašnjava zašto Luke Skywalker, Frodo Baggins ili Simba iz Kralja lavova prolaze kroz slična iskušenja. Također, ruski folklorist i strukturalist Vladimir Propp analizirao je bajke kroz narativne funkcije, pokazujući da i Pepeljuga i Baba Jaga slijede istu strukturu. U svojoj studiji Morfologija bajke ističe da se na početku priče uvijek nalazi stanje statusa quo, koje biva narušeno ili ugroženo. Nešto je zabranjeno zakonom, ili neko krši pravila. Nakon perioda haosa, ako se status quo ne može ponovo uspostaviti, uspostavlja se novi ekvilibrijum. Morfologija bajke opisuje naraciju kroz dijelove, odnose među njima i njihov odnos prema cjelini. Svaka naracija sastoji se od 31 funkcije, koje su stabilne i konstantne, a njihov redoslijed uvijek je identičan. Funkcije su raspoređene u sedam sfera, a svaka odgovara određenom tipu karaktera: negativac/zlikovac, donator/darivatelj, pomoćnik, tražena osoba i njen otac, pošiljalac/otpremnik, heroj i lažni heroj/uzurpator.

Ovi Proppovi arhetipi odnose se na fantastične priče, tj. bajke, ali ne nužno na cjelokupnu kreativnu imaginaciju ljudskog roda, kakva je mitologija. Osho kaže da je kreativnost najveća pobuna koja postoji. Mitološki obrasci kojima se svijet pokušava obrazložiti zapravo su konstantni izvor inspiracije i imaginacije. Biti kreativan znači odustati od obrazaca koji su nametnuti, ali slijediti one koji su urođeni, koji se nude na paleti mitoloških naracija i arhetipa. U tom smislu, Northrop Frye, kanadski književni teoretičar, analizirao je književnost kroz ponavljajuće mitske obrasce, kategorizirajući djela kao komedije, tragedije, romanse i ironije, od kojih svaka ispunjava specifične arhetipske uloge. Ako tako maštovita kreacija kao što je mitologija ili pripovijedanje imaju strukturu, što je sa samim univerzumom? Američki filozof, pisac, astronom i fizičar Carl Sagan kaže da nauka nije samo kompatibilna sa duhovnošću, već je ogroman izvor duhovnosti. U našoj trećoj etapi razvoja, naučnoj, čovječanstvo je prevazišlo faktičko interpretiranje simbola i metafora iz mitoloških obrazaca i nametnutih objašnjenja od strane religijskih autoriteta.

Sve veća potreba za duhovnim otvara puteve u simboličko razumijevanje drevnih poruka i mitoloških arhetipa, koji su zajednički svim ljudima i kulturama na Zemlji. „Vi ste svijet i svijet ste vi“ – kaže Krishnamurti. Naši pojedinačni mali univerzumi dio su opšte kreativne slike kompletnog univerzuma, a istraživanja iz fizike, kvantne mehanike, teorije multiverzuma i struna pokazuju da u naučno dokazanim istinama postoji strukturirani obrazac. Kvantna mehanika i teorija haosa sugerišu da i naša stvarnost funkcionira prema obrascima. Efekat leptira – mala akcija na jednom mjestu koja vodi do velikih posljedica na drugom – simulira ulogu arhetipa prevaranta, dok talasno-čestična dualnost može biti arhetipski shapeshifter. Neki fizičari i filozofi čak tvrde da je stvarnost sama po sebi arhetipska konstrukcija. Carl Sagan često je govorio o ljudskoj potrebi da pronađe značenje u svemiru, dok teorija simulacije sugeriše da smo možda samo likovi u programiranom mitu koji neko igra u svojoj video igri. Na neki način, drevni pripovjedači i mitotvorci, kao i moderni naučnici, pokušavaju dešifrirati osnovne arhetipe egzistencije i univerzuma uopšte.

Od Platona do Freuda, od Campbella do kvantne fizike, arhetipi oblikuju naše razumijevanje postojanja. Bilo kroz mitologiju, psihologiju, filozofiju ili fiziku, oni su temelj ljudskog pripovijedanja i identiteta. Naš poriv za logosom – kategorizacijom i objašnjavanjem – ali i mythosom – pripovijedanjem i kreativnošću – jeste ono što nas čini ljudima. Arhetipi u mitološkoj svijesti nas vode kroz samospoznaju i pomažu nam razumjeti druge. Oni nam omogućuju da uočimo obrasce u historiji, predvidimo ljudsko ponašanje i shvatimo haotičnu stvarnost, koja je u osnovi jednostavna, jer je mitologija jedna i ista svugdje, uvijek i za svakoga.