Gospodar mi je moć darovao da mrtve proživim, slijepim i gluhim vid i sluh povratim,
ali mi moć da glupaka izliječim nije dao.

Razi, Marmuzati Esedi – Hadisi Isaa (Isusa)

Piše: Lejla Panjeta

Historiji nije pošlo za rukom da radikalno izmijeni strukturu arhaičnog simbolizma koji počiva na nesvjesnoj razini ljudske duhovnosti. Tu se simboli ukorjenjuju u arhetipe, koji se prostiru van razumske logike, prostora i vremena, djelujući unutar sistema sinkroniciteta zbivanja i energija koji nas okružuju. Većina snažnih nacionalnih, političkih ili ideoloških simbola imaju arhetipski predznak. Uzmimo za primjer simbol ljiljana tj. fleur-de-lis, koji se pojavljuje kao drevni francuski ljiljan, ali i kao simbol na bosanskom srednjovjekovnom heraldičkom znamenju. Nalazimo ga na portretima renesansnih i baroknih slikara u Španiji i Francuskoj, Italiji i u flamanskom slikarstvu, te u kraljevskim oznakama Velike Britanije. Najpopularnije tumačenje danas je ono iz romana Dan Browna, koje pretpostavlja da je ljiljan simbol tajnog društva Sionskog Priorata, za koje se sumnja da je ikada postojalo. Bijeli Marijin ljiljan na plavoj podlozi dio je grba pape Leona XIV.

Ljiljan predstavlja čistotu, mir, besmrtnost i uskrsnuće. Posvećen je djevicama, majci, boginji plodnosti i simbolizuje nebo, te u isto vrijeme označava mnoštvo i jedno. Ono što je lotos u istočnjačkoj filozofiji i religiji, na zapadu je ljiljan. U alhemijskoj tradiciji bijeli ljiljan je ženski princip, u egipatskom hermetizmu označava plodnost, a u hebrejskoj tradiciji znači uzdanje u Boga i simbol Judinog plemena, dok u hrišćanstvu ovaj simbol ima konotacije nevinosti, čistote, uskrsnuća i personifikacije Djevice Marije. Lišće je njena besmrtnost, stabljika je um, bjelina je čistota, miris je njena božanska priroda. Ljiljan je također amblem svetaca, kao što su Antun Padovanski, Dominik, Jefemija, Franjo Asiški, Katarina Sijenska, Franjo Ksaverski, Klara, Kazimir i Josif. U grčkoj mitologiji ovaj simbol povezuje se sa Herinim mlijekom i predstavlja amblem Here Junone, kao i Dijanine čednosti. Simbol ljiljana drevni je simbol Judeje, još iz vremena prije Hrista. Također je poznat pod nazivom francuski ljiljan i uzima oblike irisa ili ljiljana na heraldičkom znamenju.

Po standardnoj heraldici potiče iz 10. vijeka kao simbol nezavisnosti, koji je kasnije prisvojio francuski kralj Luis VII. Pored toga što simbolizuje Djevicu Mariju također je i alegorija vezana za Mariju Magdalenu i Sveto Trojstvo. Asirci su ga upotrebljavali kao ornament, kao i Grci, Rimljani i Kelti na novčićima. Merovinški kralj Klovis nosio je simbol ljiljana na šljemu, a mnogi autori vjeruju da simbolizuje i prenos Isusove krvne loze preko djevojčice Sare, koju mu je rodila Marija (kod jevreja se krvna linija prenosi preko žena), sve do francuske loze merovinških kraljeva, koja se i do danas održala, a čiju su tajnu čuvali Templari i navodni Sionski priorat. Prema ovoj hipotezi, koja nije ništa hipotetičnija ili bajkovitija od kanonske biblijske predstave historije, Isus je imao potomstvo, čak možda i brata blizanca i nije umro na krstu, a tu tajnu simbolizuje ljiljan. Tezu o prenosu krvne loze Isusa Hrista i misterijima templarskog blaga iz Rennes-le-Chateau aktualizovao je Gerard de Sede u svojoj knjizi The Accursed Treasure of Rennes-le-Chateau. Argumentacija teza iz ove knjige su Tajni dosijei pronađeni u francuskoj Nacionalnoj biblioteci, za koje se kasnije utvrdilo da su lažni i podmetnuti. Jedan od zavjerenika je francuski političar Pierre Plantard, koji je kasnije na brzinu priznao prevaru i povukao se iz medijskog života. Na temeljima ovih događaja i spisa 1982. godine trojica novinara istraživača i historičara (Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln) napisali su popularnu Sveta krv, sveti gral koja je zajedno sa knjigom The Templar Revelation (Lynn Picknett i Clive Prince) iz 1997. godine, Dan Brownu poslužila za inspiraciju u svjetskom bestselleru Da Vincijev kod. Kao i „Sveta krv“ 80-tih, tako i „Kod“ početkom novog milenijuma uzburkali su medijsku i religijsku javnost, što je još više postalo evidentno nakon prikazivanja istoimenog filma, koji je jedno od najboljih sredstava za ubjeđivačke komunikacije, te najbrže i najlakše dolazi do masovne publike sa svojim kontroverznim porukama. Crkva je prihvatila izazov, pa se na svim turističkim destinacijama, opisanim u knjizi pobrinula za objavljivanje svoje verzije istine, kao i organizovanjem brojnih besplatnih predavanja i printanjem letaka o filmu i o temama koje se pominju u vezi sa Crkvom i Isusom u autorskom djelu Dan Browna.

Začuđuje koliko je malo prašine podigla tematika iz drugih Brownovih romana, koja direktno govori o zavjerama u Bijeloj kući, funkcionisanju NASE, Pentagona, CIA-e, proizvodnji oružja za totalno uništenje i slično. Čak i tematika iz Da Vincijevog koda nije u cjelini predmet javnih rasprava. Teze o tome da je Isus imao ženu i potomstvo bile su u javnosti i ranije objavljivane, čak i mitologija o Merovinškoj lozi, preko koje se navodno Isusova krv održala i danas. To je izgleda najbogohulnija pretpostavka za kritičare ove teze, a koje za argumentaciju imaju samo jedan izvor – Bibliju. Njihova naučna relevantnost i kvalitet izvođenja hipoteza i pretpostavki je na nivou pokušavanja da se ateista ili pripadnik druge vjere pokušava preobratiti. No, ni priče o prenosu krvne linije Isusa nisu ništa drugo nego hipoteze, ali su barem kreativnije napisane. Najviše rasprava se vodi po pitanju prenosa krvne linije Isusa, ali se veoma malo govori o pitanju Isusovog preživljavanja nakon razapinjanja na krst.

Ovaj događaj je ključni za razumijevanje snage arhetipa heroja-žrtve. Jevreji Isusa nisu vidjeli kao Spasitelja, i još uvijek čekaju svog Mesiju. Hrišćani vjeruju da je u mladiću mučeniku, koji je grijehe svijeta preuzeo na sebe njihov spas. Muslimani priznanju Isusa (Isa, alejhi selam) kao Božijeg poslanika, ali vjeruju u Knjigu koja im je data kroz poslanika Muhammeda nakon Ise, u kojoj stoje pravila ponašanja. Islam je ponašanje. Komparacija ove tri monoteističke religije moguća je na nivou razvoja čovjeka. Jevreji vjeruju u Boga Oca, na sličan način kao djeca, čak su i determinirani kao djeca svoga Oca – Božiji odabrani narod. Hrišćani vjeruju srcem, zaklinju se u ljubav i osjećanja prema bližnjem, slično kao što tinejdžeri doživljavaju i iskušavaju svijet. Muslimani se pridržavaju zakona koji su bazirani na razumu i umjerenosti, kao što to čine odrasli sredovječni ljudi, koji zrelije razmišljaju o životu. Svako životno doba ima svoje čari, vrijednosti, mane i vrline. Pitanje je u kojem ste rođeni ili u kojem se najbolje osjećate. Ono zajedničko za sva tri doba jeste arhetip mladića mučenika, koji je u zapadnoj filozofiji i teologiji najsnažniji arhetip koji postoji.

Mudar, pravedan, lijep, blag, umjeren, kraljevskog porijekla, senzibilan, strastven, slab na nepravdu, vitez svog doba, Robin Hood izraelske pustinje, obdaren čarobnjačkim vještinama i vizijama budućnosti, on je arhetip koji snagu dobija kada ga nevinog muče, a on zadržava blagost i ostaje snažan u duhu. U njemu je spasenje kroz zagrobni život, tj. vječnost. On sam je kamen mudraca – eliksir vječnog života, kojeg je po legendi i podario Jevreju koji mu je uskratio vode na njegovom križnom putu. Ironija je dvostruka, jer život vječni za lutalicu Žida nije bio nikakva blagodet već osuda putovanja kroz vrijeme. Ipak, mučenje nevinog mladića simbolizuje kompletan sistem percepcije stvarnosti u zapadnim civilizacijama. Ovaj život je patnja i mi smo nemoćni protiv toga. I kada mi patimo, i kada druge tjeramo da pate. Narušavanje ovog koncepta moguće je samo jednom, uskrsnućem poluboga u kojeg se u dato vrijeme vjeruje – Ozirisa, Dionisa, Mitre ili Isusa.

Svaki upit uskrsnuća, tj. razapinjanja mladića koji je umro za naš spas ruši kompletnu hrišćansku filozofiju, koja je do te mjere narcisoidna i ignorantna prema drugim kulturama, da ih uopće ne uključuje u raspravu oko Den Brownovog romana. Pa, iako zapadno sekularno društvo koje posjeduje globalne medije, jeste u biti hrišćansko, na svijetu postoji 33% pripadnika ove vjere. Od ostalih 67% muslimani čine 18%, ateisti 21%, hindusi 13%, jevreji 0,3%, a postoje i budisti, konfučijanci, sikhi i drugi. Šta ti drugi kažu o razapinjanju Hrista? Može li se teza o tome da je Isus preživio uklopiti u koncept islama?

Isa, a.s., je u Kur’anu opisan kao „Duh Božji“, „Duh od Njega (Boga)“, „Riječ Božja“, kao „Jedan od Allahu bliskih“. On je dahom anđela Gabrijela (meleka Džibrila) ili „usađen“ u svoju majku. Za muslimane, Isa, a.s., je čovjek (ne Sin Božiji), pretposljednji Božji poslanik. Isi, a.s. je Bog (Allah Uzvišeni) objavio Indžil tj. Evanđelje  –  Radosna vijest. Bio je pokoran Allahu i Allahov odabranik, što znači da je bio musliman. Muslimani ne prave razlike između njega, Muhammeda, a.s., i drugih Allahovih poslanika. Podjednako ih poštuju. Ali, prema naučavanjima islama, Isa, a.s. nije umro na krstu.

Prema tezi iz knjige Sveta krv, sveti gral Isus je preživio razapinjanje tako što su ga pripadnici jevrejske sekte  –  Eseni ”oživjeli iz mrtvih”. Naime, sirće ili voda koje mu je dato da pije na štapu sa nabodenom natopljenom spužvom bio je anestetik. To može biti i isti onaj napitak koji je Šekspirova Julija popila da bi smanjila funkcije organizma na minimum i tako fingirala smrt. Koljena Isusu nisu prebijena, kao drugoj dvojici mučenika, jer je čin milosrđa zapravo ne zakucati noge na krstu. Kada se noge ne zakucaju žrtva odmah umire od infarkta pluća, zbog pritiska, jer ruke, koje su zakucane ne mogu držati tijelo. On nije odmah umro, jer je metod zakucavanja nogu smišljen da bi se nemilosrdno mučilo žrtvu. Probodeno mu je koplje kroz bedro, za razliku od druge dvojice koji su razapeti sa njim, kojima su prebijena koljena, što im je donijelo istovremenu smrt. Tu ranu na bedru kasnije su navodno zaliječili pripadnici esenske sekte, poznati po tajnim učenjima ”oživljavanja” mrtvih. Ova sekta je razvijala medicinska i alhemijska znanja i tako navodno uspjela da Isusa oživi tri dana kasnije. Ovo bi se moglo tumačiti i kao reanimiranje bolesnika ili izvođenje iz komatoznog stanja, dubokog sna ili kliničke smrti.

Prema Kur’anu njegovim mučiteljima se Isino a.s. razapinjanje i smrt samo učinilo. Izričito se navodi da ga nisu ubili i nisu razapeli, te da su oni koji se ne slažu u vezi sa ovim samo bazirali svoje tvrdnje na pretpostavkama. Njima neće biti dato pouzdano znanje o tome šta se desilo.  “Uistinu! Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjeminog, poslanika Allahovog.’ A nisu ga ubili i nisu ga raspeli, nego im se pričinilo; a uistinu, oni koji se o tome razilaze, u sumnji su o tom. Nemaju oni o tom nikakva znanja, samo slijede nagađanja. A sigurno ga nisu ubili!” (Kur’an 4:157) Nadalje se kaže: ”Allah ga je uzdigao sebi” (Kur’an 4:158). U ovoj suri (An-Nisa) u Kur'anu se navodi da će svaki istinski vjernik povjerovati u Isa a.s., te da će on svjedočiti protiv njih na Sudnjem danu. „I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti“ (Kur’an 4:159). Povratak Ise a.s. prije smaka svijeta na zemlju očekuju i muslimani, jednako kao i hrišćani. To bi mogao biti i pravi Mesija za jevreje.

Njegova majka, Merjem (Marija) je obdarena djetetom kao nevina žena. Prvi znak čuda, bio je Isaov govor iz kolijevke. Ostala čuda kao što su oživljavanje ptice od gline, iscjelivanje bolesnih, liječenje slijepih, oživljavanje mrtvih, također su Isaove mudžize (čuda). Prema sufijskim tekstovima Isa a.s. se najviše gnušao ljudske gluposti. Ovi kratki opisi vezani za poslanika Isa a.s. dovoljni su da se zaključi kompatibilnost predstave Ise a.s. i Isusa. U većini osim po pitanju njegove smrti, budući da Ku’ran izričito kaže da se na to pitanje neće moći dati pouzdan odgovor. Dakle, ne afirmira tezu o razapinjanju, niti tezu o običnoj smrti, kakvom su umrli ostali poslanici. Njegova smrt se još uvijek čeka. Ovaj slučaj je jedinstven. U onim područjima gdje su muslimani u sukobu sa hrišćanima, kao što je Balkan, ovaj navod se nerado afirmira, jer muslimani tvrde da je Isus (Isa a.s.) bio običan čovjek, a ne sin Božiji ili bezgrešno začet, tj. jedan od Božijih poslanika, kako bi se nastavio produbljivati jaz između komšija – susjeda. Isa je i po islamskom vjerovanju sin Mejreme, bez biološkog oca među ljudima, a ovaj slučaj je kao i slučaj Ademov a.s. (Adamov), što se navodi u Ku’ranu.

U ove hipoteze o Isusovom životu možemo vjerovati ili ne vjerovati; one su samo to – hipoteze. Znati ili ne znati istinu, koja se dogodila vijekovima unazad, nećemo nikada. Pitanje je da li bi i svjedoci života Isusa, da se kojim čudom pojave među nama, mogli da prenesu potpunu istinu o jednom čovjeku, njegovim mislima, postupcima, motivacijama, željama, riječima koje je izgovorio. Na kraju krajeva, Novi zavjet je ista priča o jednom čovjeku iz perspektive četiri čovjeka (Matej, Marko, Luka, Ivan). Može li se čovjek, pa čak i u vrhunskoj vještini glume, uopće vjerno percipirati i predstaviti? Pa čak i samoga sebe? Da li bi Isus danas mogao objasniti neke svoje postupke ili osjećaje? Da li bi ih se mogao vjerno sjetiti? Pitanje nije šta je od iznesenih teza ili hipoteza o Isusovom životu tačno. One su ovdje iznesene da bi se pokazao divezitet i oprečnost naučnih i paranaučnih istina i teza, kao i vjerskih ubjeđenja i hipoteza, te kako bi se postigao uvid u raznolikost varijanti istina, koje se neće nikada u potpunosti razumjeti i moći podvrgnuti racionalitetu naučne analize. S tog stanovišta pitanje da li ljiljan ima neko dublje, skriveno značenje, u duhu teorija zavjere ili velikih planova navodnog Sionskog priorata, Masona ili Solomonovog reda, Templara (navodno nekog tajnog društva kao zaštitnika Isusove loze ili nekog drugog blaga), upitno je da li može biti dokazano. Fleur-de-lis je arhetipski simbol, pagansko obilježje nekog smisla i ideje, možda vezano za snažni mitološki arhetip nevinog mladića heroja-mučenika.