Piše: Kenan Zuković

“Ne želim više nikoga viđati. Ne zato što mrzim ljude – već zato što više ne mogu govoriti njihovim jezikom.” Ovako se Franz Kafka opraštao, možda predugo i prečesto, od prijatelja, čitatelja, svijeta i života. Dugo je ostavljao tragove duše na papirićima i ceduljicama. Nerijetko bi ih zgužvao i bacio u ćošak. Još za života tražio je od svog najboljeg prijatelja Maxa Broda da sve njegove rukopise i skice spali. Da se svako slovo koje ostane iza njega spali bez čitanja. Max, na našu sreću, nije ispoštovao tu želju i objavio je sva njegova djela. Tako je ‘izdajom’ omogućio da Kafka dugo živi među nama, i prije i nakon nas.

Ali ovdje nije riječ o Kafki – već o istoj tami koja se spustila, a koju bi Kafka, da je živ, sigurno prezreo. Ovo je oproštajni omaž mjestu i arhitekturi koja je igrala značajnu ulogu u mom životu. U toj arhitekturi nalazi se jedna od mojih najintimnijih priča, koju mogu, bez jezika, zapisati na ceduljicu, kao Kafka na smrtnoj postelji, a onda je sažvakati i progutati da zauvijek ostane u meni. Ali ne mogu jer se tiče mnogih nas.

***

To jutro me majka tri puta presvukla, da se uvjeri kako mi baš ta košulja dobro stoji. Nije voljela ni da pretjera, da joj se nešto ne prigovori. Imao sam oštru, kovrdžavu kosu. Dugo me pred ogledalom češljala. Sve je to činila pomalo nervozno – krene pa stane, pa opet nastavi. Ništa od toga nisam shvatao, nisam ni pitao. Samo sam primjećivao sitne znakove u našem zajedničkom životu.

“Molim te, budi pristojan”, rekla je. Mnogo puta sam čuo tu njezinu molbu, obično uz blago mrštenje. Ali to jutro, pred polazak, izgledala je drugačije – zagledanije, zamišljenije. Nije to bila molba, već molitva koja se moli da nešto prođe kako treba. Dok smo hodali prema Skenderiji, osjetio sam znoj na njenom dlanu, kao da udaram malu lokvu prosute vode na stolu. Nije me gledala. Glavu je držala uspravno. Tražila je nešto, ili nekog. Naglo se zaustavila, kao da nešto trpi i čuva u sebi. Čučnula je da budemo iste visine.

“Dovela sam te da upoznaš tatu.”

Bio sam zbunjen, pomalo ljut. Htio sam pokvariti frizuru, iskopati dugme s košulje i zaglaviti ga u grlu da me uguši. A zatim je ljutnja prerasla u strah, koji se pomiješao s radoznalošću.

Nikad nisam vidio oca, čak ni na slikama koje je majka uništila i spalila nakon odlaska. Čijeg!? I kako ga sad prepoznati!? Ona ga poznaje, ili je mislila tako. Ali barem zna kako izgleda i vidjet će kad bude išao u našem pravcu. Ja sam se trudio uočiti promjenu na njenom licu, neki znak. Sve što je u životu osjećala, čitao sam s njenog lica. Kad su joj se zjenice raširile, znao sam da je to taj trenutak. On dolazi, i bilo mi je drago što sam ga prepoznao bez majčinog kažiprsta. Tako sam mogao sam sebe uvjeravati da nije ni otišao, osim na dugo poslovno putovanje čiji se kraj ne nazire. To sam pričao u školi kad bi me pitali. Lagao sam ih, kao i sebe.

Srdačno su se pozdravili, bez rukovanja. Razmijenili su nekoliko riječi prije nego što je nastupila nelagodna tišina. Čučnuo je, jednako kao i majka.

“Kako si narastao, pravi dječak.”

Bilo je tu još riječi koje sam godinama zaboravljao – jednu po jednu. Kao starac koji usput gubi zube. Imao je kišni sivi mantil, crnu kosu kao moju, nos kao moj, oči kao moje. Gledao sam kako korača. Možda je i korak bio moj. Sišli smo u Zlatni restoran koji se nalazio u centru Skenderije. Sjeli smo za sto pored prozora kroz koji sam mogao vidjeti ljude koji prolaze. Na stolu je bio plavo-bijeli karirani stolnjak i uvela crvena ruža.

“Imam poklon za tebe.” Izvadio je malu kutiju i spustio je na sto. “Otvori.” Bio je to mali mesingani top. Vrtio sam ga i čudno zagledao. “Vidi šta može.” Ubacio je u top malu kuglu, a zatim pritisnuo oroz. Kugla je izletjela i pala na stolnjak, po kojem se dugo kotrljala dok je nisam zaustavio. Nisam shvatao da je to naša prva igra. Vidio sam samo igračku koju sam dobio od oca. Razgovor između mojih roditelja potrajao je još neko vrijeme dok sam kroz prozor gledao žive prodavnice u koje su ljudi ulazili i izlazili. Tog jutra zapamtio sam mnogo toga, jer je otac bio snažna emocija zbog koje sam pamtio i sporedne stvari: veliki lijepi supermarket, frizerski salon na dnu velikog hodnika, prodavnicu s kožnim cipelama. I mnogo ljudi.

Izašli smo na plato. Opet je čučnuo. Dodirnuo mi kosu.

“Vidimo se.”

Nikad se više nismo vidjeli. Blijedio je i nestajao dok nije sasvim iščezao.

Top sam odmah pokvario, slomio sam oroz. Lik oca je ostao dugo. Predugo. Zlatni restoran u Skenderiji više ne postoji. Na istom mjestu je kafe galerija u koju često svratim. Obično sam. Sjednem i gledam sto kojeg nema, uz prozor kojeg nema. Divne su slike u toj galeriji.

***

Bilo bi sebično, na kraju ove priče, ne spomenuti glasove koji žele da sruše jedino mjesto gdje sam vidio oca, a bilo bi veoma loše narušiti ovu intimnu priču tom besmislenom polemikom. Čak bi takvi u ovoj priči mogli prepoznati melanholiju i razlog zašto je treba srušiti, jer te je rušitelje obuzela nerazumna argumentacija i nezdrava logika. Molim vas, ne rušite mostove koje ste izgradili.

A onda mi se ponekad u Kafkinom mraku javi glas koji pretvorim u stih:

srušite je do temelja
tako ću prestati misliti na oca
i ne pitajte šta mislim jer istinu nećete čuti
ugušite ga brutalističkom prašinom
iz koje svjetluca sjaj prošlosti
neka ode uz prasak i pjesmu buldoždera
onako kako smo oduvijek živjeli
pozovite me na svečano rušenje
naći ću klupu do Miljacke i zapaliti džoint
smijat ću se kao lud
i pjevat ću, sigurno ću pjevati
zbogom Skenderijo, zbogom oče