Kenan Zuković; Foto: Đenan Čevra
Piše: Kenan Zuković
Pokušavam da dočaram sljedeću sliku. Mjesec je juni, na sarajevsku stanicu stiže voz s prijestolonasljednikom Franzom Ferdinandom. Pred stanicom je priređen svečani doček. General Potiorek, gradski službenici, vojni orkestar — svi s ushićenjem i poštovanjem, strogo se pridržavajući protokola, gledaju nadvojvodu kako izlazi iz voza. Da je u to vrijeme postojala televizija, zasigurno bi nas monotoni glas voditeljice, sporo i formalno, izvještavao o svakom njegovom pokretu: „Upravo prolaze kraj novog muzeja, u kojem je prošle godine otvoreno Odjeljenje za etnologiju; razdragani svijet sa svih strana dočekuje budućeg cara; vozilo u kojem se nalaze on i Sofija kreće se prema Hotelu Bosna na Ilidži.“
Sofija maše prisutnoj svjetini. Voditeljica povremeno ubacuje i hvalospjev na račun Austro-Ugarske monarhije i njenog prijestolonasljednika. U takvom prijenosu, onaj s druge strane monitora nikako ne bi mogao prodrijeti u suštinu poetske slike tadašnjeg Sarajeva, u kojem na neobičan način Istok i Zapad razmjenjuju poljupce. U toj slici ljudi su načičkani uz ulicu: sa šeširima, tamnim bluzama s karnerima, svečanim odijelima od grubog platna, tradicionalno dobro šivenim košuljama, bijelim anterijama, čemberima i zarovima — šarenilom koje samo taj grad, u to vrijeme, tako dobro podnosi. U poetski okvir možda bi ušla i poneka jeribasma zalutala u travu, dokotrljana iz uske mahale u kojoj je vrijeme stalo, i široka ulica uz obalu koja se širila zbog čovjeka kojem su mahale postale uske. Miljacka je bila polubistra, a mostovi blistavi i čvrsti, kao da nose svu historiju čovječanstva.
Dvadeset osmog juna Franz Ferdinand krenuo je na svoju posljednju sarajevsku, ali i životnu vožnju. Mlada Bosna i atentatori bili su sposobni onoliko koliko je sposobna alanfordovska TNT grupa: prvog atentatora bilo je strah, drugi se sažalio nad nadvojvotkinjom, a da Čabrinović nije bio toliko glup kada je bacio ručnu bombu, koja je eksplodirala tek nakon deset sekundi, Ferdinand ne bi ni stigao do Vijećnice. Onako iznerviran i ranjen, ne bi ni vidio zgradu s krunom — njene crveno-žute pruge, oslikane dekoracije, tranzene i potkovičaste lukove, ukrašene balkone i oslikane tavanice. Pitanje je da li je išta od toga i primijetio u stanju u kojem se vožnja pretvorila u sve osim u toplu junsku šetnju gradom.
Nakon toga su se i vlasti, zajedno sa zemaljskim poglavarom Potiorekom, dokazale kao komični antijunaci iz stripa: promijenili su rutu povratka, ali o tome nisu obavijestili vozača. Automobil s Ferdinandom i Sofijom sasvim je slučajno naletio na Gavrila Principa, koji je u tom trenutku doručkovao sendvič i koji je, onako iznenađen, izvukao pištolj i ubio bračni par. Sofija mu je, tragično — kao na slikama buržoaskog romantizma — pala u krilo. Vijećnica je sudbinski postala posljednje mjesto ovoga svijeta s kojeg je Ferdinand otišao na onaj.
Jedni su plakali jer su zaista žalili za nadvojvodom, drugi iz straha od onoga što slijedi. Među onima koji su iskreno žalili za sudbinom monarhije bio je Kirchner, vojno lice i školovani slikar. Klonuo duhom, ali izuzetnog dara, s drvenim štafelajem i nekoliko kistova, popeo se uz Alifakovac, skrenuo desno u bašču bez kuće, pronašao dobar pogled na Vijećnicu i namjestio štafelaj. Odlučio je, prije nego napusti Sarajevo, naslikati zgradu s krunom — posljednju zajedničku uspomenu slikara i cara.
Akvarel je bio gotovo bijel, preplavljen snijegom. Vijećnica je potonula u tišinu iz koje uvijek izađe neko zlo. Sliku je spakovao i napustio Sarajevo. Nakon nekoliko dana u rodnoj kući u Beču, s teškom voljom izvukao je sliku želeći je okačiti na zid. Bez jasnog razloga, slika nije htjela ostati na zidu: svaki put bi pala. Ta borba slike i zida trajala je dugo. Kirchner je u tome vidio znak i, preko prijatelja, sliku vratio u Sarajevo. Porodica u čije je ruke dospjela bez problema ju je okačila. Nije bilo mistike ni poruke — slika se jednostavno vratila tamo gdje je oduvijek bila.
U Beču se slika, tokom čitave jedne godine, mimoišla s Hitlerovim sumornim „Noćnim morem“, koje se potom prelilo u noćne more i preplavilo Evropu. Umjetnost je, čini se, na čudne načine privlačila ubice. Možda su u njoj tražili otkup za svoje bolesti, kao što ga je Radovan Karadžić tražio u Vijećnici, gdje je 1989. godine, pred svekolikim skupom, recitovao svoje stihove. Bilo zbog loše poezije, bilo zbog odluke da sve sruši i živi među balvanima, psihijatar i njegova vojska pacijenata zapalili su Vijećnicu. Gusti crni dim nosio je inkunabule, knjige pisane bosančicom, orijentalne rukopise, bogato ukrašeni Kur’an, Četveroevanđelje iz Mrkšine crkve, stare razglednice, fotografije i portrete.
Slika Vijećnice ponovo je obišla svijet. Jedni su plakali zbog knjiga, drugi zbog straha, a treći su se idiotski smijali. Kirchnerov zimski akvarel Vijećnice tog istog augusta 1992. godine, usljed snažne detonacije, ponovo je pao sa zida. Porodica je, nakon višesatnog skrivanja u skloništu, izašla, obrisala prašinu sa slike i vratila je na zid.
