Piše: Kenan Zuković

Majka je u ratu pribavila knjigu ‘Mi djeca s kolodvora Zoo’. Spustila je na sto da je slučajno nađem. Da se spotaknem o nju. Da me zaguši prljavština berlinskog bahnhofa. Nadala se kako će me izbosti narkomanske igle što će poispadati iz pročitanih stranica. S oprezom vjerovala da neću propasti u rupu bez dna. Jako željela da se pronađem u knjizi i da pobjegnem od onoga što tamo sretnem.

Jasna mi je bila njena namjera, ali nedokučiva zloslutnja i strah. Zašto bih trebao narkotike!? I kako je bila moguća konzumacija droge tokom rata, kad ni jaje nisam vidio pune dvije godine!?

Tako je oduvijek postupala. Nikad direktno. Uvijek birala teži put. Osmišljavala zamke koje su trebale da me upozore na opasnosti života. Ostavljala znakove s kojih sam čitao uputstva i poruke. Nekomunikacija nam je oboma bila glavna vještina. I kad bismo dolazili do razgovora, brzo smo ga rušili kao nelegalnu kuću nasred puta.

Naučio sam kako se s time nositi i živjeti. Jer majka me jako voljela.

Poturenu knjigu sam progutao za dva dana. Dopala mi se njena sirovost. Nije mi bila strana. Mrtvi prijatelji iz knjige bili su moji mrtvi prijatelji iz ratnog Sarajeva. Nije me mogla prestrašiti niti izazvati gađenje. Čak je umirujuće djelovalo saznanje da u svijetu neko spokojno i predozirano umire. Da im geleri ne komadaju i ne trgaju život.

A onda je majka plakala kad me pratila u Berlin. Pomišljala da je dobro što me upozorila knjigom, a užasavala se činjenicom da je moj put naslutila. Trčala za autobusom i stavljala dlan na prozorsko staklo dok sam nestajao iz Sarajeva.

Berlin me dočekao u neonskoj noći. Sa špalirom istočnoevropskih prostitutki blizu Brandenburške kapije i sa stotinama kranova koji su Berlin ponovo lijepili u jedan grad. Vraćali mu otrgnuti identitet kao iščupani krajnik. Mirili istočni i zapadni blok. Pokušavali opet biti jedno. Onako kako je oduvijek trebalo biti. I kako treba biti.

Bio sam maloljetan i sam. Užasnut i nesnalažljiv. Isprepadan gradom kao velikom ribom koja guta Junusa.

Na Alexanderplatzu sam stajao ispred niza zgrada. Gledao gore. Na prozorskoj dasci je sjedio momak mojih godina. Njegov otac je stajao iza njega kao istanjena sjena. Mršavo i ublijedjelo tijelo od logora na Manjači. Kad su ga pustili, došao je u Berlin. Obojica su posmatrali moj dolazak i rukama davali znak da uđem. Dočekali me kao svog – dobri naši ljudi.

Momak je poznavao Berlin kao da se tu rodio. Znao je svaku ulicu. Često zastajao u razgovoru s ljudima. Znao kako izbjeći kontrolore u metrou i tramvaju. Kako umaći Turcima i Rusima. Kako se nasmijati Latinoamerikankama. On je bio moja mapa Berlina. Zapravo, bio je čitav Berlin.

Nakon sedam dana obojica smo preselili u drugi stan na Zoologischer Garten – Kolodvor Zoo. Sudbina me dovela u epicentar majčinog straha. Upoznao sam mladiće i djevojke iz strašne knjige. Beskućnike s kolodvora koji su svjesno odabrali slobodan život koji je zavisio od tuđe milostinje. Knjige ne smiju lagati. Gledao sam okrvavljene igle što se gibaju u venama. Upišane maloljetnike na okrajcima života. Pse lutalice što im ližu pjenu s obraza. Prepoznavao radost i prezir u mutnim očima. Voljeli su sve i mrzili svakog.

Na kolodvoru smo trebali ostati sedmicu, koja se protegla u mjesec. Ustajao sam u četiri ujutro i odlazio da čistim trg na Kudammu. Vraćao se u krevet i opet ustajao da razbacam reklamne novine po berlinskim ulazima. Upoznavao radnike u trgovinama. Tokom svih mojih poslova, šetnji ili uličnih izjedanja kebaba, uvijek je uz mene bio Ado – momak kojem u ovom dijelu priče prvi put pišem ime.

Jednom sam završio u zatvoru. Negdje sam na uvid dao novu sarajevsku ličnu kartu koju ranije nisu vidjeli. Zbog sumnje su pozvali policiju, koja me odvela u stanicu. Ubacili me u ćeliju s Meksikancem i namazali ruke masom za uzimanje otisaka s prstiju. Kad su me pustili, Ado me čekao ispred. Kupio je sendvič jer je znao da sam gladan. Uvijek je znao kad mi je bila potrebna pomoć.

Nikad nisam uspio zavoljeti Berlin kao on. Moja i njegova snaga vezanja za grad nije bila ista. Nisam imao volju da mu se prepustim. Počeo mi je biti sve manji i tješnji. Ado me ispratio na aerodrom. Okretao sam se i uvijek bih vidio podignutu ruku u znak pozdrava.

U avionu sam zaključio da zapravo nikad nisam trebao poći iz Sarajeva, pa makar to bilo nakratko. Zbunio sam mnogo ljudi svojim odlaskom, a još više povratkom.

Nismo uspjeli – Ado i ja – održati kontakt. Izgubio se u različitim lavirintima i slijepim ulicama. Ponekad bih od nekog drugog čuo kako živi i šta radi. Kako se oženio i postao otac tri predivne kćeri. Iz tuđih ruku gledao fotografije njegove djece i njegov nasmijani lik. Onda sam čuo da se razveo. Supruga je sa tri kćeri otišla u neki manji grad. Krenuo je za njima da im, u svakom slučaju, bude bliže. Nije se mogao naviknuti na ništa tako malo i usko kao omča oko vrata.

Vratio se u Berlin riječima – Ne mogu ja bez svog Berlina.

Kćeri je nastavio viđati, premda manje nego ranije. Svako jutro rano odlazio na posao. Dovlačio se kasno s posla umoran i željan porodice. Jedno jutro je sjeo u berlinski metro iz kojeg nije izašao živ. Obdukcija je potvrdila da je umro od srčanog udara. U Berlinu je ostavio svoje srce.

Sve se to dogodilo u vrijeme korone, što je dodatno otežalo i prolongiralo njegov ukop. Mjesec dana je ostao neukopan u gradu kojeg je preko mjere volio. Berlin mu je od sebe dao čitav mjesec dok ga nisu ukopali pod zemlju, na gradsko groblje.