Piše: Kenan Zuković

Majka me svako malo zove da mi kaže kako joj se pokvario televizor. Nevoljno prodrmam kabal da slika dođe. Ona ipak ne dolazi, i šum ekrana vraća me u decembar 1995. godine. Još nekoliko dana nas je dijelilo od Nove godine i samo nekoliko minuta od kraja rata. Sjedili smo u dnevnom boravku. Ispred nas odvijala se svečana ceremonija potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Majka je potapala vrećicu čaja u vrelu vodu, kao da spušta teško sidro na dno mora. Ferid je bio okružen bocama. Nisu mu trebale velike prilike poput ove da se ubije alkoholom i otruje jetru, kao da ima rezervne dijelove koji će je zamijeniti. Ispijene prazne flaše redao je pored sebe poput staklenih bašluka. Ja sam prst gurao u rupu na trosjedu koju je načinio geler granate, raspuknute nepunu godinu ranije ispod našeg prozora. Nas troje, po svemu različiti ljudi, čekali smo kraj rata. Svako sa svojom predstavom o miru, ali složni: dosta nam je opsade i smrti.

U trenutku potpisivanja mirovnog ugovora sve je utihnulo. Kao da je neko ugasio ton u svemiru. Čekali smo kao u napetom filmu vrhunac uzbuđenja nakon kojeg treba da se odahne. Olovke su zaškripale. Prisutni su odradili rukovanje, nesigurni u ono što potpisuju. Nakon toga uslijedio je još neuvjerljiviji pljesak, koji sam u nekom nesnimljenom budućem filmu mogao zamisliti kao zaglušujući i usporeni prelaz između detonacije i hladnog udaranja dlanova. I sve bi tako još potrajalo da Ferid nije podrignuo. I neka je.

Sutradan sam otišao u kino Bosna. Kad je počeo film, nikoga nije bilo u kino-sali. Gledao sam Heat sa De Nirom i Al Pacinom. Bio sam jedini gledatelj koji se u polumraku posljednji put prepustio razmišljanju pod opsadom. Nebrojeno puta sam zamišljao trenutak slobode koji dolazi i koji ushićeno plavi moje tijelo. Međutim, sada, kad je taj trenutak napokon došao, u meni se ništa nije dešavalo. Pluća se nisu širila, oči nisu izbijale fantastičnu svjetlost, i sve je moglo stati u jedan Feridov podrig kao sveopšti odgovor na dolazak slobode.

S namjerom da izbjegnem takav nemir, izašao sam na pola filma. Osjećao sam se kao zatvorenik kojeg nakon mnogo godina puste iz zatvora, ali koji se ipak ne raduje. Skrenuo sam u Radićevu ulicu, koja je gledala na brdo načičkano krovovima malih kuća. Jaka strijela probola mi je stomak jer sam još uvijek u ušima nosio zvuk metaka koji pljušte po betonu. Snijeg je u malom parku zatrpao jedan dječiji tobogan i dvije otrgnute ljuljačke koje su visile na lancima. Sunce se nadnijelo nad ulicu i kroz grane breze prosijavalo heklane šare. Sklopio sam oči. Kad sam ih otvorio, prema meni je kroz zrak poput bezopasnog zmaja vijugao crveni ženski šal. Upleo se u niske grane breze. Oprezno sam ga skinuo da se ne opara.

Ispred jednog haustora pojavila se djevojka koja je neodoljivo podsjećala na popularnu pjevačicu s Islanda. Odlučno je ukoračila u moju sjenu i zahvalila se što sam joj spasio šal. Odgovorio sam kako nema na čemu i ugledao njene crne čizme kroz koje su vrludale šarene pertle. Prije nego što sam joj predao šal, osjetio sam kako se rastajem od nečeg veoma dragog. Dok sam ga vraćao, do mene je stizao pažljivo ostavljen ženski miris.

– Lijep šal – rekao sam, ne znajući šta drugo da kažem.
– To je poklon.
– Aha – nisam dalje pitao čiji je poklon.

Snijeg je sipao s prvih grana, oponašajući otrgnute grudnjake sa štrikova u zgradi u kojoj sam živio.

– Tu živiš? – upitao sam.
– Ne, ovdje idem na kurseve plesa – odgovorila je i stresla pahulje s kose.
– Ako želiš, dođi u četvrtak – i prije nego što je nestala u mraku haustora, pokazala je rukom na poster s datumom i satnicom.

Nisam nikad otišao na taj ples, jer se dovoljno balkanskog baruta navuklo u meni, ali će se ipak desiti naše prijateljstvo koje će potrajati trideset godina od tog prvog dana nakon Dejtona. Dok sam odlazio, malo dalje niz ulicu podizali su se oblaci prašine. Nekoliko radnika s lopatama ubacivalo je malo zemljano brdašce u veliki kontejner, koji se najednom oteo i pojurio nizbrdicom. Jedna mlađa žena vrisnula je i povukla dijete koje joj je pobjeglo u stomak i ruke.