Piše: Kenan Zuković

– Ova soba je sve manja.
– Mrak je sve dublji.
– Niko ne zna kako je sjediti po čitav dan u ovoj tami.
– Posvuda pomrčina kao grob.
– Sjene ljudi koji neće doći igraju se sa mnom.

Ovako je Feder Koka svako veče, u mraku svoje sobe, gunđala sebi u bradu. Lomila ionako krhke prste. Siktala na zidove, mrak, na ulicu. Posebno na ulicu. Željela da umre, da konačno nestane s prokletog svijeta koji je proždire.

– Zašto me tako pogrdno nazivaju!?
– Imam svoje ime.

Naravno da ga je imala, samo što ga je zaboravila, jer je niko više nije zvao njenim pravim imenom, nego onim pogrdnim i ružnim.

– Feder Koka!
– Kakvo je to ime!?

Nije mogla ni znati, jer nije bila dio polusvijeta koji poznaje karakteristike živine. Nazvali su je po kokoški koja ne nosi jaja. Koja na svijet ne donosi mlade, baš kao i ona. Davno je, zbog tih oštrih jezika, sagradila sebi tamnicu. Ušla među zidove, da sačuva ono malo dostojanstva koje joj je ostalo. I zašto će joj djeca. Ona ne voli djecu. Svaki dan joj dobacuju otrovne riječi. Hodaju za njom i prave grimase. Roditelji to gledaju. Šute. Znaju da se kletva prenosi s koljena na koljeno. Mire se sa ljutom sudbinom koja je uništava. Kažnjavaju je ni za šta.

Živjela je na Marijin Dvoru, u centru grada. Na prvom spratu. U stanu s gustim zavjesama, iza kojih je sve rjeđe gledala ulicu. I prije nje su na zub uzimali žene koje su same, ali ona nije mogla osjetiti njihovu daleku bol. Sad zna – i osjeti. Gmižu prema njoj kao zmije, da je što jače ujedu, da je što više zaboli. Malo je jedna rana koja brzo zacijeli. A ona ni ranjena nije znala mrziti. Nije znala uzvratiti. Branila se gorkom šutnjom, i gordim koracima kroz ulicu. U dječjim haljinama i crvenim štiklama privlačila još više zlih očiju i prljavih jezika. Sama birala kad i zbog čega će je ponižavati. Povlačila se jer je tako htjela, i dobijala jedinu slobodu koju je mogla imati.

A onda se desio jedan slučaj o kojem se i danas šuti. Zbog kojeg jedva da se nađe sagovornik u ovoj priči. Jer sramota se sakriva ako je pomalo svačija, u nadi da će postati ničija i da će se o njoj prestati govoriti. Posebno se sakriva kad djeca osramote roditelje.

Desilo se da su najpodrugljiviji dječaci, oni koji su najviše dobacivali Feder Koki, došli jedno veče i gurnuli najstarijeg među njima prema vratima. U njegovim godinama glas mu je već poprimio muževnu boju. Nekako su iskopali njeno pravo ime i dječak je počeo dozivati kroz vrata. Blago, lijepo, kako odavno niko nije. Ona je sjedila na istom mjestu na kojem sjedi svako veče. Po prvi put nakon dugo vremena neko je zvao njenim pravim imenom.

– Kakav je ovo glas!? – govorila je.
– Da li je neko poznat koga sam zaboravila? Ko je mene zaboravio? Ko se mene sjetio?

Radovala se kao dijete. Dlanove stavljala na lice. Brisala sitne suze radosnice. Hodala užurbano prema vratima. Tako ih je brzo otvorila da je zatekla sve dječake ispred, ukočene od straha. Prije nego što joj se svijet još jednom narugao, vidjela je svako lice u mraku. I svako dobro upamtila.

Te iste sedmice, jedna majka je vrištala i trčala po ulici. Vukla je za ruku sina koji je plakao. Spoticao se, a ona ga je podizala.

– Ko ti je to uradio!? – vikala je majka da je svi čuju.
– Odmah mi kaži! – dječak se davio u suzama.
– Šta se desilo? – pitali su okupljeni ljudi.
– Znate vi dobro šta se desilo! – vrištala je još glasnije.

Taj dan, kao i mnoge druge dane, ista djeca koja su dobacivala najružnije riječi Feder Koki odvela su njenog sina iza trafostanice. Svaki od njih je otkopčao svoje hlače. Natjerali su dječaka da čučne i da uradi ono što je svaki od njih tražio. Znala je Feder Koka šta su uradili i ko je to uradio. I dječaci su znali da ona zna. Vidjeli su kako ih gleda, jednog po jednog, kao ono veče u mraku. Jedino roditelji nisu željeli da znaju, i priznaju. Zato su šutjeli – godinama.

Majka i sin su se vrlo brzo odselili iz ulice. Feder Koka je umrla i niko nije vidio osmrtnicu ni pravo ime na njoj. Umrla je kao najbolja među njima, kao pisar podignutog pera. Sramota je ostala nezapisana, sve do sada.