Kenan Zuković: Moje kćeri

Piše: Kenan Zuković

Uvijek kada krenem na putovanje, sa sobom povučem jednu traumu. Zapravo, imam ih više, ali ova je vezana isključivo za putovanja. Moja mlađa kćerka i ja sjedili smo jednom ispod hotela Pelegrin u Kuparima. To više nije hotel, već ruševina iz zadnjeg rata. Sunce nas je peklo, a mi smo posmatrali pučinu s oštrih stijena. More je postalo snažno i nju je odvukla snaga talasa. Nemoćno sam pokušavao uhvatiti joj ruku. Borba je potrajala i more je popustilo. Kad sam je izvukao, na njenom tijelu bile su rane iz kojih je tekla crvena krv. Iako to nisam mogao predvidjeti, mučila me je krivnja i potpuno sam klonuo. Sjeli smo i ja sam krpio svoje i njene razderotine. Šta bi se desilo da su okrutni talasi oteli obje moje kćeri!? Da li bih morao birati!?

Sad obje spavaju na neudobnim autobuskim sjedištima, i ja ne znam kako izgledaju njihovi snovi. Da znam, možda od ove priče ne bi nastalo ni slovo.

Ove godine smo krenuli kontinentalnije. Meni se nije išlo, ali one su insistirale. Govorile su da je to dobar izbor i da treba da pođem. Od stvari koje sam trebao ponijeti, jedino se nisam mučio s odabirom knjige. U torbu sam ubacio ‘Me’med, crvena bandana i pahuljica’ Semezdina Mehmedinovića. To je njihov poklon meni, od prošle godine. S unutrašnje strane knjige napisale su toplu posvetu. Prije nego su mi je poklonile, obje su pročitale šta su napisale — starija je započela, a mlađa završila čitanje.

U toj knjizi Semezdin sa sinom Harunom putuje Arizonom. On želi s njim nadoknaditi neko vrijeme koje je prošlo. Odgovoriti na vlastita pitanja čiji odgovori predugo čekaju. Želi mu nešto reći, ali ne uspijeva. Dok sam je držao u rukama i čitao, prepoznao sam istu nedorečenost koja mi stoji na jeziku. Kao gorka smokva koju niti gutam niti izbacujem.

Knjige valjda zato i služe — da pronađemo sebe zagubljene u redovima i rečenicama.

Jednom smo se posvađali. Jako. Zbog moje boli i njihovog očekivanja da me to nešto ne treba zaboljeti. Starija je kćerka tada napustila kuću, a zatim je to uradila i mlađa. Prošle su kroz vrata, i ja sam ostao sam u sobi. A onda je došao prijatelj s kutijom cigareta, i ja sam prvi put zapalio jednu, misleći da će se bol razići kao dim. Moj prijatelj je također zapalio, a ja sam rekao:

“Ti pušiš!?”

“Ne pušim”, kratko je odgovorio.

Moje su kćeri sad starije, i ja zamišljam naše zajedničke trenutke dok se vozimo. Noć je, i mogu jasno vidjeti svoj odraz u prozoru. Moj lik krzaju neonska svjetla koja dolaze iz vanjskog svijeta. Razmišljam kako mi se otvorila zgodna mogućnost rehabilitacije. I na toj prilici sam zahvalan.

Semezdin je otprilike ovako napisao: “Sjećanja ne treba idealizirati. Ona nisu istinita, ali su jedino što nam ostaje kad vrijeme ode bez pozdrava.”

Pitanje moje prisutnosti meni nije jasno — da li sam bio sasvim odsutan, ili sam bio odsutan čak i kada sam bio s njima? To je moje maglovito sjećanje, koje sada pokušavam vratiti, kriveći sebe. Ali ta mi krivnja ništa ne donosi, osim još više krivnje. Da li ona može popraviti razbijeno i vratiti ono što je prošlo!? Razmišljam o davnim greškama predaka, o tome kako sam ih možda naslijedio kao vjekovnu genetsku bolest o kojoj generacijski šutimo.

Muka u grlu. Težina na jeziku. Pola — k’o dukat — zlatne riječi.

Moje kćeri ne znaju koliko su prisutne u mojoj glavi i mome srcu.

Da li su naše rečenice ikada bile dovoljne i utješne? Ako nisu, u koje pogrešne tokove su se odlile naše riječi?

Jednom smo zajedno, moja starija kćerka i ja, pravili koalu od gline. Kad smo je završili, bila je pravo malo remek-djelo. Bila je sretna kad su je izložili u holu škole. Ostala je tu dugo izložena, čak i nakon njenog odlaska iz škole. Ja sam nastavio dolaziti. Stao bih i posmatrao skulpturicu, sve dok je nisu premjestili na mjesto gdje je više nisam mogao pronaći.

Ove godine mi je kupila koalu – šolju. “Evo ti da ujutro možeš piti čaj”, jasno mi je poručila.

Semezdin u svojoj knjizi opisuje trenutak rastanka sa sinom: “Razišli smo se u žurbi, brzi zagrljaj, škrte riječi još lebde u zraku, tvoj crveni kamionet već je iščezao među drugim vozilima u sumraku.”

A želio je mnogo toga da kaže. I sebi. I njemu.

Ja sam još u autobusu, i čekam da se moje kćeri probude. To će biti možda negdje na granici, iza koje prestaje naša pustinja.