Piše: Kenan Zuković

Gusti je august. Ušao sam u pusti haustor. Na ulazu, pored vrata, cmizdrila je lokva mokraće. Vjetar je nasrtao i kovitlao njen smrad. Ljeto je žvakalo zidove, lijepilo po njima iščezle uspomene kao mokre novine.

U zajedničku grupu stanara stigla je poruka o zamjeni starih poštanskih kutija u ulazu 6. Stajali su kao ogromni drveni ram na međuspratu. Zbijeni kao golubarnici. Na sandučićima su ostala imena nekadašnjih stanara kojih – u zgradi – više nema. Dugo su se, godinama, osipali kao posmrtni prah prosut žitnim poljima.

Niko više nije ostao. Niti će više iko doći.

Sve što rat nije sahranio, odnijelo je vrijeme nakon njega. Ostao je samo ram sandučića, sada skinut sa zida kao ogromna slika na razmeđu grotesknih diktatura. Nisam znao zašto sam došao, možda po kiriju, ili paket.

– Novi stanar? – upitala je žena koja se bezvoljno spuštala niz stepenice.

– Nisam – kratko sam joj objasnio ko sam i zašto sam tu.

– Oprostite, evo dole smo ih spustili – pokazuje rukom na podrum dok je umjetnim zubima rastezala žvakaću.

Stajali su kao odbačen relikt kojeg je izrigalo vrijeme. Čitao sam imena sa malih vratašcadi, grcajući riječi kao gumene suze. Ispod, malo dublje, tromorilo je ratno sklonište. Na juriš su me zarobile emocije. Sišao sam u gustiš prolaza i hodnika. Treptale su sjene čekajući da ih neko reanimira i vrati u život.

Bio je august poput ovog – hiljadu devetsto devedeset i druge. Po cijelom gradu plamtjele su zgrade. Vatra je gutala fasade i krovove Sarajeva. Pretkraj dana počeo je da gori Vrhovni sud. Požar je preskočio na naš krov. Vatrogasci, krepani od umora, jedva su stizali da sve pogase. Izmigoljio sam se iz nečijeg stiska i pošao na vrh zgrade. Vodeno crijevo otimalo se kao debela zmija u teškim rukama. Vukao sam ga za glavu, prema gore.

Vatra je već lizala zidove i krov. Ušla u Goranov stan koji je bio priljubljen na sud. Propadala kroz svjetlarnik sve do podruma iza kojeg se nalazilo sklonište. Svi su stanari brzo prešli u naš prizemni stan.

Dok sam jurio uz stubište, skoro sam se sudario sa komšijom Vitomirom. U naramku je, kao povijeno dijete, nosio uramljenu sliku. Svi su na brzinu pohvatali osnovne stvari, a Vito je nosio ono što mu je najdraže. Spustio ju je nježno pored naše kuhinje. Posvuda okolo šutjeli su nasmrt preplašeni stanari našeg ulaza.

Trčao sam kao mladunče među odraslim vatrogascima. Pokušavao golim rukama spasiti ono što vatra odnosi. U dlan su mi se zabole krhotine razbijenog stakla. Krv je oticala niz prste. Strčao sam dole. Doktorica Snežana Brđanović, koja je živjela iznad nas, vadila je komadiće stakla kao zrna bolesne riže iz mojih ruku. Isprala je ranu i posula jodom. Privezao sam krpu i otrčao nazad.

Vatru smo gasili čitavu noć. Nije htjela splaznuti u rupu iz koje je izašla. Vatrogasci su već bili otišli. Zadnje plamičke – Sandi Tafro i ja – gasili smo do jutarnjih sati. Stajali smo pored izbijenog prozora, kroz koji je snajperista s Trebevića počeo slati metke. Meci su ulijetali i zabijali se u izgorene zidove. Očito ga je veselilo zgarište koje je želio dokrajčiti. Skriveni iza vrata, polijevali smo vatru kao cvijeće koje treba da izraste iz korova.

Sunce se topilo u nagorjelim predmetima mojih komšija. Meci više nisu sipali. Vatra je uzmakla.

Tada to nikako nisam mogao znati – trgao sam i otimao ono što će svakako odnijeti vrijeme. Zakrečene sobe i preslagane ormare napustit će njihovi vlasnici u potrazi za manjim, jeftinijim stanovima. Neki će napustiti Sarajevo privremeno, a većina zauvijek.

Meni su ostavili prezrele vatre prošlosti.

* * *

Upoznavali smo se kraj šporeta u mračnom pasažu,
sa svim našim šerpama koje su krčkale sirotinjska jela.
U ratu.                                                                                       

Upoznavali smo se u memljivom austrougarskom skloništu,
dok je malter s plafona sipao po nama živima.
U ratu.                                                                                

Upoznavali smo se po skrivenim marindvorskim ulicama,
u blizini kestena s kojih su se klatila mrtva tijela partizana.
U onom ratu.

Upoznavali smo i kućne ljubimce u koje se uvukao strah,
pa smo komadali apaurine napola i dijelili sa životinjama.
U Vrazovoj 6.

Prva je otišla Dragana Đajić, koja je svirala klavir noć prije
svog odlaska iz grada.

Nakon nje je umrla Vera sa prvog i Vito sa zadnjeg sprata,
čijim sahranama niko nije svjedočio.

Umrla je i Fatimina luda mater Panjetuša, čije su zadnje riječi bile
da tokom granatiranja učimo Ajetul Kursiju naopako.

Minka Šaković i Saša Kontić odselili su u Holandiju,
i ostavili dobermana da čuva knjige, da ih ne izložimo.

Za njima su otišli Biserka i Zijo Šaković,
čija su tijela iz Amsterdama vraćali na Bare.

Mikici su vremenom otkazali bubrezi,
pa sam čuo kako šapće mužu – umirem.

Habiba Begler, moja nastavnica francuskog,
razboljela se i umrla savršeno usamljena.

Mišo i Ranka Đajić prodali su stan,
sa zvoncetom na kanap kojeg su skinuli novi stanari.

Didica je preko čitavog zida imala sliku Davida Bowiea,
prodala je sliku sa stanom.

Zadnji sam preostali stanar ove zgrade,
kojom izgubljeno lutam kao kroz mračnu, divlju šumu.

Godinama smo ih mi preostali slijedili,
u smrtima i prodajama nekretnina gdje smo začeti.

Osipali se po ovom i onom svijetu,
starili i trulili u našim i tuđim grobovima.
U miru.