Piše: Kenan Zuković

Gledao sam grad kako nestaje kroz procjepe zgrada. Kratko smo kočili prije nego što mi se čitavo tijelo pomjerilo iz sjedišta. Taksi ispred nas je naglo stao. Ništa nije najavio. Prešli smo u suprotnu traku da izbjegnemo strašan sudar i pobjegli na trotoar. Izašao sam u prazninu. Ne sjećam se ceste, krika u sjedištu, cvileža guma ispod nas. Ali uvjerljivo pamtim obamrlost tijela i ritanje srca koje je šibalo krv i bijes u moje obraze. Krenuo sam prema taksisti koji je nešto izvlačio ispod sjedišta. U ruci mu je zablistao pajser. Krenuo je prema meni. Izvukao sam nož – švicarski džepni nož zgodan za kampovanja. Hladno na hladno oružje. Oboje je zaudaralo na kraj.

A onda smo obojica, ne znam ni kako, ni zašto, zastali. Putnik se ošamućeno izvlačio iz taksija. U ruci mu je drhtala novčanica. Bilo mu je, izgleda, bitno da plati svoju vožnju. Činio se kao student koji je upisao prvu godinu fakulteta. Neko ko prvi put vidi veći grad i čiji će šapat vremenom ojačati u krupan glas.

Kao protivnici odustali od dvoboja – taksista i ja – spremili smo svoja oružja nazad. Prije nego što je spustio pajser pod sjedište, uzeo je novčanicu koju je podlo otimao sarajevski vjetar. U retrovizoru je ostao student koji nije znao kojim putem da krene. Tog mi je dana taksista mogao smrskati glavu, mogao sam i ja njemu zariti nož u jetru. Ali u času naših mogućih smrti, iskusili smo sram pred gostom koji se spremao zavoljeti grad. Prvi smo mu korak uveliko otežali.

Iako mi je ugrozio život, moram priznati da nikad nisam mrzio taksiste. Upoznao sam ih na stotine. Godinama se zajedno vozimo, i naučio sam da im uvijek na vrijeme najavim tačku stajanja. Nikad naglo i nikad brzo.

Matematika mi je takva – a ona zna obmanuti – da ne trebam imati svoje auto. Skupo bi me došla kupovina, registracija, gorivo, amortizacija, kvarovi i parking. Skuplje od svakodnevne vožnje taksijem tokom čitave godine. Istina, morao sam se odreći nekih ugodnosti vlastitog auta, ali s druge strane dobio sam ono što nisam mogao kupiti ni za svoje pare. A to “nešto” pronalazio sam u svakom taksiju u koji sam ušao.

Primjerice, krenuli smo sa štanda na Grbavici kad mi je taksista ispričao jedan događaj.

– Može li na tu adresu? – Naravno, odgovaram gospođi.

– Možda će kiša – pokušavam razgovarati, ali njoj se ne razgovara.

– Evo tu stanite – govori mi prije izlaska.

Nastavlja mi pričati kako je na putu prema štandu primijetio kovertu na zadnjem sjedištu. Otvorio ju je i vidio veliki iznos novca – kako on kaže; oko 15 milja maraka.

– Nimalo nisam razmišljao, vraćam se na adresu i kucam na vrata.

– Izvolite – gospođa kao da me zaboravila, otvara vrata tek toliko da joj vidim jedno oko.

– Zaboravili ste kovertu u mom autu – i pružam je unutra.

– Ništa nije odgovorila – ni hvala – samo je uzela svoje i zatvorila vrata.

Iz svake sam vožnje izlazio bogatiji. Tokom svake sam razmišljao o sebi, i drugima. O životu ponajviše. Nigdje, kao tu, nisam dolazio do svespoznaje o ljudima.

Taksisti su oduvijek bili dosljedni i autentični svjedoci grada. Pod kožu im je moralo mnogo toga stati. Kao što su putnici koji se ne mogu birati; političari, kurve, pijanci, klošari, ubice, zdravi, bolesni, stari, mladi, čak i kućni ljubimci. Svakog moraš saslušati. Svakom nešto s oprezom reći. Mnogo toga prešutiti, za sebe ostaviti. I sve to s mjerom, da niko ništa ne posumnja i ne zamjeri.

Jednom me je neko upitao, da li imam svog taksistu. Ružno pitanje, retorički odvratno. Imam dobrog prijatelja koji je taksista. Upoznali smo se prije deceniju. Kad god on može, ili ja mogu, vozimo se zajedno. Vremenom sam počeo zamišljati da je taksista Avdo neki poznati pisac, pa sam ga počeo doživljavati kao Nedžiba Mahfuza, egipatskog nobelovca. Privlačila me njegova tišina i mirnoća, i kad god mi nije trebao taksi – zvao bih Avdu. Razblažio bi moje nemire, a sreću istanjio na pristojnu mjeru.

U njegov taksi kročio bih kao u sakralnu tišinu, kakve se jadnik zaželi kad najdublje propada. Taj Avdo – izmaštani Mahfuz – nalazio bi način da mi pomogne.

Kroz njegove priče mnogo toga sam saznavao. Saznavao je i on. Znao je moju dioptriju, probleme na poslu, sve načine na koje me grad truje i raduje, da li dovoljno spavam. Dijelili smo jednaku samozatajnost i gradili prijateljstvo kratkim riječima. Nikad mu nisam ništa zamjerio. Nije ni on meni.

Zašto je Avdo moj Nedžib Mahfuz? Kao prvo, on je čovjek starog kova i jake discipline. Jedan je od najstarijih taksista u Sarajevu i dobro se drži. Zapamtio je i pamti mnogo toga – prijeratnog i posljeratnog. Sve su ulice njegove knjige, koje kao Mahfuz pažljivo i istrajno piše. Kroz rutine. Svako jutro u isto vrijeme dolazi na štand, u isto vrijeme odlazi. Drži se postrani, zadovoljan onim što ima, nerazočaran onim što nema niti je uspio dobiti. Dovoljno duhovan za sebe, i ne previše da smeta drugima. Umjereno letargičan da održi životnu filozofiju i da ne poludi od razgovora s ljudima.

Nije Avdo jedini, ima mnogo dobrih taksista. To su najusamljeniji ljudi koje sam upoznao. Žeđnici što sjede kraj vode. Možda bi zato svako trebao imati za prijatelja taksistu. Ne iz sebičnih razloga, nego kao najosnovniju potrebu ljudskog postojanja.

Avdo mi je pričao – a to sam i pročitao – kako je neka žena prišla štandu i pitala ima li neko da je vozi do Lisabona. Odmah se javio jedan, kao da je u pitanju vožnja na Breku.