Piše: Kenan Zuković

– Znate kad će stati rat? – upitao nas je profesor.

– Onda kad ljudima postane svejedno! – odgovorio je na svoje pitanje, i nastavio gledati u brda iznad Sarajeva.

Ne mogu se sjetiti povoda ovog profesorovog unutrašnjeg dijaloga, ali bio je u pravu, rat se ubrzo završio. Kad to ovako napišem – završio, kao da opisujem film čiji se kraj jedva čeka. To nije daleko od istine, živjeli smo neki užasan scenarij koji je imao sve potrebne filmske elemente: početak, smrt, ljubav, glad i kraj. I još pokoju trivijalnost preživljavanja. Aplauz je bio u Dejtonu. I to je to. Neka se završio, tako i treba, i tako i jeste – da sve ružno ima svoj kraj.

Jer nakon kraja obično treba doći novi početak.

Trebalo je samo nastaviti gdje se stalo. Pokušati zaboraviti slike užasa i napraviti mjesta za nove u koloru. Jer sjećanje na rat je crno-bijeli kadar zime, smrti i crne krvi na betonu. Pokoja partija stonog tenisa u dvorištu i dosta dobrog crnog humora na račun kolektivne bijede.

Još uvijek sam bio u gimnaziji, ispunjen nadom i mladošću. Smatrao sam da ću lahko izbaciti srednju rolu ratnog filma i spojiti ono vrijeme prije i nakon u jedan život. U ratu sam bio dobrovoljni maloljetni stražar i čistač oružja. To vrijeme me nije istrošilo i umorilo kao vojnike u rovovima. Mogao sam iz mraka kina izaći na svjetlo i krenuti naprijed. Tako sam tad mislio.

Privikavanje na mir nije bilo jednostavno. Hodati, a ne trčati. Paziti na auta, a ne na metke. Čuvati se kalorične hrane. Bježati od stresa. Prihvatati manji, bezazleniji strah.

Preživjeli smo strah od smrti, sad smo trebali učiti kako da živimo sa strahom od života.

U to vrijeme počeo sam redovno viđati jednu djevojku. U prolazima, ulicama, parkovima. Gdje god bih pogledao, bila je prisutna. Imala je gustu, riđu kosu i pjege po licu. Neobična i nestvarna u toj zimi oko nas. Primijetio sam da uvijek nosi staru YASSA jaknu (jugoslovenski asortiman sportskih artikala). S vremenom mi je postalo čudno, jer se jakna prljala, a ona je nije mijenjala. Plavo-bijela jakna poprimala je sivu boju, kao umorni snijeg koji još ne kopni.

Upoznali smo se, ne znam ni kako, ni kad. Razgovarali smo tokom kratkih šetnji Mis Irbinom ulicom. Iznenadila me njena jednostavnost i, za njene godine, zrelost koju je imala. Nije je zanimala banalnost svakodnevice. Nije spominjala prošlost niti je naglas govorila o budućnosti. Lebdjela je iznad ovog svijeta, ne sneno, nego odmjereno, kao da zna kako se hoda iznad grada.

„Kako je lijepa ova zgrada.“ – govorila je i nije vidjela rupe od gelera.

„U ovom parku bih mogla biti čitav dan.“ – a nije, ili nije htjela primijetiti koliko ga je rat osakatio.

Bila je kao knjiga koju sam sporo čitao i vraćao se na pojedine pasuse i rečenice.

Jednom smo se dogovorili da izađemo. Čekao sam je na Čobaniji ispred Muppeta. Prošla je ispod siromašnog svjetla ulične rasvjete. Jedva sam je prepoznao u crnom elegantnom kaputu. Toliko sam navikao na njenu staru jaknu da sam je prestao primjećivati. Sad je nema, i to me mučilo. Hodali smo, a ja sam vodio neke beskonačno duge i besmislene razgovore. Naglo sam stao.

„Mogu te nešto pitati?“ – izbacio sam pitanje koje me peklo.

„Možeš.“ – odgovorila je.

„Zašto svaki dan nosiš istu staru jaknu pored tako lijepog kaputa?“ – pitanje mi se učinilo opravdano i na mjestu.

„To je jakna moga oca, nosio ju je kad je umro prije tri mjeseca.“

Ispričala mi je o očevom ranjavanju u ratu. Geler mu je ostao u glavi i bilo ga je opasno izvaditi. Rat je završio. Izašao je van i pao na prvom mirnodopskom ledu. Geler se pokrenuo i on je umro.

Šutio sam kao ledenica koja čeka da se odlomi. Korio sam svoj jezik i brzopletost. Nijedna riječ više nije htjela iz mene. Dopratio sam je na isto mjesto gdje smo se našli. Rukom je pokazala: „Evo, tu je pao.“

Vidjeli smo se još nekoliko puta prije nego se snijeg otopio, a nas dvoje postali stranci kakvi smo bili i prije našeg upoznavanja.

Sliku pada na ledu nisam uspio obrisati. Svaki put bi nekako i negdje izronila: muškarac hoda, a zatim pada, i nekako ponovo oživi i opet na isti način pada.

Prije nekoliko godina stajao sam na tom mjestu i po prvi put zaboravio sliku koja me pratila. Začula se škripa guma. Dva auta su se, nakon sudara, brzo kretala prema meni. Nisam uspio da se pomaknem. Žena koja je vozila plavo auto udarila je u zid s moje lijeve strane, a muškarac u sivom autu udario je u zid s moje desne strane. Ostao sam zarobljen između auta. Nepovrijeđen i neokrznut. U dimu, psovkama i paničnom plaču žene koja je izašla iz auta, pogledao sam dole i vidio komadić željeza. Bio je to geler koji je u mojoj glavi putovao kroz vrijeme.