Piše: Kenan Zuković

Nakon tri mjeseca mentalnog raspadanja zašao sam u tijesnu berlinsku ulicu. S puste govornice pozvao sam kuću. Nešto čudno se krilo u majčinom glasu. Nespretno je nizala riječi kroz telefonsku žicu. Odgovarala me od povratka. Zapinjala je dok sam spuštao slušalicu, punu nakrivljenog govora.

Gledao sam ohrabrena svjetla grada. Autobus je krivudao igmanskim ratnim putem spasa. Vraćao se u šarmantnu mrežu koju Sarajevo noću zabaca. Tonuo je među poznata brda, od kojih se ne može umaći.

Ulica je spavala. Svečano su se naklanjale duge ledinice. Majčine su mekane ruke propadale kroz mene. Svaku je riječ sporo izgovarala, kao pod sedativima. Pred spavanje mi je priznala kako se neko pojavio u njenom životu. Prošla mi je rukom kroz kosu.

– On je frizer, otiđi na šišanje – brzo je pogasila svjetla da nam lica nestanu u mraku.

Naziv brijačnice se povijao u luk, kao usta djeteta koje želi da brizne u plač. Unutra, ispod izloga, sjedila je djevojčica. Nabadala je manja slova u dnu stakla.

On je završavao s mušterijom. Stegao mi je ruku. Britko izgovorio svoje ime. Zid brijačnice krasile su crno-bijele uramljene fotografije njegova oca. Na svakoj fotografiji držao je britvu u ruci. Dugom je metlom spretno skupljao mrtve pramenove kose.

– Kako si me našao?

Znao je šta ću odgovoriti  i želio je to čuti.

– Svako zna za tvoju brijačnicu – odgovorio sam i shvatio njegovu namjeru.

Oči su mu oživjele. Kao iskusni kustos kazivao je historijat mjesta gdje smo se upoznali.

– Brijačnicu je otvorio moj djed. Zanat je učio kod jednog Mađara, koji mu je u šaku stavio britvu, a u glavu znanje koje je imao.

Pljucnuo je u lavabo i nastavio.

– Kroz ta mala vrata – pokazavši prstom na mjesto gdje je sjedila djevojčica – prošlo je skoro čitavo Sarajevo: gradonačelnici, strani diplomati, gradski službenici, bogati trgovci, krupne i sitne lopuže. Svi su znali za ovu brijačnicu u koju se ulazilo kao u konzularnu zgradu, s dubokim poštovanjem.

Zanosio se pričom. Prepuštao se njenoj slatkoći kao dijete šećeru.

– Ovo mjesto je starije nego neke države.

Pobjedonosno je to zaključio u prostoru od nekoliko kvadrata, sa sijedim i crnim vlasima nepoznatih ljudi koje su se miješale po podu. Ta je rupa u njegovim očima poprimala državotvornost, a ja sam čekao da usvojimo usaglašenu himnu i da zajedno istaknemo zastavu na vrata.

Kad se djevojčica umorila od čitanja, okrenula se prema meni. Začas sam na njenom licu prepoznao njegove oči. Stresao se od pomisli kako joj moja majka češlja kosu pred polazak u školu. U očima mi se topio i nestajao njen plišani izgled.

Pogled mi je odlutao od djevojčice do njenog oca. Stajao je i širio bijeli ogrtač poput toreadora. Sjeo sam, srljajući kao naivni bik. Nogom je stisnuo papučicu u temeljima stolice i propao sam kroz zrak kao u jamu. Stajao je iznad mene kao goropadna zvijer nad skrušenim plijenom. Hvatao mi je pogled u ogledalu.

– Ti si posebna mušterija – riječi su mu zvučale jezivo i mračno.

Dvije sjajne oštrice rasklapale su se i sklapale nad mojom glavom. Dlake su, poput sitnog vatrometa, pucketale i odlazile u pločice. Ponekad bi zastao kao umjetnik koji pravi skulpturu, progunđao i štrcnuo pljuvačku u lavabo ispred mene.

– Tvoja mama je lijepa žena – makaze su nakratko odmarale, zarobljene u njegovoj ruci.

– Lijepe žene zaslužuju da budu voljene – govorio je to snagom samouvjerenog mužjaka koji dahće nad neprožvakanim mesom.

– U životu je puno toga proživjela i mnogo propatila – tvrdio je, kao da je čitav život poznaje.

U meni se zakolutalo klupko gađenja jer mi je govorio o ženi uz koju sam odrastao. Govorom ju je prisvajao, a meni oduzimao. Nastavio je nizati svoju strategiju u ogrlicu koja me davi.

– Ona zaslužuje muškarca koji će se o njoj brinuti.

Izgovorio je to kao da se radi o invalidnoj osobi kojoj treba pomoć da pređe cestu ili uđe u lift. Možda sam očekivao neke druge riječi, ali sam se radovao ovim, koje su pravile duboki ponor između nas. Zvučao je nadmoćan i otrcan.

– Ja imam kćerku, tvoja majka ima tebe – i ponovo je sve izgovorio pogrešno, kao da je neko višak kojeg treba odstraniti, kao ruka koju treba amputirati.

Otežano sam disao. Čvrsto mi je pritegao ogrtač oko vrata koji se olabavio.

– Obično dobijem ono što želim – odlučno je to rekao i nastavio uređivati vrt na mojoj glavi.

Kad je završio sa kosom, otresao je ogrtač. Pukao je kao posteljina koju majka nedjeljom otresa s prozora.

– Sad ide gospodsko brijanje – rekao je prije odlaska ka svom alatu.

Čekinje na mojoj bradi stajale su ukočene poput bradavičastog kaktusa. Rano sam se počeo brijati. Gulio sam nove slojeve koji su se hvatali po licu. Uzeo je zeleno-bijelu kutijicu i kažiprstom jedne ruke prebacio na dlan druge providnu masu.

– Ovo je Proraso, krema koja će pripremiti tvoje lice za britvu.

Dugo je trljao kremu među dlanovima. Stavio je ruke na moje lice i hladnoća mi je zažarila obraze. Koristio je peškir da se potpare. U srebrnu je zdjelicu stavio malo narendanog Tobacco sapuna, malo tople vode, pa ponovo sapuna. Miješao je sve dok mu se u ustima nije pojavila pjena, kao kod bjesna psa.

– Ova četka je kupljena prije trideset i dvije godine, kad je otac išao u Istanbul. Utrošio je čitavu mjesečnu zaradu na nešto što vrijedi. Vidiš ove oštre dlake na četki, ovo ispod je čvorište, a ovo gore rascvjet – objašnjavao je kao profesor koji nasred učionice drži gljivu.

Četku je krasila tikovina i dlake od jazavca koje su mi bockale lice dok mi je nanosio sapun s aromom vanilije i cimeta. Izvukao je britvu koja je bljesnula u ogledalu. Poput kasapina se zagledao u moje oči, tražeći bogdu straha. Dobio je mrvicu.

– Britvu treba znati izabrati. Kao što je treba znati oštriti i održavati.

Uzeo ju je tako što je prebacio palac preko drške i podvukao ostale prste ispod, te mi je prislonio na vrat.

– Jesi li uvijek tako šutljiv!?

Nije to bilo pitanje, više prijetnja sa skrivenim značenjem. Znao sam jer se prepredeno cerio. Britva je kliznula od vrata prema obrazu, sapun i dlake su nestali na britkoj oštrici, a zatim u maloj posudi s mlakom vodom u koju je urinjao svoje oružje. Jednako je uradio i s drugom stranom, a zatim prešao na brkove koje je skidao odozgo prema dole, jednim potezom, kao slikar sa kistom. Dio ispod usana ostao je zadnji, za koji je rekao da ga je najteže skinuti jer je neravan. Zatim se gnusno nasmijao i prošaptao nešto na moje uho da djevojčica ne čuje. Iz usta mu je izbio rakijski zadah i ofucane riječi čaršijskog brice. Kad mi se lice zagolilo, obrisao ga je krpom i rekao – gotovo.

Djevojčica je sjedila i smješkala se. Činilo se kao da je bezbroj puta prisustvovala toj igri dželata i osuđenika.

– Reci mami da dolazim na večeru – dobacio mi je dok sam otvarao vrata na izlasku.

Bolje da me britvom preklao, nego što je to izgovorio – kao pravi otac. U njegovom govoru o blistavim britvama i drškama od slonovače, krotkim četkama sa dlakom nekog davno umrlog jazavca, koje ne cvjetaju sa strane nego poslušno idu ka vrhu, sapunu koji miriše na vaniliju i cimet i tako lijepo izgleda da bi se mogao jesti, bilo je više ljubavi nego u njegovim riječima koje spominju majku koju je svojatao kao osvojeni trofej.

Ono što želi, to i uzme – tako je rekao.

Povrh toga, preko noći sam trebao dobiti čitavu porodicu – oca i sestru – kao nešto što se naruči u salonu namještaja, pa uz kauč dođe fotelja, čiji se celofan s teškom mukom guli.