U japanskom društvu postoji pojam johatsu (蒸発), što u prevodu znači „isparavanje“. Njime se označavaju ljudi koji namjerno nestanu iz svog života, bez oproštaja, objašnjenja i bez ikakvog traga. Riječ je o posebnom fenomenu koji je dugo bio tabu tema u javnim razgovorima, slično kao i samoubistvo.

Prvi talasi johatsua pojavili su se 1960-ih godina, u vremenu ubrzane urbanizacije i industrijalizacije Japana. U tom društvenom kontekstu, gubitak posla ili statusa značio je i gubitak identiteta. U početku su najčešće nestajali supružnici koji nisu željeli prolaziti kroz proces razvoda i društvenu stigmu koju on donosi. Devedesetih, nakon pucanja ekonomskog balona i velikih kriza, fenomen se počeo povezivati s gubicima posla, dugovima i finansijskim pritiscima. Danas razlozi za „isparavanje“ mogu biti različiti – od porodičnih problema do potrebe da se pobjegne iz toksičnih odnosa ili potraži novi početak.

Uz johatsu se vezuje i praksa tzv. „noćnih selidbi“ (yonige), u kojima specijalizovane agencije pomažu ljudima da u tišini nestanu. Za određenu sumu, takve firme organizuju premještanje u toku noći, brišući svaki trag prethodnog života. U nekim slučajevima sarađuju i sa kriminalnim strukturama, poput jakudze.

Jedno od utočišta johatsua jeste oblast Sanya u Tokiju, koja ne postoji na službenim mapama i koju lokalci rijetko spominju. Sanya je mjesto jeftinih prenoćišta, prekarnih radnika i „nevidljivih ljudi“ koji su odlučili živjeti izvan pogleda društva.

Francuska novinarka Léna Mauger i fotograf Stéphane Remael detaljno su istražili ovaj fenomen u knjizi „The Vanished: The ‘Evaporated People’ of Japan“. Njihova svjedočenja otkrivaju paralelni svijet – društvo u sjeni, u kojem nestali žive tiho, ali postojano, dok njihove porodice balansiraju između bola, srama i prihvatanja njihove odluke.

Fenomen johatsu pokazuje složen odnos japanskog društva prema gubitku, neuspjehu i slobodi izbora: s jedne strane osuđuje nestajanje, a s druge strane – prećutno ga prihvata.