Piše: Elma Hodžić
Foto: Dženat Dreković

Svake godine, dok se snijeg opire suncu koje stidljivo dolazi, kroz selo Ratevo prolaze figure prekrivene krznom, sa zvonima na pojasu i maskama na licima. To su Bamburci – nosioci jednog od posljednjih zimskih obreda u istočnim predjelima Sjeverne Makedonije. Bamburci dolaze kao predproljetni čistači, da otjeraju zle duhove iz sela. Ne mogu ih biti ni žene, ni starci. Samo mlađi muškarci – fizički snažni, duhovno raspoloženi, spremni da preuzmu težinu uloge koju nose. Ali tih muškaraca, kao i snijega, iz godine u godinu ima sve manje. Ostaju prazne kuće, puste ulice, tišina i običaj koji nastavlja da se održava više iz inercije nego iz kolektivne potrebe – ritual radi rituala.

Ovom ritualu svjedoči fotograf Dženat Dreković; ne postavljajući pitanje šta tradicija jeste, nego šta postaje kada je više nema ko nositi. Njegova kamera ne bilježi folklor; ona bilježi tiho postojanje jednog običaja koji je nekad okupljao jednu zajednicu. Bamburci, nekadašnji glasnici proljeća, sada prizivaju prošlost, ali ne onu čistu, stabilnu, već prošlost koja je već proživjela lomove – u njihovim figurama sabrani su i duhovi starih rituala i znakovi novog vremena, ponekad toliko suptilni da se tek u kadru otkriju: nalakirani ženski nokti ispod krzna, žena pod maskom, kao tiha pobuna protiv pravila koja više niko ne slijedi dosljedno.

Drekovićev pristup je tih, gotovo kontemplativan. Umjesto da fotografijama prizove dinamiku festivala, buku zvona i krikove prisutnih, on vješto bira trenutke u kojima se čini da se ništa ne dešava. Njegovi Bamburci ne plešu, ne viču, ne blagosiljaju. Oni stoje. Ili hodaju tiho, pogleda uperenog negdje ispod horizonta, kao da osluškuju nešto dublje od zvuka. U toj tišini ne iščezava samo stari ritual, nego se, paradoksalno, stvara prostor za nova značenja. Jer i kada forma više ne odgovara svom izvornom smislu, ona nastavlja da živi – kao okvir za nova pitanja, drugačije identitete, skrivena prisustva. Ono što je na prvu djelovalo kao kraj, možda je zapravo početak preoblikovanja? Nečujna transformacija odvija se upravo tu, među onima koji ostaju, upisuje se u geste, poglede i tihe korake kroz selo. Dreković majstorski stvara kadrove koji postaju prostor gdje se duhovi više ne tjeraju, već se sa njima razgovara. Njegovi Bamburci nas možda uče kako da s duhovima živimo.

Izložba Dženata Drekovića transcendentira dokumentarni zapis i otvara prostor za teorijsku refleksiju o fenomenu tradicije u post-postmodernom društvu. Bamburci, kao ritualni entiteti na pragu nestajanja, ilustriraju tezu o tradiciji ne kao statičnom naslijeđu, već kao dinamičkom procesu koji se neprekidno preobražava kroz vrijeme i prisustvo. Drekovićeva serija vizualno artikuliše jaz između sjećanja i zaborava, između forme i suštine, pozivajući nas da sagledamo tradiciju ne kao nepokolebljivi temelj identiteta, već kao prostor napetosti i dijaloga – gdje se prisutnost i odsutnost isprepliću, a ritual postaje mjesto sukoba između prošlosti i budućnosti. U tom svjetlu, Bamburci ne samo da evociraju prošlost, već i progovaraju o transformaciji identiteta zajednice, o njenoj otpornosti i ranjivosti u vremenu koje neumitno teče. Prošlost će, izgleda, da stigne prije nas.

Izložba Dženata Drekovića otvara promišljanje o ritualu kao mjestu liminalnosti — trenutku u kojem ritual prelazi iz živog običaja u poetski izraz kolektivnog sjećanja i otpora prolaznosti. Time izložba postaje vizualni esej o složenosti tradicije kao fenomena koji istovremeno propituje granice između trajanja i nestajanja, prisutnosti i odsutnosti. A kakav je taj vizualni esej? Oblikovan je kroz fotografije bogate likovnim potencijalom, gdje se suptilna sjeta neprimjetno prepliće s humorom, stvarajući atmosferu koja je istovremeno nostalgična i neočekivano živahna. Dominantna je tekstura krznenih kostima — njihov hrapavi, gotovo opipljivi materijal postaje metafora za složenost i višeslojnost tradicije koju prikazuju. Dnevna svjetlost na fotografijama otkriva detalje i brutalnost života koje vješt posmatrač može satima iščitavati, dok noćne fotografije uvode element tajne i mistike. Drekovićeve fotografije balansiraju između nestvarnog i krajnje realističnog, vodeći posmatrača u svijet u kojem granice između stvarnog i simboličnog blijede, a ritual dobija novu dimenziju: i vizualno i emotivno.

Dženat Dreković nije pristupio ovom ritualu kao hladni posmatrač ili uljez u prostor tradicije, već kao neko duboko povezan sa selom Ratevo – osjeća damar sela, ali i blagu nelagodu zbog odlaska iz rodnog kraja. Izložba je, dakle, i autorefleksija o odnosu pojedinca prema vlastitoj prošlosti i identitetu. Taj intimni aspekt daje izložbi univerzalnu rezonancu, jer nas poziva na kontemplaciju o prolaznosti, pripadnosti i transformaciji – o onome što ostaje kada se tradicija promijeni; o tome kako se mi mijenjamo dok je nosimo, napuštamo ili pokušavamo ponovno prizvati. Šta se, zapravo, događa kada prošlost stigne prije nas?