Iskra Tabaković Hasić, psihologinja: Rezilijencija

Biti čovjek je stalno primati goste.
Svakog jutra novi gost.
Radost, bol, zlo, trenutačna spoznaja –
Svi oni dolaze nenajavljeno.

Ugosti ih sve i budi dobar prema njima.
I kad su gosti horda divljaka
Koja pomete tvoju kuću
I ostavi samo pustoš,
Možda oni samo čiste tvoju kuću
Pripremajući je za nove radosti.
Mračne misli, stid, zloba,
Primi ih na svom pragu smijući se
I pozovi ih unutra. 

Budi zahvalan svakom ko dođe
Jer je svaki gost poslat
S one strane da ti pokaže put.

Rumi

Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja

Horda divljaka

Prije nekoliko godina prošla sam kroz period u kojem su moju svakodnevicu sačinjavali ranojutarnji odlasci u bolnicu. Tamo, u komi, ležao je moj tata.

Dan sam provodila kraj njega – hraneći ga, čitajući mu, pričajući, vježbajući, razmjenjujući informacije sa liječnicima, sestrama, fizioterapeutima. I družeći se s drugim “pratnjama“, kako nas je nazivalo bolničko osoblje. U našoj grupi bili su roditelji koji su došli zbog svoje djece, supruge koje su bile uz svoje muževe, sestre, braća, djeca.

Bolnica je bila mikrokosmos tuge, patnje, boli, straha, jada.

Navečer bih odlazila u mali iznajmljeni stančić samo par minuta udaljen od rehabilitacijskog centra. Tada bi me zvala rodbina i prijatelji da pitaju kako je tata, da li ima pomaka. Nakon iscrpnih izvještaja, potpuno klonula, legla bih u krevet i spavala do sljedećeg jutra.

Bio je to zasigurno najteži period u mom životu – gubila sam oca i najboljeg prijatelja. A bila sam i mentalno i fizički izolirana, udaljena od ljudi koji su mi bili bliski.

Srce ljeta

Iako gotovo nikad ne gledam televiziju, jedne noći, po povratku iz bolnice i nakon iscrpljujućih telefonskih razgovora, upalila sam TV.

Na HRT-u je prikazivana dokumentarna emisija o Alice Herz-Sommer, tada najstarijoj živućoj osobi koja je preživjela holokaust. Alice je bila koncertna pijanistica i učiteljica klavira koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Praga, u kojem je živjela, deportovana u koncentracioni logor Theresienstadt.

Fascinirana, slušala sam kako Herz-Sommer, što u prijevodu sa njemačkog znači „srce ljeta“, baš u duhu svog prezimena, dakle vedro, s osmijehom priča o svojoj životnoj filozofiji, uprkos udarcima sudbine koje je doživjela.

Koncentracioni logor, ubistva majke, muža, prijatelja, smrt sina jedinca – ova iskustva činila su njenu biografiju, a opet, unatoč njima, nije klonula duhom. Alice je govorila: “I dalje sam zahvalna za život. Život je dar.“ I unatoč tim iskustvima nije bila ispunjena mržnjom, ogorčenošću, nego se trudila pronaći najbolje u svakoj osobi. Njegovala je svoje interese – svakodnevno sviranje klavira, šetnje, razgovore i druženje s prijateljicama.

Sa svojih 108 godina, način na koji je Alice proživjela svoj život i kako je živjela svoju staračku svakodnevicu može biti primjer za više od jedne psihološke teme. Međutim, svaka od njih mogla bi se izvesti iz jedne: njene fundamentalne rezilijencije.

Sposobnost oporavka

Rezilijencija ili sposobnost da se oporavimo nakon stresnih, teških, a i traumatičnih iskustava – onih koja nas u potpunosti iščupaju iz korijena, „izbace iz cipela“ i uruše sve ono što držimo da je „život kakav treba da bude“ – tema je koja je pobudila interes psihologa nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon opsežnih istraživanja o faktorima koji nepovoljno utiču na čovjekov razvoj, grupa istraživača zainteresirala se za faktore koji nam omogućavaju da se unatoč teškim životnim uslovima i iskustvima oporavimo i nastavimo dobro nositi sa životom.

Pitanje koje su prvi istraživači iz oblasti rezilijencije postavili bilo je: Kako neki ljudi, unatoč strahotama koje prožive, ipak iznađu snagu da se pozitivno nose sa svojim životom?

Kroz dugoročna istraživanja, koja su pratila kohorte djece rođene u teškim uvjetima, počeli su se nazirati obrisi onih vještina, vanjskih okolnosti i individualnih karakteristika koje omogućavaju da se osoba oporavi i nastavi dalje.

Istraživanja su utvrdila da rezilijenciji doprinose ovi faktori: sigurna privrženost između majke i djeteta, sigurno i predvidljivo okruženje, pozitivna i podržavajuća porodična klima, kvalitetni međuljudski odnosi (barem jedna sigurna osoba na koju se dijete/osoba može osloniti), a od pomoći je i inteligencija te dobre vještine rješavanja problema, samokontrola, sposobnost reguliranja emocija, motivacija, optimizam, nada, vjera, uvjerenje da život ima smisla.

I još nešto da se naglasi: dobra vijest je da rezilijencija nije osobina s kojom smo rođeni, nego je set resursa s kojima svako od nas raspolaže u određenom omjeru. Ovaj set resursa može se unapređivati, vještine se mogu podučavati i naučiti.

Tako, na primjer, porodično okruženje, škola, lokalne zajednice, kultura – sve ovo su konteksti u kojima se odvija razvoj djeteta i unutar kojih je moguće osmisliti intervencije koje će doprinositi rezilijenciji pojedinaca, a samim tim i kolektiva.

Kvalitetni međuljudski odnosi

Najdirljiviji momenat u dokumentarcu s Alice Herz-Sommer za mene je bio odgovor na pitanje šta joj je dalo snage da ide dalje. Nakon kratke stanke, Alice je prekinula tišinu šapatom: međuljudski odnosi. Prijatelji s kojima je mogla dijeliti svoj život bili su presudni, kroz njih je crpila snagu da nastavi.

Upravo jedna od ključnih odrednica rezilijencije krije se u kvalitetnim međuljudskim odnosima. Dovoljno je da imamo jedan takav odnos s nekim s kim čak nismo ni u krvnom srodstvu, a da nam pruži zaštitu u teškim vremenima. Prisustvo jedne osobe u našem životu koja vjeruje u nas i daje nam podršku i razumijevanje može kompenzirati nedostatak sigurnog okruženja, nedostatak sigurne privrženosti i disfunkcionalno porodično okruženje, kao i druge negativne uticaje. Nekad su to roditelji, nekad nastavnik ili nastavnica koja je vjerovala u dijete, prijatelj, neko od rodbine.

Biti zahvalna za ljude koje imam u svom životu

U periodu u kojem mi je bilo najteže, prijatelji koji su bili uz mene predstavljali su sigurnu mrežu koja me držala iznad provalije nad kojom sam visila.

Uz njih, pomoć da prebrodim gubitak tate došla je od samog tate. Bol gubitka zamijenila je zahvalnost da je bio dio mog života.

To je magija kvalitetnih međuljudskih odnosa – osobe čije su nam riječi dale snagu, povjerenje u sebe same, osobe kroz koje smo mogli osjetiti bezuvjetnu ljubav i koje su nas prihvatale i voljele sa svim našim manama i mračnim stranama – vrijednosti i glas tih osoba žive i dalje kroz nas, kroz naša djela i riječi.

I kao što Thich Nhat Hahn govori: „Pogledate li duboko u svaki trenutak svog svakodnevnog života, vidjet ćete tu osobu.“