Vrlo često koristimo termin “problem pasa lutalica” kao da je to što psi, često gladni, žedni i bez skloništa, žive na ulicama neka vremenska nepogoda, a još češće krivica samih pasa.
Zašto uopšte imamo ovaj problem, ko je nadležan da osigura zakonsko i adekvatno upravljanje psima, i šta svako od nas može poduzeti kako bismo došli do zajedničkog cilja koji je u interesu i ljudi i pasa – da svi psi imaju dobru brigu i skrb odgovornih vlasnika?
Iskonska veza između čovjeka i psa
Veza između čovjeka i psa je iskonska. Pas nije divlja životinja, nego inteligentno biće koje je čovjek davno pripitomio. Korist je svakako bila i ostala obostrana: čovjek je psa koristio za zaštitu, lov i druge poslove, a pas je dobio dom i hranu. Pas ima vrlo slične emocije ljudskim, posebno kada govorimo o odanosti i ljubavi, pa je vrlo brzo čovjeku postao ne samo “zaposlenik” već i prijatelj. U posljednjih stotinjak godina, pas sve masovnije postaje isključivo prijatelj – ljubimac. Pravi društvo svom čovjeku kako ne bi bio usamljen, voli ga bezuvjetno i često ga razveseljava svojom nedužnošću i inteligencijom. Ali, je li samo mjesto gdje će se sklupčati i nešto ostataka dovoljno dobro za tako lojalnog prijatelja? Svi koji su ikada voljeli i imali psa, složit će se da nije. A etika i zakoni se slažu – dobrobit psa za kojeg preuzmemo odgovornost i humanost prema životinjama općenito je obaveza svih nas.
Pas je pametna životinja koja osjeća emocije slične čovjekovim: ljubav, empatiju, bol, patnju i sl., a zbog svoje inteligencije, kada je na to prisiljen, sposoban je da pronađe kakvo-takvo sklonište i ide u potragu za hranom sam. Međutim, život bez dobre brige vlasnika psu može prouzrokovati patnju i bol, a posljedično imati utjecaj i na cijelu zajednicu. Upravo neodgovorno nabavljanje, zanemarivanje i odbacivanje pasa koje smo s namjerom nabavili je mjesto gdje problem nastaje.
Čini se da smo skoro svi spremni na sreću i zabavu koju nam ljubimci donose, ali ne i na odgovornost. Imati psa nosi sa sobom etičku i zakonsku odgovornost za njegovu dobrobit i dobrobit njegove okoline.
Zato, ako niste spremni da se posvetite odgoju i dobroj brizi o ljubimcu, odložite svoju odluku da ga nabavite, ma koliko voljeli pse.
Nadležnost, odgovornost i obaveze
Svaka država ima zakon i praksu za upravljanje populacijom životinja, uključujući ljubimce. Naš državni zakon je zapravo izuzetno dobar, primjenjiv, human i progresivan, te daje odlične smjernice za efikasno upravljanje populacijom pasa. Zakon štiti dobrobit životinja, ali i ljudi.
Zašto onda imamo problem?
- Iako postoje značajni pomaci u nekim lokalnim zajednicama, zakon se uglavnom ne provodi dosljedno i sistemski, već sporadično ili nikako.
- One vlasti i službe koje pohvalno ipak provode određene zakonske mjere, često ne koriste mjerenje i procedure koje omogućavaju praćenje napretka u rješavanju problema.
Nadležne vlasti, službe i institucije nedovoljno informiraju i educiraju javnost o svojim aktivnostima vezano za ovo pitanje.
- Građani ne poznaju uloge u pitanju upravljanja populacijom pasa niti mehanizme kojim bi od svojih predstavnika u vlasti zahtijevali da se zakon provede sistemski, dosljedno i transparentno.
- Zakon se često krši, ali sankcije se ne primjenjuju sistemski, a ako se primijene, javnost o tome nije adekvatno obaviještena.
- Neodgovorne osobe nabavljaju pse iz pogrešnih razloga, te kada se o njima više ne mogu ili ne žele adekvatno brinuti, ljubimce napuštaju.
- Ako se ne provode masovne sterilizacije, psi koji su već napušteni nastavljaju ciklus reprodukcije i time se broj napuštenih pasa koji žive bez nadzora čovjeka nekontrolirano povećava.
- U eskaliranom problemu, prelazne mjere (npr. briga zajednice o miroljubivim, zdravim i socijaliziranim psima) se slabo upošljavaju i zato dolazi do nehumanosti koja je ne samo neetična, nego i protuzakonita.
- Registrirana, uslovna, tranzicijska skloništa postoje u malom broju, a masovna, neprijavljena skloništa su nehumana i ugrožavaju dobrobit životinja ne rješavajući problem.
- Vlasnici pasa u određenim sredinama još uvijek imaju otpor prema sterilizaciji ljubimaca, a ne osiguravaju ni drugi način kontrole reprodukcije svojih pasa, te kada dođe do neplaniranog potomstva, leglo napuštaju.
- U određenim sredinama vlasnici rijetko označavaju psa i vakcinišu protiv bjesnila, što je zakonska obaveza, pa državna baza podataka koja omogućava dobar nadzor, još uvijek nije kompletirana.
- Vlasnici pasa nabavljaju ljubimce bez konsultacije sa stručnjakom, te tako to često budu pasmine koje imaju potrebe izvan mogućnosti vlasnika (npr. Husky, Malinoa i slično).
- Vlasnici pasa ne rade na obuci i mentalnoj stimulaciji psa, te shodno tome slabo upravljaju psom u zajednici, što predstavlja rizik i za njih, i za zajednicu i za psa.
- Neregistrirani uzgajivači, uključujući lovce, napuštaju pse koji nisu po njihovim “standardima” ili od kojih nemaju koristi.
- Neki aktivisti za zaštitu životinja sklanjaju pse sa svog staništa i smještaju ih u neuslovna mjesta kako bi ih “spasili” i ilegalno izvezli, najčešće za profit.
- Uz brojne druge programe, podizanje svijesti javnosti i edukaciju o zakonu, sistemu, dobrobiti pasa, sigurnosti sa psima, sterilizaciji i adekvatnoj brizi o psima te obuci pasa provodi uglavnom Fondacija Dogs Trust.
