Jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umijeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima. Šta to znači trivijalno? Doslovno – opštepristupačno (od latinskog tri-via = tačka gdje se susreću tri puta); obično označava plitkost, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. Trivijalno bi se također moglo odrediti kao stav koji se dotiče samo površine pojava, a ne uzroka, niti dubljih slojeva; stav koji ne pravi razliku između onog što je suštinsko i onog što nije, ili koji se odlikuje sklonošću da obrne ovo dvoje.

Uz to još možemo dodati da trivijalnost proizlazi iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovjekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen. (…)

Koliko se milijardi razgovora ovih posljednjih godina vodilo o inflaciji, Vijetnamu, Bliskom istoku, Votergejtu, izborima i tako dalje, i koliko su rijetko ti razgovori zalazili malo dublje od onog očiglednog – strogo pristrasnog stanovišta – da bi zašli u korijene i uzroke pojava o kojima se raspravljalo. Prosto da povjerujete kako su većini ljudi ratovi, zločini, skandali, pa čak i bolest nužni da bi imali o čemu da razgovaraju, odnosno razlog da međusobno komuniciraju, pa makar i u ravni trivijalnosti. Ali zaista, kad su ljudska bića pretvorena u potrošnu robu, kakvi njihovi razgovori i mogu biti nego trivijalni? Kad bi roba u samoposluzi mogla govoriti, zar ne bi pričala o kupcima, o trgovačkom osoblju, o sopstvenim nadama da će biti prodata po visokoj cijeni i razočarenju kad postane jasno da se uopće neće prodati?

Možda najpraznije priče potiču iz potrebe da se priča o sebi; otuda i beskrajne teme o bolesti i zdravlju, djeci, putovanjima, uspjesima, ko je šta radio, i o bezbrojnim pojedinostima svakidašnjice za koje se čini da su važne. Kako čovjek ne može sve vrijeme da govori o sebi a da ne postane dosadan, mora dakle da razmjenjuje tu povlasticu s drugima tako što će biti spreman da sluša druge dok pričaju o sebi. Prisni društveni susreti između pojedinaca (a često i susreti udruženja i grupa svih vrsta) zapravo su male tržnice gdje svako razmjenjuje sopstvenu potrebu da priča o sebi i želju da ga saslušaju s potrebom drugih koji tragaju za istom mogućnošću. Većina ljudi poštuje ovaj aranžman razmjene; oni koji ga ne poštuju, nego bi htjeli više da pričaju o sebi nego što su spremni da slušaju, „varaju“ te su dakle prezreni i moraju da pronađu podređenije društvo gdje će ih trpjeti.

Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pritom drugi slušaju, gotovo je nemoguće precijeniti. Da ta potreba postoji samo kod vrlo narcisoidnih ljudi, punih sebe, bila bi lako razumljiva; međutim, ona postoji u svakoj prosječnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Savremeni čovjek je čovjek mase, visoko „socijalizovan“, ali vrlo usamljen. Dejvid Risman upečatljivo je iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961. – Usamljena gomila. Savremeni čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da ostane bez kontakta s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“

Pričanje postaje zavisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam neko, da imam prošlost, posao, porodicu. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je neko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih.“ Slušalac stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.

Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo naprosto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je uvidjeti jedan zakon u odnosima među ljudima: Ne postoji kontakt između dva ljudska bića koji nema obostranog utjecaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, poslije kojeg će ijedno od njih ostati neizmijenjeno – makar ta promjena bila i tako majušna da ostaje neprimjetna osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno dejstvo.

Čak i neki usputni susret može imati znatnog utjecaja. Postoji li ijedan čovjek koga se nikad u životu nije dotaklo umilno lice nekog koga je vidio samo na minut, a da pritom uopće nisu ni riječ razmijenili? U kome nikad neko istinski zlo lice nije izazvalo užas, čak i ako mu se pokazalo samo na časak? Mnogi će se prisjetiti takvih lica i kako je dejstvo koje su ostavila na njih potrajalo godinama, ili za čitav život. Ko nije doživio da poslije izvjesnog vremena provedenog u nečijem društvu osjeća kako je živnuo, razvedrio se, kako mu se raspoloženje popravilo, pa čak u nekim slučajevima i kako je stekao novu hrabrost, nove uvide, mada se sadržaj razgovora nije ticao ove promjene; i obrnuto, mnogi su iskusili, pošto su proveli vrijeme uz izvjesne druge ljude, kako ih je obuzela potištenost, umor, beznađe, a ipak u razgovoru nisu mogli pronaći nikakav sadržaj koji bi bio odgovoran za ovakvu reakciju. Ne govorim ovdje o utjecaju onoga u koga je neko zaljubljen, koga obožava, koga se boji i tako dalje; očigledno je da ti ljudi mogu snažno utjecati onim što kažu i onim kako se ponašaju prema onome ko je njima opčinjen. Govorim o utjecaju nekih ljudi na one koji s njima ničim posebno nisu povezani.

Sva ova razmatranja vode ka zaključku da je zlo i trivijalno društvo poželjno potpuno izbjegavati, izuzev ako je neko u stanju da u potpunosti ostane pri svome i tako dovede onog drugog do sumnje u svoju poziciju.

Ukoliko neko već ne može da izbjegne loše društvo, onda ne bi trebalo da bude obmanut: trebalo bi da vidi neiskrenost iza maske prijateljstva, destruktivnost iza maske nečijih vječitih žalopojki o tome kako je nesretan, narcizam iza šarma; također ne bi smio da se ponaša kao da je nasjeo na varljivu spoljašnjost – inače će i sam biti primoran na određenu neiskrenost. Čovjek ne bi trebalo da govori lošim ljudima o onome što vidi, ali ne bi smio ni da pokušava da ih ubijedi kako je slijep. Veliki jevrejski filozof iz dvanaestog vijeka Mojsije Majmonid iznio je, uviđajući posljedice lošeg društva, jedan drastičan prijedlog: „Ako živiš u zemlji čiji su stanovnici zli, izbjegavaj ih. Pokušaju li da te primoraju da se s njima družiš, napusti tu zemlju, čak i ako to znači da ćeš morati otići u pustinju.“

Ako drugi ne razumiju naše ponašanje – pa šta? Njihov zahtjev da radimo samo ono što je njima razumljivo zapravo je jedan pokušaj diktata. Ako je to što radimo u njihovim očima „asocijalno“ ili „iracionalno“, pa neka je. Njima je uglavnom odbojna naša sloboda i hrabrost da budemo ono što jesmo. Nikome ne dugujemo ni objašnjenje ni polaganje računa sve dok ga svojim postupcima ne povređujemo ili narušavamo njegova prava. Koliko je samo života upropašteno zbog ove potrebe da se „objasni“, što obično podrazumijeva da objašnjenje treba da bude „shvaćeno“, to jest „odobreno“. Neka vaša djela budu procjenjivana, a prema djelima i vaše stvarne namjere, ali znajte da slobodan čovjek objašnjenje duguje jedino sebi – svom razumu i savjesti – i onim malobrojnima koji su mu potvrdili svoje pravo na objašnjenje.

Iz knjige Ericha Fromma Umijeće življenja