Piše: Dejan Muhamedagić
Foto: Majda Turkić

Danska. Rano jutro, četiri sata. Proveo sam kod moje rodice i njenog muža četiri jako lijepa dana. Nas troje se razumijemo izvanredno, uprkos razlikama i uprkos kulturološkim smicalicama koje nam donose Bosna, Beograd, Beč, Danska. Svako od nas je herav na sopstveni način. Svejedno, meni je svaki dan bio fantastičan, a mislim da je i njima, čak i kad se uzme u obzir povremeni alkoholičarski eksces koji je posebno zahvatio njenog muža prije dva dana. Ovo pišem za tebe, draga moja rodice. Upravo si ti izrazila skepsu kada smo razgovarali o tome da li bi nam bilo super i još poneki dan preko ova četiri. Ja sam apsolutno ubijeđen da bi, ali svako ima pravo na svoje mišljenje. Sada sjedim mokre kose, sasvim sam u zemlji Danskoj i očekujem da se ti probudiš (rekla si da će to biti oko pet sati).

Zaljubio sam se u Dansku. U te njihove ekscese koje ću tek vidjeti, u njihove cure koje su tako čudne, iako ih ni ne znam, ali mogu osjetiti koliko su čudne, i u onu Karinu od koje sam kupio divnu zdjelicu za vas dvoje, u te studentice koje ću upoznati preko Nikija, u tvoje kolegice koje nikad neću upoznati, i vaše komšije u Jordrupu koje takođe nikad neću upoznati. Sve ovo zvuči čudno preko svake mjere. Sjedim sam u gluho doba u selu Jordrup u državi Danskoj, dok čujem kako tvoj muž hrče, sjedim sam za trpezarijskim stolom, ispred mene moj novi kompjuter Mek.

I kako je samo šarmantna vaša kuća, sve je na svom mjestu, svemu se zna red, prašine gotovo i da nema, prelijepe šolje za kafu, danski dizajn valjda, miris svježeg espressa u ovo rano jutro, kafa Lavazza koju sam ovog puta ja spravio. Izvadio sam i musli i panolu za doručak, za nas, prije nego što ti odeš na posao, ta tvoja vampirska smjena od pola sedam, kako li samo to izdržavaš, svakog dana ustajanje u pet. Na radiju je lagani pop, britansko-danski, baš onako kako treba u ovo doba, kad se još ni pijetlovi nisu probudili.

Definitivno je tvoj muž mrgud, eno ga sjedi za svojim kompjuterom, dok ja ovdje za stolom imam borbu sa granolom. Probudio sam se u 9:45, tek, istuširao se i, evo, sada jedem svoj doručak. Pronašao sam neobjašnjivu dunju u dvorištu, na stazi pored drveta. I Ole se ibretio i rekao mi je da je ostavim tamo gdje sam je pronašao, pa će sigurno tebe zateći kad se vratiš s posla. Šta da ti kažem, mene kao da neko prati i zbija onda sa mnom šale, ali nemoj se uzbuniti, nije ništa opasno, neće se ni meni ni nikome mome ništa loše desiti, i uglavnom kada ja odem onda to i prestane, samo sam im ja zanimljiv. Sve sam spakovao, sad je blizu dvanaest, imamo još skoro sat vremena do polaska, tvoj muž je spreman, vidi se na njemu. Javiću ti kada sjednem u voz, da ne brineš. Možda ću ovo pismo morati da dovršim u Njemačkoj. Mada, možda, i nemam više šta pisati.

Foto: Majda Turkić

(Iz Njemačke)

Postao sam pažljiv promatrač ljudskog ponašanja. Ljudi su uglavnom simpletoni. To ne znači da nisu vrijedni moje pažnje. Svako ljudsko stvorenje je vrijedno moje pažnje. Svako zaslužuje dio mog vremena, koliko god da je jednostavan ili glupav. U svakom slučaju, moj život je postao veoma naporan, gomila, dobrih ili loših, za mojim petama, ne znam zbog čega. Da su loši, bar bih mogao pozvati policiju. Ovako, ne može mi niko pomoći.

Jedva čekam da dođem u Dansku, da se smjestim u svoj mali brlog, kakav takav, samo da je moj, i gdje me neće više dobronamjerni pratiti. Draga moja rodice, da samo znaš kako mi je. Ovaj stan je okrenut ka jugu, na terasi sunce nemilosrdno peče, pa se osjećam pomalo kao zarobljenik. Moja sestra i sestrić su priča za sebe: još nikad nisam vidio nekoga da je tako opušten. Sve može, pa čak i preko mojih leđa.

Nešto me je stomak zabolio i, pogodi šta, odjednom su se svi uzmuhali, te daj ovo, daj ono, te šta bi jeo, te hoćeš li lososa, itd. Sve je to super, ali što se ne uzmuhaju kad mi nije ništa! Zar ne? Zamisli ti da ti se odjednom najavimo da ćemo kod tebe u bašti praviti piknik i da ti ništa ne moraš raditi, nego ćemo mi sve i kupiti i donijeti i napraviti. Zar to ne bi bilo super?