Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist
Foto: Edin Hadžihasić
U romanu Zeleno busenje Edhem Mulabdić opisuje stari begovski konak na obali Bosne, nasuprot Bek-taševu hanu i detalje koji svjedoče o nekadašnjoj administrativnoj i društvenoj organizaciji grada. Velika zgrada, široko stepenište, kamen, kadiluci i carske hazne dio su slike Maglaja s kraja osmanskog razdoblja. A kada zakoračite na ova mjesta danas, u potrazi za mirisima vlastitog identiteta, dočekat će vas sačuvani tragovi historije ovog grada.
Septembar je ove godine prigrlio ljeto malo duže. Zlatne nijanse pojavljivale su se prije sumraka, stvarajući prizore zbog kojih smo odlučili posjetiti maglajsku tvrđavu. Plan je bio napraviti fotografije za Urban i potražiti tragove o tughri, ali traganje za jednom pričom ne završi uvijek na prvom izvoru. Na poziv sportskog novinara, Memišević Rijada, otišli smo u Maglaj malo ranije.
“Maglaj se spominje u povelji kralja Stjepana Ostoje od 15.1.1399. godine, a maglajska tvrđava 1408. Godine. Maglajska kapetanija se prvi put spominje 25. oktobra 1753. godine, a Maglajska nahija 1484. godine. Kapetanija se prostirala od ušća rijeke Spreče u rijeku Bosnu do Turije, Krivaje i Gostovića, dok se Maglajska nahija prostirala dolinom Bosne počev od Golubinje, Žepča, Zavidovića, Jablanice te područja Ozrena. Obuhvatala je sela i zaseoke dolina rijeka Gostović i Krivaja sve do Jelašaka. U popisnom Defteru iz 1604. godine, posebno je registrovana Varoš tvrđave Maglaj i Maglaj sa tri mahale.Varoš tvrđave Maglaj imala je 9 kuća, od kojih 7 muslimanskih i 2 hrišćanske. Također, su još registrovane 4 kuće, uz neposrednu Varoš tvrđave Maglaj, sve četiri muslimanske.” (Mujkić, 2017, str.24)
Rijad nas je pozvao u restoran koji izgleda kao odlomak iz Mulabdićevog djela, a nalazi se uz Varoš tvrđave.
Karabega čikma.
Terase se otvaraju prema gradu. U pozadini, na strmoj stijeni, prkosi srednjovjekovna utvrda koja, iako današnji izgled duguje Osmanlijama, datira još iz 14. stoljeća. Pogled obuhvata i rijeku Bosnu, novi dio grada i susjednu mahalu. Amira i Senad Karabegović, nasmijani bosanski domaćini zaslužni su za ovaj splet okusa, sjećanja i naslijeđa. A koliko je samo ljubavi u ovoj priči, jasno govore detalji. U priči, i Čikmi.
“Pokušao sam da skrenem pažnju na ono što je vrijedno, a to naša tradicija i kultura svakako jesu. U uređenju su učestvovali i lokalni majstori, a za ovakav tip objekta vrlo je važno da struka bude uključena pa sam u saradnji s arhitektom Jasminom Halilovićem došao do ovog rješenja”, ispričao nam je Senad uz kafu. Naravno, odmah je ponudio ručkom potvrđujući još jednom da je gostoprimstvo naših ljudi, ozbiljan turistički resurs. Pokazao nam je i smještajne jedinice koje su u pripremi. Pažnja posvećena cjelini priče koju žele ponuditi posjetiteljima vidljiva je u načinu obnove svakog zasebnog apartmana.
Objekat je podignut na mjestu stare bosanske kuće, koja je nekoliko puta rušena tokom različitih ratnih perioda, a potom svaki put obnavljana. Dok prilazite, pažnju vam privlači odnos kamena, drveta i svijetle fasade. Prema informacijama dobijenim od porodice, za posljednju obnovu sakupljani su originalni kameni elementi kako bi se očuvala vjerodostojnost objekta u samoj mahali, a obnova je trajala nepune dvije godine. Zanimljivo je da čikma znači slijepa ulica, a jasno vam je to i dok prilazite dvorištu. S jedne strane Bosna, s druge Gradina. Stari grad Maglaj proglašen je 2005. godine nacionalnim spomenikom BiH.
“Stolarija i drveni ornamenti izrađeni su od sibirskog ariša. To drvo odgovara uslovima pored rijeke. Koristili smo se kombinacijom savremenih materijala uz očuvanje tradicionalnog izgleda kao što je na primjer duvar na fasadi. Zanimljivo je što mi nemamo iskustvo u ugostiteljstvu i primarno se bavimo totalno drugim poslom koji ima usku vezu sa građevinarstvom” otkrio nam je domaćin dok smo vani obilazili Čikmu.
U unutrašnjosti toplina drveta, zidne niše sa starinskim posuđem, bakar I duborez, uz tradicionalni način sjedenja prilagođen restoranu. Crvene sećije, tkani ćilimi i jastuci daju prostoru prepoznatljiv karakter bosanske kuće.
Vlasnik nam je otkrio da mnogi predmeti pripadaju porodičnoj sehari bosanskohercegovačke historije. Vez na bijelom platnu iz 1923. godine plijeni posebnom ljepotom. Njegova nježnost krije i poruku majci koju su izvezle dvije sestre. Iz porodičnog nasljedstva uokviren peškir iz djevojačkog ruha još je jedan od zanimljivih svjedoka kulturne baštine. Od porodičnih običaja i tragova svakodnevnog života do ženskog rada i lokalnog identiteta. Ovakvi predmeti čuvaju uspomene, daju prepoznatljiv estetski pečat i prenose dio historije budućim naraštajima.
Uz ručak smo nastavili razgovarati o samoj ideji restorana, ali i potencijalima Bosne i Hercegovine.
Karabega čikma svoju priču nastavlja kroz gastronomiju. Ponuda sa oslanja na tradicionalna bosanska jela, a doživljaj je potpun zbog načina serviranja, u posuđu karakterističnom za jedno drugo vrijeme. Upravo se u tim jednostavnim ritualima najbolje prepoznaje karakter jednog ugostiteljskog prostora. Hrana okuplja goste, dok način pripreme, prezentacija i serviranje mogu govoriti o navikama i kulturi gostoprimstva. Bosanska kafa ima posebno mjesto u Čikmi. Njena priprema i posluživanje podrazumijevaju običaje koji su se prenosili kroz generacije.
“Bakreni setovi koje smo dobili od kompanije Vispak povezuju savremeni domaći proizvod s tradicionalnim zanatom i prepoznatljivim ritualom koji mi u BiH njegujemo. Ispijanje kafe na ovakav način budi posebne osjećaje, a nama je važno da imamo bosansku kafu u ponudi”, otkrila nam je Amira Karabegović.
Maglajski sahan, spoj tradicionalnih bosanskih okusa u jednom tanjiru smo morali probati. Dolmice/lukovice, jedna punjena paprika, svilenkasti krompir pire i gulaš. Ono što ovaj spoj zaokružuje jeste saft, karakterističan za bosanska kuhana jela, čiji se okusi povezuju kroz zajedničku osnovu pripreme svih elemenata. Moram priznati da sam zaista uživala u svakom zalogaju, a fotografija će vam barem približiti dio tog doživljaja.
Kada se ugostiteljska ponuda oslanja na bosansku kuhinju i saradnju s domaćim dobavljačima, tada lokalna proizvodnja i ugostiteljstvo postaju dio iste razvojne priče. Povezivanje osebujne kulturne baštine, historijskih lokaliteta, prirodnih predjela, gastronomije i tradicije u Zeničko-dobojskom kantonu otvara vrata novim turističkim metodologijama. Društvene mreže cijene autentičnost, turisti to sve više i traža pa je tako BiH kroz svoje naslijeđe privukla pažnju šire publike. Sportski i kulturni uspjesi su proces ubrzali. Taj potencijal je prepoznala i porodica Karabegović, ulažući u njegovo očuvanje i promociju.
Ljubav prema vlastitom identitetu i historiji su važni aduti u kreiranju kolektivne svijesti o vrijednostima koje posjedujemo. Maglaj je jedan od gradova u kojem se taj potencijal prelama na malom prostoru. Tvrđava, Jusuf-pašina Kuršumlija džamija, stara čaršija, autentična mahala i porodične priče čine prepoznatljiv kulturni pejzaž. Pa i da ste tek u prolazu, ovakvu priliku nećete propustiti. Kafa, fotografija i tri videa različitog kulturno-historijskog sadržaja. Ručak uz pogled na tri različita perioda. Nema to svugdje, ali BiH nam iznova otkriva svoje posebnosti.
“I sama kuća govori o tri historijska perioda, a novo vrijeme je preko Bosne. Prvi dio, tj. dio do Bosne podsjeća nas na bečki stil gradnje. Gornji dio u je ravni sa platoom džamije Kuršumlije, osmanskog stila kao i sama kuća. Ona danas predstavlja tradiciju jedne zemlje u tri njezina značajna perioda. Iznad Maglaja i same Čikme imamo tragove iz srednjeg vijeka i rimske staze koje danas privlače posjetitelje iz raznih dijelova svijeta”, objasnio nam je vlasnik.
U narednom periodu posebnu pažnju treba posvetiti kreiranju strategija i sadržaja koji će zadržati turiste, osigurati veći broj noćenja i stvarati međugradske ponude. O tome smo razgovarali pri kraju susreta, svjesni da pojedinačni ugostiteljski objekti mogu biti važni pokretači lokalnog razvoja. Međutim, povezivanje lokalnih proizvođača, ugostitelja, kulturnih institucija i turističkih aktera moglo bi omogućiti da pojedinačni sadržaji i gradovi u ZDK postanu dio šire regionalne ponude.
Hrana je i jedan od najboljih načina upoznavanja mjesta, lokalne kulture i društvenog kretanja. Tradicionalno jelo, domaći sastojci, način posluživanja i razgovor za stolom posjetiocu pružaju nesvakidašnje iskustvo. Ugostiteljstvo je spontano, u našoj zemlji još uvijek autentično, a kvalitetom sastojaka smo zasigurno dorasli evropskoj gastronomskoj ponudi.
Okusi i specifičnosti naše kuhinje su važan dio razvojnog potencijala bh društva, od poljoprivrede i turizma do ugostiteljstva, kulturne promocije i očuvanja tradicije. Maglajski sahan, ručni vez iz porodične sehare, bosanska kafa i etnografski detalji u enterijeru restorana pripadaju različitim oblicima kulturnog izražavanja, ali ih povezuje zajedničko porijeklo u porodičnom iskustvu i kolektivnom pamćenju. Hrana kulturni kod kroz koji se prenose vrijednosti, identiteti, društveni odnosi i obrasci gostoprimstva. Predmeti izloženi u prostoru istovremeno čuvaju tragove privatne historije i omogućavaju da ona postane dio javnog kulturnog iskustva. Posebna vrijednost ovog primjera jeste u tome što naslijeđe ne ostaje zatvoreno u porodičnoj uspomeni nego se iznova uspostavlja kroz pripremu jela, susret domaćina i gosta, priču o predmetima i način na koji zajednica predstavlja vlastitu prošlost. Tako gastronomija postaje oblik kulturne transmisije, a restoran prostor u kojem se lokalna historija može upoznati, razumjeti i doživjeti.
