Elma Hodžić Fišić: Damar jednog stvaralačkog nemira – hommage umjetniku i čovjeku, Džeki Hodžiću

Otišao je iznenada, onako kako odlaze ljudi za koje smo, možda i ne znajući, računali da će još dugo biti tu. Ne zato što smo vjerovali da su izuzeti od prolaznosti, nego zato što su svojim prisustvom postali dio unutrašnjeg rasporeda ovog našeg likovnog svijeta. Navikne se čovjek da je neko tu: da će se javiti, doći, nešto prokomentarisati, nekoga preporučiti, nekoga naružiti, a onda se nasmijati kao da se ništa posebno nije dogodilo. Tek kada takvog čovjeka više nema, shvatimo koliko je mjesta zauzimao u našim životima.

Od više od pet decenija Džekinog umjetničkog rada, jednu deceniju sam imala privilegiju dijeliti s njim. Na tome sam beskrajno zahvalna. Naš susret dogodio se, zapravo, mnogo prije nego što smo se upoznali. Tokom studija historije umjetnosti našla sam u literaturi i na izložbama u Collegium Artisticumu nekog zanimljivog Hodžića, prezimenjaka – radosti moje. A onda je Džeko došao u Historijski muzej Bosne i Hercegovine sa svojom Apokalipsom. Apokalipsa je pripadala onoj vrsti djela koja dođu u muzejski prostor i promijene mu auru. Monumentalna kompozicija, snažna u svojoj materijalnosti, razuđena u mnoštvu likova i oblika, nije dopuštala da je pogled obuhvati jednim potezom. Pred njom je trebalo zastati, kretati se, vraćati se pojedinim detaljima i ponovo pokušavati razumjeti cjelinu. U njenoj unutrašnjoj dinamici ništa nije bilo sasvim dovršeno u značenju, čak ni onda kada je slika bila dovršena kao umjetničko djelo.

Hodžićeva likovnost počiva na izvanrednoj sposobnosti da crtežom, bojom i materijom uspostavi odnose koji nisu samo formalni. Njegove figure i oblici nose u sebi otjelovljenje agona, grčkog pojma borbe i sukoba, ovdje shvaćenog kao neprekidna napetost između suprotstavljenih sila. Oni kao da se opiru mjestu koje im je dodijeljeno, kao da se iz jedne forme pokušavaju osloboditi u drugu. U tom svijetu prepoznajemo iskustvo razaranja, ali ne i njegovu jednostavnu ilustraciju. Džeko nije slikao da bi ponovio ono što smo već vidjeli ili pročitali. Tražio je likovni jezik kojim se može izraziti ono što se u čovjeku događa pred nasiljem i pred spoznajom da je čovjek sposoban uništiti ono što je sam stvorio. Za muzej je ova tema bila ontološki važna – Historijski muzej BiH čuva dokumente, predmete i svjedočanstva, ali historija se ne sastoji samo od onoga što možemo utvrditi, datirati i dokazati. Postoje i pitanja koja ostaju otvorena, iskustva koja se ne daju iscrpiti činjenicama i ljudske reakcije koje se mogu razumjeti samo ako im dopustimo da nas uznemire. Apokalipsa je u muzejski prostor donijela upravo takvu vrstu pitanja: otvarala je drugi put prema razumijevanju historijskog iskustva, put kojim se dolazi do onoga što je teško izgovoriti, a nemoguće sasvim zaboraviti.

Često je boravio u muzeju dok je Apokalipsa bila dio našeg izložbenog prostora. Dolazio je da je pokaže drugima. Zahvaljujući njemu, u muzej bi svraćali važni gosti iz svijeta kulture: tako svrati Abdulah Sidran, nekad njegova ekipa likovnih umjetnika, kritičari, iz Bosne i Hercegovine i iz regiona. Džeko je, čini mi se, dobro razumio jednu jednostavnu stvar: čovjek može biti sam u svom radu, ali umjetnost nikada ne živi samo od onoga što se događa u ateljeu. Ona zavisi i od svijeta koji joj se obraća, od ljudi koji je prihvataju ili osporavaju, od razgovora koje pokreće i veza koje uspostavlja. Umrežavao je umjetnike, podržavao strukovna udruženja, pratio mlađe kolege i nastojao da domaća likovna scena bude prostor susreta, a ne samo skupina pojedinačnih biografija. U tome je bio dosljedan kao i u svom radu.  A onda se dogodilo nešto što mi je, uz svu ozbiljnost stručnih razgovora o Apokalipsi, ostalo možda i najdraže. Jednom mi je kolega portir, koji se brine o muzejskom blagu dok mi ostali odmaramo, rekao da je Džeko Hodžić veliki umjetnik. Pitam kako zna. Kaže: Kada se svjetla muzeja ugase, ostane da svijetli samo Džekino jagnje (a ponekad ga i prepadne u muzejskom mraku). Bio je to iskaz čovjeka koji je, bez potrebe da poznaje teoriju ili raspolaže stručnim rječnikom, prepoznao da nešto u toj slici nastavlja trajati i kada prestanu svi vanjski uslovi koji joj daju vidljivost. Možda je upravo to jedan od najtežih zadataka umjetnosti: da stvori nešto što će nastaviti djelovati i onda kada se ugase svjetla, kada se isprazni prostor, kada se završi izložba i kada se ljudi raziđu svojim putevima.

Džeko je bio nemiran čovjek, a njegov nemir nije bio samo temperament čovjeka rođenog u znaku strijelca. Bio je to način na koji je razumijevao obavezu umjetnika prema vremenu u kojem živi. U tom duhu smo sarađivali tokom izložbe Reconciliations II, kada smo i njegov rad integrisali u prostor stalne postavke Opkoljeno Sarajevo – želio je doprinijeti i na polju kreiranja sjećanja na rat. Radio je svakodnevno, disciplinovano, s uvjerenjem da se stvaralaštvo ne može prepustiti raspoloženju, niti se može živjeti od onoga što je već ostvareno. Sjećam se kako smo ga jednom, uz muzejsku kafu, pitali kako je slikao Apokalipsu. Pričao nam je kako se penjao na ljestve i po nekoliko sati dnevno radio na ogromnoj kompoziciji. Taj prizor mi se često vraća: umjetnik, već u seniorskim godinama, na ljestvama, pred velikom površinom koja još nije ono što će postati, pred mnoštvom pojedinačnih odluka od kojih će nastati cjelina. U toj slici ima nečeg što nadilazi samo fizički posao slikanja. Ima u njoj i nečeg od ljudskog položaja pred svijetom: vidimo samo dio onoga što radimo, ne znamo uvijek kako će se pojedinosti povezati, ali nastavljamo, oslanjajući se na iskustvo, znanje i vjeru da se trudom može doći do oblika koji sada još ne postoji.

Znao je Džeko i naružiti, uživo i telefonom, naročito kada je smatrao da je nešto hitno. Imao je autoritet – pitala sam se dolazi li to od šešira, štapa, glasa ili načina na koji je iznosio svoje mišljenje. Vjerovatno od svega pomalo, ali najviše od toga što je uvijek imao argumente za ono što govori. A onda bi se, nakon kritike, pojavio onaj jedva vidljivi osmijeh, najprije u očima, pa tek onda u uglu usana. I čovjeku bi bilo drago. Jer Džekina strogost nije bila ravnodušnost. Naprotiv, često je značila da mu je stalo, da očekuje više, da vjeruje kako se nešto može popraviti. Jednom nam se u muzeju negdje „sakrio“ njegov štap. Kada se napokon pojavio, radost je bila golema kao da se ukazao neki najvrjedniji muzejski eksponat: ko bi, da je štap, ne daj Bože, ostao zauvijek skriven, Džeki na oči?

Džeko je znao i pohvaliti. A kada ti čovjek takvog autoriteta kaže da si nada, onda ne možeš da se ne ponadaš… da te čeka nešto golemo. Takva pohvala sa sobom nosi i odgovornost, jer je izrečena s uvjerenjem da u tebi postoji nešto što vrijedi razvijati. Džeko je podržavao mlade ljude, povezivao ih i pratio njihov rad. „Poznaješ li ti moju Eminu?“ – znao me je pitati. U tom pitanju bilo je i njegove radoznalosti i potrebe da ljude dovodi jedne drugima, kao da je svaki novi susret prilika da se nešto pokrene. Emini i Nermini bio je biološki amidža, a nama ostalima počasni — onaj koji je tu ulogu sam sebi dodijelio, uz prepoznatljivu dozu autoriteta i humora. Kada sam tek stupila na likovnu scenu, rekao mi je: „Hodžićko, govori ti slobodno da sam ti ja adžo, neće te niko smjeti gnjaviti.”

Odnos Džeke Hodžića prema likovnom stvaranju nikada nije počivao na pukom mimezisu, na ponašanju pojavne stvarnosti. Jedna od važnih pouka Džekinog stvaralaštva je, možda, da ništa što je živo nije sasvim dovršeno i da se iza svakog oblika krije mogućnost novog pokreta. Njegov odlazak ne prekida taj pokret. Svijet koji je stvarao i dalje titra, nemiran i otvoren, baš kao što je bio i on. Džeko Hodžić pripada onim umjetnicima čije se djelo ne može svesti na vrijeme u kojem je nastalo, niti na zbir izložbi, priznanja i biografskih činjenica – sve je on to nadmašio. Njegovo mjesto među velikanima bosanskohercegovačke umjetnosti određuju upravo snaga i autentičnost tog svijeta, dosljednost kojom ga je gradio i sposobnost da kroz vlastiti likovni jezik progovori o iskustvima koja nadilaze pojedinačni život. Iza njega ostaju djela koja ne nude konačne odgovore, nego nas pozivaju da gledamo pažljivije, mislimo dublje i ostanemo otvoreni prema onome što još nismo do kraja razumjeli. A valjda je to i najtrajnije što umjetnik može ostaviti: ne samo djelo koje nadživljava svog tvorca, nego i damar koji ono nastavlja buditi u drugima.