Jasmila Talić Kujundžić: Pisanje je stvarnost, to jest, san
Piše: Jasmila Talić Kujundžić
Ako su snovi sklop stvarnosti i podsvijesti, ni pisanje nije daleko od toga. Pisanje je sklop stvarnosti i nad-stvarnosti, stvarnosti i slojeva ispod stvarnosti koji su zaronjeni duboko dolje ispod mesa, ispod organa, u kostima koje opstaju i kad tijelo više ne živi. Ako su snovi tako živopisni i životvorni da se, dok ih sanjamo, i ne pitamo da li su stvarnost, zašto bi onda pogrešno bilo koristiti stvarnost za sklapanje dijelova u samom pisanju? Nema tu pogreške. Nema moralne dileme.
Ako taksista koji vozi putnike razgovara s njima, a potom njihove priče koristi kako bi zabavio druge putnike, da li je i on, kao i pisac, lešinar koji kida komadiće mesa da bi nahranio svoje zabavljačko bilo za volanom? Dok vas gleda na ogledalcu kako sjedite na stražnjem sjedištu, priča zabavne priče o likovima koji su se vozili s njim. „Da, to je neki biznismen, ima manire i govor gospodina, iz devedesetih, znate, danas nema takvih više. Ima odraslu djecu, od sedamnaest i dvadeset i jednu godinu, i eto, ne znam kako mu se desilo, ali skoro dobije još jednu bebu. U kući su mu igračke posvuda na podu, pa poslovne sastanke mora održavati u restoranima.“ Zabavljač-taksista tako zabavlja majku s dvoje djece na stražnjem sjedištu taksija. Pitam se, da li za svakog putnika ili putnicu ima spremnu priču prilagođenu njihovim potrebama? Istina je ta da ja jesam zabavljena, a posebno me zabavlja što na putu natrag i drugi taksista priča kako su njegova djeca velika. „Pa, je li išta lakše?“, pitam, a on otpuhne i kaže: „Frrr, ne znam šta bih rekao, svaka faza je na svoj način teška.“ U suštini sam znala odgovor, ali eto, trebala sam ga još jednom čuti. Dok smo mi pričali o tome, moja kćerka je nategnula gumicu za kosu s kojom se u ruci igrala i ta gumica je odskočila negdje u taksiju, ko zna gdje, i to sam rekla vozaču. A on je rekao: „Ih, šta je samo stvari ovdje ostalo, gumica, ukosnica, kišobrana, flašica za bebe, nekad ljudi to traže, nekad i ne traže.“ A ja sam odmah zamišljala kakve bi se sve priče mogle napisati o izgubljenim stvarima i putnicima jednog taksija. Koliko tu samo ima materijala za more mogućnosti i složenih slagalica stvarnosti i fikcije.
I dok sam tako razmišljala, slušala i gledala taksiste, sve što sam u prethodnom periodu preispitivala o smislu mog pisanja kao da se nekako razbistrilo. Čudno, kako to da se desi u tako običnoj životnoj situaciji kao što je vožnja taksijem? Kao neko ushićenje, neko shvatanje da niko nije lešinar koji se nadvisuje i strmoglavljuje na svoju stvarnost, svi smo tu isti, samo svako ima svoj način doći do cilja, ostvarenja svoje duše. Zašto bi bilo pogrešno da ja sve što vidim i čujem sklopim u jednu drugačiju stvarnost, zapišem to u priču, pjesmu, roman? Neko će sklapati usmene pripovijetke, što ja baš i ne umijem. Moja potreba, neću reći umijeće, jest da to zapišem. Zapisano ostaje, to je neizbrisiv trag.
Naši snovi imaju nevjerovatnu lančanu vezu sa stvarnošću, ali ne samo tako da stvarnost oblikuje ono što sanjamo, već su i snovi ti koji imaju ogromnu moć oblikovati našu stvarnost, samo kad bismo im to pustili. Još kao mlada studentica Psihologije, u jednom periodu života bilježila sam svoje snove u rokovnik, želeći shvatiti neke nivoe podsvjesnog. Tu praksu sam ostavila na mnogo godina, sve dok nedavno nisam pročitala neku jungijansku literaturu o snovima. Ne stižem uvijek zapisati snove, ali kad god nešto sanjam, o tome intenzivno razmišljam, o nekoj najjačoj slici iz sna te noći, jer je naša psiha ta koja nam šalje poruku, čak i na nekom Višem nivou, o tome šta se dešava u našoj stvarnosti i šta dalje trebamo činiti.
Mnogi umjetnici, naročito filmski, koristili su upravo snažne slike iz svojih snova kako bi napravili novo djelo. Prema tome, gdje je doista granica između stvarnosti i fikcije, pisanja i pričanja, pisanja i življenja, snova i stvarnosti, umjetnosti i življenja? Istina je da je nema. Može se čak ići i na dalje nivoe preispitivanja, koliko je sam život zapravo stvarnost? Šta ako je sve ovo što mi živimo samo San?
U danu susreta sa taksistima, moji doživljaji stvarnosti kao da su se dodatno produbili. Moj sinčić je tražio neprekidno da mu pušem balone od sapunike dok smo stajali na igralištu. Onda nam je s druge strane ograde, izvan samog igrališta, prišao jedan dječak koji je i sam želio uživati u tim mjehurićima. I puhala sam, i puhala, i iako je ograda razdvajala nas od nepoznatog dječaka, spajali su nas krhki mjehurići čije se dugine boje načas presijavaju, a potom samo naglo puknu „pop“, ili se stope s mojom gustom kosom ako su pali na nju. I ko može reći da ih nije bilo, kad se na licima djece i dalje očitava oduševljenje?
I zato, nastavljam da pišem, samo ovaj put spremnija nego ikad da se otvorim prema stvarnosti od koje sam dugo bježala. Ostat ću vjerna pisanju fikcije, sa ovako malim izletima u stvarnost. Samo je razlika ta što ja u svoju fikciju više neću sumnjati. Ona je za mene mjehurić sapunike koji se presijava najljepšim bojama čak i kad pukne i nestane. Ona je za mene složena slagalica stvarnosti od snova i života koji je san. Pisanje je za mene taksi pun priča koje čekaju da budu ispričane. Pisanje je taksi pun ukosnica, gumica za kosu, kišobrana, dragocjenih izgubljenih stvari, koje čekaju da budu pronađene ili se ponekad ostave tako zagubljene. Ali možda će čak i tako zagubljene služiti svojoj svrsi. Neke snove zaboravljamo, nekih se sjećamo. Neke stvarnosti zaboravljamo, nekih se sjećamo. Ali ono što se zapiše ostaje kao podsjetnik – zauvijek. Pisanje je sjećanje, pisanje je istina.
O autorici
Jasmila Talić Kujundžić rođena je 1989. godine u Banjoj Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu. Njen prvi roman „Nebeski prozor“ (BMG, Bosanska medijska grupa, 2025.) nagrađen je na konkursu festivala „Moja prva knjiga“ kao najbolji rukopis. Šest godina radila je kao urednica omladinskog časopisa „Preventeen“, a iskustvo u radu s djecom i mladima sticala je i kroz angažman u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje i članke u brojnim časopisima, portalima i antologijama. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je 2008. godine raspisao list „Naša riječ“ iz Zenice. Trenutno je posvećena majčinstvu i pisanju.
