Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Foto: Privatna arhiva
Torba se najčešće posmatra kao predmet koji nešto nosi. Make-Make, brend ručno rađenih torbi iz Banje Luke, zanimljiv je upravo zato što polazi od suprotnog pitanja: šta nosimo mi kada je izaberemo?
Iza jednog njihovog modela ne stoji samo forma koju treba proizvesti, već čitav proces traženja. Linija se mijenja, proporcije se pomjeraju, materijal diktira način izrade, a ruke se vraćaju na isti detalj sve dok on ne dobije oblik kojim je autor zadovoljan. Kod Make-Makea ručni rad nije završni ukras proizvodu. On je njegov sastavni dio.
Za model Dés Noir ta priča počinje razgovorom s jednom osobom, a nastavlja se kroz intuiciju, muziku, arhitekturu, umjetnost i potragu za formom koja će imati vlastiti karakter. Od prve zamišljene linije do torbe spremne da izađe iz radionice prođe između 12 i 18 sati rada, brojne faze obrade i mnogo malih odluka koje se na kraju možda ni ne vide.
Ali upravo u tim nevidljivim detaljima ovaj predmet dobija svoju priču.
Razgovarali smo s Milanom Božićem, osnivačem brenda Make-Make Leather, o tome kako nastaje jedna torba, šta se dešava prije nego što je vidimo kao gotov predmet i kako se kroz formu, materijal i detalje u jednom autorskom komadu može prepoznati osoba koja ga nosi.
Kako je izgledao put od prve ideje do finalne verzije ove torbe i koji je bio prvi trenutak kada ste znali da je upravo taj oblik ono što želite?
Prvo, u stvaranju ideje za ovu torbu zapravo je presudna bila vizija same forme. Znao sam da mora biti pravougaonog oblika, ali pošto ni sam ne volim stroga pravila, želio sam da forma ipak ima određenu valovitost, blagu i nenametljivu, koja me asocira na neku nježnu harmoniju. Tako sam i model Dés Noir mijenjao iz pravougaonog oblika prema blagim, harmoničnim, konusnim linijama.
Bilo je mnogo izmjena – od same pozicije otvora za rukohvat, preko pozicije prednjeg džepa, za koji sam znao da mora biti dio torbe, iako sam imao sugestije da možda ne treba da postoji, pa sve do širine dna. Sve je moralo biti skladno i proporcionalno: odnos džepa prema torbi, odnos prednjeg džepa prema cjelokupnoj formi torbe. Više puta sam mijenjao same linije i vraćao se na njih, sve dok nisam zaokružio formu koja mi se zaista dopala.
Sam put je bio prilično valovit, uz mnogo izmjena, ali sve su se one dešavale spontano i u miru, skladno – baš kao što i sama torba svojim izgledom ostavlja takav utisak.
Koliko vremena i različitih faza prođe jedna Make-Make torba prije nego što je spremna za svog vlasnika?
Kao što znate, Make-Make nudi jedinstven stil u kojem naši klijenti mogu da biraju vrstu i tip kože, odnosno krzna – Cavallina – i da sami kreiraju svoju torbu na osnovu naše bogate ponude. Svaki model torbe i tehnički se prilagođava određenoj vrsti kože, odnosno materijalu. Drugačije se isti model radi od kože sa licem, drugačije se tehnički priprema i izrađuje ako se radi od velura, odnosno kože sa brušenim licem, a opet drugačije kada se radi od Cavallina, prirodnog krzna.
Od toga zavisi i koliko će vremena biti potrebno za izradu jednog komada Make-Make proizvoda, odnosno torbe. Sama izrada ima mnogo dugih i zahtjevnih faza ručne obrade, zbog čega je potrebno dosta vremena. U prosjeku, za izradu jedne Make-Make torbe potrebno je između 12 i 18 radnih sati.
Kada je torba završena, prolazi i dodatni proces finaliziranja, poliranja i sređivanja, a zatim i faze pakovanja i pripreme za svog vlasnika. I tu postoji dosta koraka i pažnje prije nego što torba napusti radionicu i krene prema svom novom domu.
Koji dio procesa izrade vam je najvažniji i u kojem trenutku torba za vas prestaje biti komad materijala i postaje gotov autorski predmet?
Definitivno finaliziranje, odnosno faza završne obrade, kada je torba već sklopljena. Kada se formira sama konstrukcija torbe, tada za mene nastaje pravi izazov pri svakoj torbi. Tada se ivice više puta ručno bruse, nanosi se boja, slijede faze ručnog prošivanja gdje je potrebno – na nekim modelima ih ima više, na nekima manje. Pogotovo kada je torba personalizovana ili ima neki poseban detalj koji treba uraditi, to predstavlja dodatni izazov.
I na kraju, nakon svih tih finalnih, preciznih i ručnih procesa, vidim da torba postaje gotov autorski predmet. Neke od tih faza se ponavljaju više puta. Zapravo, i sama suština svakog Make-Make proizvoda jeste u tome da se određena faza ponavlja sve dok ja na kraju ne budem zadovoljan i ne prihvatim proizvod kao gotov.
Koliko ručni rad utiče na finalni izgled torbe i postoje li detalji koje nije moguće dobiti industrijskom proizvodnjom?
Sama tehnologija izrade Make-Make torbi prilagođena je načinu na koji ih izrađujemo, a ručni rad je prvenstveno jako bitan. Zapravo, najveći broj faza i postupaka odvija se ručnom izradom. Na našim torbama postoji i određeni dio industrijalizacije, odnosno mašinskog šivanja, ali svaka torba, pored toga, ima mnogo faza ručnog prošivanja. Ojačavanje ivica, ručno prošivanje posebnih detalja, sve što je naglašeno ili treba dodatno da bude ojačano – ručno je prošiveno.
Tu je i ručno farbanje ivica, kojem prethodi ručno poliranje različitim granulacijama papira za poliranje. Tu je i ručno krojenje, prekrajanje, poliranje – mnogo je tih faza. Naravno, u industriji postoje mašine koje sve to mogu da rade, ali efekat u konačnici je, za mene, ogromna razlika. Upravo je to i posebna draž ručnog rada.
Šta je kod ove torbe bilo najzahtjevnije napraviti i postoji li neki detalj koji možda kupac ne primijeti odmah, ali vama kao autoru znači najviše?
Da, često ni sami klijenti na kraju možda ne primijete nešto što je meni zapravo bilo najteže i najizazovnije. Zato mi je veliko zadovoljstvo kada neko primijeti baš ono što je meni bilo najzahtjevnije. Kod ovog modela sama ručka je veoma zahtjevna. Sastoji se od šest do osam slojeva različitih materijala, kože i ojačanja, kako bi imala svoju čvrstinu, stabilnost i ugodan oblik.
Veoma je zahtjevan i sam džep, odnosno džep-torbica, a treći dio su bočne strane, koje su izuzetno zahtjevne za sklapanje cijele torbe. Dok, s druge strane, vjerujem da svi ostali dijelovi za koje klijenti možda misle da su posebno teški za mene kao izrađivača mojih modela – zapravo nisu.
Kod ovih zahtjevnijih dijelova koje sam naveo postoji na desetine faza i postupaka da bi se došlo do njihovog konačnog oblika. Upravo su ti detalji meni posebno važni, čak i kada ih neko na prvi pogled možda i ne primijeti.
Šta je bilo polazište za nastanak upravo ovog modela – konkretna osoba, potreba, trenutak, materijal ili čista kreativna ideja?
Da. Najčešće, ali ne primarno, inspiracija dolazi od određene osobe. Konkretno, za model Dés Noir inspiracija je bila jedna osoba koja me je zainteresovala i koja mi je kroz razgovor objašnjavala šta bi željela da ima, kakav model torbe voli i kakvu formu torbe voli.
U samom tom razgovoru dobio sam viziju kakva bi ta torba mogla biti. Zapravo, njena ideja i opis nisu bili model koji sam ja napravio. Ali, na osnovu poznanstva s tom osobom i onoga što sam čuo da želi, u mislima sam skicirao oblik i model torbe za koji sam smatrao da bi joj karakterom i stilom zaista odgovarao. Vodim se unutrašnjim osjećajem. Uvijek mi je draže i ljepše kada bolje upoznam osobu, jer tada mogu da predložim određenu boju, vrstu materijala ili model iz Make-Make programa koji joj zaista odgovara.
U ovom slučaju, model je nastao iz unutrašnje inspiracije, ali i iz moje potrebe da tu ideju pretočim u nešto svoje i da kroz nju pokažem ono što kao autor mogu da napravim.
Kakvu ste ženu ili osobu zamišljali kada ste je dizajnirali i kakav život ste zamišljali da će ta torba živjeti zajedno s njom?
Make-Make je nastao iz moje lične, autorske filozofije. Sama filozofija Make-Makea jeste da žena koja je dovoljno upoznala sebe treba da ima komad koji je autentičan, koji odgovara njenoj ličnosti, karakteru i sopstvenom stilu. Oblik, odnosno model, pokazuje njen stil, boja je veoma bitna, a izbor materijala dodatno govori o njenom karakteru i onome što želi da izrazi. Vjerujem da kroz Make-Make torbu žena može da se identifikuje i prepozna.
Jednostavno, ne vjerujem da jedan proizvod ili jedna boja mogu da odgovaraju svima. Mislim da svaka žena zaslužuje svoje – svoj oblik, svoju boju i svoj materijal. Mi se upravo time bavimo.
Zato ne razmišljam o tome da torba treba da bude za svakoga. Žena koja želi dublje da upozna sebe i kroz ono što nosi izrazi nešto svoje, za mene je pravi predstavnik Make-Makea.
A kada govorim o ženi koju zamišljam dok stvaram neki model, moj lični, autorski ukus je svakako važan. Kao autor i predstavnik Make-Makea, privlači me žena koja me zainteresuje svojim izgledom, ali još više svojim unutrašnjim bićem, načinom na koji se izražava i načinom na koji kroz svoju suštinu pokazuje ko je.
Postoji i ta posebna energetska povezanost. Kod modela koji su posvećeni određenoj osobi, kada osjetim tu povezanost i neku vrstu platonske ljubavi prema toj osobi, tada znam da će iz te energije nastati nešto posebno. U tom trenutku sam gotovo potpuno siguran da će ta osoba dobiti komad u kojem će se zaista osjećati lijepo, ponosno, srećno i zadovoljno.
Postoji li neki detalj, predmet, arhitektura, umjetnost, muzika ili iskustvo koje je direktno uticalo na estetiku ove torbe?
Da, apsolutno. Sam oblik, koji je formiran zahvaljujući osobi koju poznajem, bio je pod uticajem muzike, umjetnosti i istorije, a rekao bih i arhitekture. Proporcije grčke arhitekture, umjetnost, izbor materijala i način na koji se boje međusobno sklapaju – sve je to za mene povezano i sa umjetnošću, posebno kada isti model kasnije dobija drugačije izvedbe.
Muzika uvijek, uvijek mnogo pomaže i utiče na mene. Zapravo, svaki model prati muzika. To je za mene jedan nov i osvježen momenat u stvaranju Make-Makea.
Konkretno, za Dés Noir inspiracija je instrumentalna muzika, arhitektura stare Grčke i jedan važan istorijski momenat. Sve to zajedno, za mene, čini jednu posebnu i lijepu estetiku ove torbe.
Šta ste željeli da ova torba komunicira kada je neko prvi put vidi – eleganciju, karakter, funkcionalnost, sirovu ljepotu materijala ili nešto potpuno drugo?
Torba treba da nosi karakter osobe, vlasnice torbe. U njoj postoji i seksipilnost te osobe, njena mističnost, ali i onaj trenutak kada je spoznala nešto o sebi, neku svoju tajnu. Tu su i sigurnost i stabilnost, ali i sve lične spoznaje o sopstvenim slabostima, nestabilnostima i snagama. Sve to je, na neki način, spakovano u taj model torbe.
Želim da se osoba identifikuje s njom i da kaže: „Da, to je za mene.“ A pogotovo kada sama odabere materijal, kada doživi taj materijal u spoju sa oblikom i u njemu prepozna sebe – tada je to za mene uspjeh.
Funkcionalnost torbe je tu da bude dovoljna da vlasnica u nju spakuje sve svoje unutrašnje i spoljašnje potrebe, da ih sigurno nosi sa sobom i da se osjeća lijepo dok je nosi. U suštini, ona nosi sa sobom sebe – i hrabro korača.
Milan Božić, osnivač brenda Make-Make Leather
