Umjetnički rad ponekad počinje mnogo prije nego što dobije svoju konačnu formu. Za Merimu Smajlović, SOMA: Archive of Breath počela je idejom koju je nosila gotovo deset godina, a zatim putovanjem između Bosne i Amerike, kroz materijale, porodična sjećanja, prostore i susrete s ljudima. U ovom ličnom zapisu govori o nastanku rada, onome što nosimo sa sobom kada mijenjamo mjesta i načinima na koje prostor, memorija i ljudi mijenjaju umjetnički rad i naš odnos prema njemu.
Piše: Merima Smajlović
Nedavno sam se vratila iz Sarajeva kući u Ameriku. Još mi je čudno reći „kući“, ali tako je već nekoliko godina. Valjda se čovjek navikne da ima više od jednog mjesta koje tako zove, ili možda prestane imati potrebu da odluči koje je od njih ono pravo.
Merima Smajlović
U Sarajevu je, naravno, uvijek premalo vremena. Porodica, prijatelji, kafe koje traju duže nego što ste planirali, ljudi koje niste stigli vidjeti i ona poznata lista stvari za koje ste bili sigurni da ćete ih ovaj put završiti. Ali ovaj dolazak imao je još jedan razlog.
Godinama je u meni postojala ideja za rad koji nikako nije dolazio na red. Nije nestajala, samo je nekako čučala sa strane i čekala. Danas mislim da sam zapravo ja čekala da budem spremna za nju. Trebali su mi stari komadi bosanskog beza, vezovi, kućni tekstili i gruba vuna. Zvučalo je jednostavno dok nisam počela tražiti.
Neki susreti počinjali su kafom s prijateljima, a završavali otvaranjem ormara, izvlačenjem starih tkanina i pričama o tome ko je šta vezao, čija je majka nešto sačuvala i odakle je neki komad stigao. Na druge sam odlazila upravo zbog tekstila, a ostajala na kafi i odlazila s osjećajem da sam, osim materijala, pronašla i neke nove ljude.
Vrlo brzo sam shvatila da zapravo ne tražim tkaninu. Tražim ono što je na njoj ostalo. Istrošenost, promjenu boje, nesavršen vez, popravku, trag ruke i vremena.
Neki od tih predmeta danas imaju gotovo kolekcionarsku vrijednost. Neke nisam željela uzeti od prijatelja jer sam znala da njihova vrijednost nema nikakve veze s novcem.
Kada vam neko pokaže komad koji je pripadao njegovoj nani ili majci, drugačije ga uzmete u ruke. To više nije samo tekstil.
Jedna jastučnica
Iz Sarajeva sam sa sobom ponijela i jednu jastučnicu moje nane, mamine majke. Gotovo sve što je pripadalo njoj, a poslije mojoj mami i tetki, izgorjelo je tokom rata. Jastučnica je nekako ostala kod mamine prijateljice i nakon mamine smrti vratila se meni.
Oštećena je. Pokušavala sam je restaurirati i nisam bila naročito uspješna. Nekada mi je to smetalo. Danas mi je drago što nisam uspjela. Na njoj se vidi šta joj se dogodilo.
Moja nana je vezla. Bila je nevjerovatno vješta s rukama i od tog rada je zarađivala. U Starim zanatima na čaršiji zaradila je i svoju penziju, u vremenu kada ženska samostalnost nije bila nešto što se podrazumijevalo. Ne znam koliko sam kao mlađa razumjela šta to znači. Danas razumijem mnogo više.
Ponekad pomislim da moja privlačnost prema tekstilu nije počela sa mnom. Moja prva ljubav bila je moda. Željela sam studirati modni dizajn, ali me zapravo nikada nije toliko zanimala odjeća kao gotov predmet koliko sam materijal. Morala sam ga dodirnuti. Vidjeti kako pada, koliko je težak, grub, mekan ili proziran, šta radi kada ga stavim uz tijelo. Tek onda bih znala šta želim napraviti.
Ni danas nije mnogo drugačije. Materijal često zna prije mene.
Ideja da radim sa starim bosanskim bezom i vezom postoji najmanje deset godina. Ali mislim da mi je bilo potrebno da se od Bosne udaljim da bih joj se mogla vratiti bez potrebe da je objašnjavam ili idealiziram.
Nakon 1992. dugo sam bila ljuta. Ne na Bosnu kao zemlju, nego na ono u šta su politika i nacionalizam pretvarali ideju Bosne i pripadanja. Na potrebu da se ljudi razvrstavaju i da se nešto što je stoljećima nastajalo preplitanjem pokušava predstaviti kao jasno razdvojeno.
S vremenom se taj odnos promijenio. Ostala je ljubav prema mjestu koje je komplikovano, slojevito i ponekad kontradiktorno. Ne zanima me potraga za nekim prvim, čistim slojem. Zanima me upravo ono što se nataložilo: jezik, hrana, arhitektura, običaji, religije i svakodnevni život. Sve ono što ljudi ostavljaju jedni u drugima, često i ne znajući da to rade.
Možda zato danas i svoje iskustvo odlaska razumijem drugačije. Kada se preselite u drugu zemlju, u početku uglavnom razmišljate o tome kako ćete se vi prilagoditi njoj. Učite jezik, ljude, kulturu, način života. Novo mjesto vas mijenja. A onda shvatite da taj proces nije jednosmjeran.
Ni mi ne dolazimo prazni. Sa sobom donosimo način na koji govorimo, kuhamo, volimo, tugujemo, slavimo, stvaramo i pamtimo. Nešto od toga ostavimo tamo gdje dođemo, kao što nešto od tog mjesta ostane u nama. Vremenom se isprepletemo.
Negdje iz te misli počela je nastajati SOMA: Archive of Breath.
Da bi spojila, igla prvo mora probušiti.
Materijale koje sam pronašla u Bosni spakovala sam i odnijela sa sobom preko okeana. Tek kasnije sam pomislila koliko je i taj dio procesa važan. Ne putuju samo ljudi. Putuju predmeti, riječi, recepti, fotografije, komadi tkanine. Stignu na drugo mjesto i tamo počnu živjeti drugačije.
U studiju sam stare tekstile počela rezati. Nisam ih željela konzervirati niti od njih napraviti nostalgičnu sliku Bosne. Rezanje jeste destruktivan čin, ali bez njega ovaj rad ne bi mogao nastati.
Fragmente sam zatim ručno spajala vunenom niti. Satima. Tokom tog gotovo meditativnog ponavljanja dogodilo se nešto što nisam očekivala. Dok sam iglom prolazila kroz stare tkanine, stalno sam mislila na svoju nanu. Na njene ruke. Na žene koje su napravile vezove koje sada držim, a čija imena vjerovatno nikada neću saznati.
Igla mi je postala gotovo savršena slika cijelog procesa. Da bi spojila dvije površine, prvo ih mora probušiti. Istovremeno pravi ranu i zatvara je. Ne vraća materijal u stanje u kojem je bio. Pravi nešto drugo.
Možda upravo tako funkcioniše i sjećanje. Ne nosimo ga sa sobom netaknuto. Nešto zaboravimo, nešto promijenimo, a nešto tek godinama kasnije razumijemo. Zbog toga danas drugačije gledam i naninu jastučnicu. Njeno oštećenje više ne vidim kao nešto što treba sakriti. Preživjela je. Ne cijela, ali je tu.
Kako sam spajala fragmente, tekstil je rastao. Na kraju je nastala površina približno šest puta šest metara i u jednom trenutku prestala sam je doživljavati kao tekstilni predmet. Postala je membrana.
Ima težinu, pore, ožiljke, tanke, gotovo prozirne dijelove i druge koji se pod vlastitom težinom spuštaju prema podu. Reaguje na gravitaciju, zrak i prostor oko sebe.
Soma znači tijelo. Ne želim napraviti rad koji predstavlja tijelo. Želim da rad postane tijelo.
Otuda i Archive of Breath. Dah ne možemo sačuvati. Moramo ga pustiti da bismo ponovo udahnuli.
U SOMA-u ulazi i zemlja, materijal kojem se već neko vrijeme vraćam u svojim slikama i instalacijama. Privlači me njena fizička jednostavnost i istovremeno gotovo neiscrpno značenje.
Ali zemlja u ovom radu nije Bosna. Ne želim da bude zamjena za domovinu ili određenu teritoriju. Zemlja je mnogo starija od naših granica i naših ideja o tome kome šta pripada.
U njoj raste život i u nju se vraća. Po istoj materiji hodaju generacije ljudi koji nikada neće znati jedni za druge.
Utrljavam je rukama direktno u tekstil, u njegova vlakna i pore. Ali zemlja je i ispod instalacije. Ljudi hodaju po njoj. Pomjeraju je. Ostavljaju otiske. Njene čestice ostaju na cipelama i odlaze dalje, dok novi trag prelazi preko prethodnog.
Ne moramo znati jedni drugima ime, porijeklo ni životnu priču da bismo ostavili trag na istom mjestu.
Od Sarajeva do Grand Rapidsa
I tako se materijal koji sam tražila po Sarajevu, vadila iz ormara i nosila s jednog susreta na drugi, na kraju našao u Grand Rapidsu, gradu u kojem danas živim i radim.
SOMA: Archive of Breath predstavljena je ove godine u okviru ArtPrizea.
ArtPrize festival pratim godinama i ovo je moj četvrti put da učestvujem. Moj odnos prema njemu odavno nije samo odnos prema jednom velikom umjetničkom događaju. Tu su ljudi koje poznajem, neki od njih su tokom godina postali moji prijatelji, i upravo kroz te odnose počela sam drugačije razmišljati o tome šta čini jednu umjetničku zajednicu.
Ove godine tu energiju posebno osjećam kroz ljude okupljene oko ArtPrizea, uključujući novog izvršnog direktora Tylera Loftisa i Chrisa Protasa, kojeg poznajem već nekoliko godina.
To su odnosi koji ne počinju i ne završavaju otvaranjem izložbe. To su ljudi koji pitaju kako rad napreduje, dođu u studio, pomognu kada nešto ne funkcioniše i razumiju koliko vremena ponekad treba jednoj ideji da sazrije.
Za SOMA-u sam izabrala Godfrey, staru industrijsku zgradu na jugozapadu Grand Rapidsa koja danas okuplja brojne umjetničke studije.
Prostor me privukao odmah. Cigla, visoki stropovi, veliki prozori i prirodno svjetlo. Nasuprot tome, tekstil koji visi, savija se, pomjera i propušta svjetlo.
Znala sam da želim taj prostor za svoju instalaciju, mjesto gdje može da diše.
Ovogodišnju prezentaciju kurira VEIL Collectiv, koji vodi umjetnica i osnivačica kolektiva Caralyn Jellison. Posebno mi je drago što rad nije završio u neutralnom izložbenom prostoru, nego među umjetnicima koji u Godfreyju svakodnevno rade i svojim praksama oblikuju umjetničku scenu Grand Rapidsa. Među njima su Lora Robertson i Jason Quigno, a upravo su mi njihovi radovi otvorili još jedan način razmišljanja o vlastitom.
Lorin studio nalazi se u staroj kotlovnici Godfreyja, prostoru u kojem danas pravi performanse i time-based izvedbe, kolaborirajući s umjetnicima iz različitih polja umjetnosti, od baleta, opere, filma…
Za ArtPrize, u saradnji sa sopranisticom Ruby Duimstra, izvodi operni performans The Lady's Heart, tokom kojeg radi na skulpturi srca Kipa slobode u prirodnoj veličini, dok Ruby izvodi tekst koji potpisuje Lucy Ernst Pretty Brokenthings. U tom prostoru postoji neobičan spoj metala i cigle, visokih tonova opernog glasa, elegancije i snažne ženske energije koja je prisutna i u samoj Lorinoj umjetničkoj praksi.
Odmah pored nje radi Jason Quigno, Anishinaabe umjetnik i član Saginaw Chippewa Indian Tribe. Jason radi s kamenom, a dok mi je objašnjavao svoj trenutni projekt, posebno me zainteresovao način na koji do forme dolazi oduzimanjem materijala. Dok on reže i oblikuje reciklirani kamen, ja sam rezala tekstil da bih ga zatim ponovo sastavljala. Materijali su nam potpuno različiti, ali fizički odnos prema njima stvara zanimljivu paralelu.
Tek kada smo SOMA-u podigli i kada je postala dio izložbe Metamorphoses u Godfreyju za ArtPrize, postala mi je vidljiva još jedna veza između naših radova. Lorina transformacija postojećeg industrijskog prostora, Jason koji oduzimanjem izvlači novu formu iz recikliranog kamena i pretvara je u skulpturu, i ja koja skupljam i uništavam materijale da bih im dala novi život. Svako na svoj način mijenja nešto što već postoji — oduzima, razgrađuje, spaja ili prenamjenjuje — kako bi iz toga nastalo nešto novo.
I možda je upravo zbog toga Godfrey za SOMA-u postao više od mjesta izlaganja. Rad je ušao u prostor koji već nosi tragove drugih ljudi, materijala i transformacija, a prostor je zauzvrat počeo mijenjati njega.
Prostor je ušao u rad. Gravitacija je povukla pojedine dijelove membrane, svjetlo otkrilo slojeve koje ranije nisam primjećivala, a zrak je lagano pokrenuo cijelu površinu.
Mjesecima možete kontrolisati gotovo svaki centimetar rada, a onda ga postavite u prostor i morate ga pustiti. To je jedan od mojih omiljenih trenutaka. Kada rad više nije samo vaš.
Za mene SOMA nije završetak. Ona je dio ciklusa koji se nastavlja.
Već skoro dvije godine planiram samostalnu izložbu u Fountain Street Church u Grand Rapidsu. Dugo mi se činila daleko, a sada su datumi konačno određeni: otvara se 10. januara 2027. i trajat će do 7. marta.
O tome ću više neki drugi put.
Za sada se, dok gledam SOMA-u u prostoru, često vraćam jednoj vrlo jednostavnoj slici. Rukama. Rukama moje nane. Rukama žena čija imena ne znam, a čije vezove danas držim. Rukama ljudi koji su te komade sačuvali i predali meni. Mojim rukama koje ih režu, probijaju iglom i ponovo sastavljaju.
Sve su to različita mjesta i različita vremena, a ipak se negdje dodiruju.
Ne pokušavam vratiti ono što je bilo. Više me zanima šta od onoga što smo naslijedili možemo ponijeti dalje — i šta to postaje kada prođe kroz naše ruke.
Možda je SOMA: Archive of Breath upravo negdje između: Sarajeva i Grand Rapidsa, membrane iznad nas i zemlje pod nogama, onoga što smo dobili od ljudi prije nas i onoga što ćemo ostaviti ljudima poslije nas.
Metamorphoses je, naravno, mnogo šira priča od one koju sam ovdje mogla ispričati. Ostaju radovi i umjetnici kojima se želim vratiti — među njima Cary Okoro, The Wound is the Place, Caralyn Jellison, Lay Here While I Find My Way Back to You i Muhbube Parnian, May You Be Joyful. Možda je upravo to i dobar početak za neke naredne priče o umjetničkoj sceni Grand Rapidsa.
The Wound is the Place
Lay Here While I Find My Way Back to You
May You Be Joyful
O autorici
Merima Smajlović je bosansko-američka multidisciplinarna umjetnica i diplomirana grafička dizajnerica Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, koja danas živi i radi u Michiganu, SAD. Njena praksa obuhvata slikarstvo, instalaciju, fotografiju, video i tekstil, a kroz različite medije istražuje memoriju, identitet, izmještenost i pripadanje, žensko iskustvo i unutrašnja stanja, kao i procese transformacije materijala, tijela i prostora.
Merima Smajlović
