Piše: Mirna Paočić

Kultura i književnost su živjele i preživjele rat, ali ovaj mir izgleda neće.

„Opet moram dodirivati prošlost, kako bih se pričom vratio nazad. Moram uzeti najlonsku kesu moje intimne arhive. Osjećam miris ustajlih decenija, zaboravljenih događaja, mrtvih predmeta, dokumenata bez svrhe.“

Ovaj „mali“ roman Faruka Šehića, ispisan fragmentima, nelinearno, donosi cjelovitu široku sliku prošlosti. Radnja romana je smještena na samoj vatrenoj liniji okršaja, donoseći opise borbe, oružja i napetih momenata izbjegavanja sigurne smrti, na osnovu čega ne može proći nezapaženo koliko autor ima dobro pamćenje. Takođe je opisano i ono što se dešavalo u periodima pauze, za vrijeme prividnog odmora.

Rat je u ovom romanu imenovan kao troslov; kao da samo izbjegavanje riječi donosi i izbjegavanje njegovog efekta, poput Voldemorta. Kao da će ga to učiniti manjim zlom.

„Zločini ostaju zločini i nikakvo ih vrijeme ne može promijeniti. Ono što se mijenja je odnos prema događajima, zaboravljanje detalja ili cjeline, potpunih događaja.“

Knjiga je strukturno podijeljena na dva dijela: AKŠAM (kada se iz dana rađa mrak, početak noći i troslova) i JACIJA (kada nestaje i posljednja zraka sunca/nade). Prekopavajući po kesi u kojoj se nalazi intimna ratna arhiva, nastaju fragmenti priča i sjećanja, realistična, opipljiva i istinita.

Omladina prisiljena pritiskom troslova da se brani, kao da na samom početku nije potpuno svjesna šta se dešava. Vodi ih mladalačka energija. Rasuti poput rosnih kapi na jutarnjoj straži, oni ne uništavaju samo one koji im žele nauditi, nego i sebe. U želji da opstanu, da pobijede strah, sa viškom mladalačke energije, u periodu dopuštenog odmora oni prvo svraćaju u kafanu, opijaju se (čitaj: pokušavaju da se nose sa nepoznatom novonastalom situacijom), što često završava manguplucima i problemima (čitaj: kanalisanje emocija izazvanih strahom od nepoznatog i neizvjesnošću cjelokupne situacije).

Kada se dođe u dodir sa smrću, tu gorčinu ne može isprati nijedna rakija.

Po mom mišljenju, to je očekivano, uzevši u obzir da su to bila djeca sa zadatkom odraslih.

Prošavši kroz sve ovo, autor uspijeva da napiše tako realistične i vjerne opise ljudi koje vidim kao da su imali krizu identiteta, za razliku od oružja koje nema krizu identiteta.

Vrlo je ohrabrujuće i poučno kako je i on sam uspio da izađe iz jednog od dva zla. Iz troslova nije mogao da izađe, ali je od pijančenja i problema pobjegao u svijet knjiga. U slobodno vrijeme počinje dosta da čita. Knjige posuđuje iz biblioteke, a njegov ratni plijen iz napuštenih kuća su ustvari knjige, koje sve do jedne i dan-danas imaju počasno mjesto na policama njegove lične biblioteke (ovo me podsjetilo na Kradljivicu knjiga Markusa Zusaka). Upravo taj „plijen“ podstiče autora da zavoli književnost i uđe u njen svijet. Književnost mu je pomogla da pobjegne od stvarnosti. Uz nju je mogao da čuje cvrkut ptica, a ne zviždanje granata, dok vjetar, šuškajući kroz lišće, stvara pjesmu koja će zaglušiti jauke povrijeđenih saboraca. Pero je postalo i ostalo njegovo najjače oružje, moćnije od svake puške, do dana današnjeg. Iz troslova je izašao kao pisac i zato smatram da je u njemu profitirao. Neka od djela koje je spomenuo upisala sam i na svoju listu za čitanje.

„Lakše je u društvu podnijeti kad ti se nešto dešava prvi put u životu. Riječ od tri slova. Nama se dešavao prvi put u životu. Izgubili smo kosmičku nevinost. A bilo je tu i normalne želje za druženjem jer smo u tim godinama, kada vapiš da budeš tamo gdje se nešto spektakularno dešava.“

Toliko njih je u tom periodu bježalo u svijet između korica, da autor navodi da su imali i svoj čitalački klub. A sada, u miru, Gen Z i Gen Alfa ne poznaju čak ni lokalitet svoje gradske biblioteke.

U ovim memoarima spomenut je veliki broj likova, njegovih prijatelja, poznanika, saboraca kojih se sjeća, iako više nikada od troslova za neke od njih nije ni čuo. Kroz njih prikazuje međuljudske odnose i povezanost u teškim vremenima, opisuje prijateljske odnose, stvarne i fiktivne, koji nam čuvaju glavu od skretanja sa prave putanje. Autor je stvorio jedan ili dva fiktivna lika (ovisno kako ko gleda na to). Jedan je lik uzet iz romana Gospođa Dalloway V. Woolf – Septimus. Sa njim se autor poistovijetio čitajući navedeno djelo, jer je i lik bio zapravo ratni veteran. Možemo reći da ih je spojilo životno iskustvo. „Prisvojio“ ga je i Septimus je svugdje išao sa njim. Skrivao ga je u ruksaku, u upaljaču kada je bilo prisutnih ili u trenucima opasnosti, a njegovo društvo bi tražio u trenucima samoće ili situacijama kada mu je bio potreban savjet. Septimus je zapravo njegova savjest.

Drugi fiktivni lik, književni stvoren, vrlo je zanimljiv, jer do samog kraja mi kao čitaoci vjerujemo da je riječ o stvarnom liku. To je lik Simbade, žene ratnice koja, po mom mišljenju, predstavlja sve žene koje su takođe direktno ili indirektno učestvovale u troslovu i čija se uloga ne treba zanemariti.

U periodu troslova bili su mu potrebni ti imaginarni likovi, koji polako nestaju kako autor sazrijeva u troslovu.

Čovjeka ništa bolje i jače ne povezuje nego nevolja i ništa ga brže ne navodi na zaborav nego mir.

Kroz opis kako su ljudi koji su u troslovu imali kamion i novac mogli postati šverceri, niko ih nije sprečavao, osim ljudskosti koju su nosili u sebi i straha da svoju sreću grade na tuđoj nesreći. Tako je i nakon troslova. Imamo vlastiti izbor moralnog puta kojim ćemo se kretati.

Autor roman završava jednim lijepim, optimističnim sjećanjem. Jedno vjenčanje na kraju troslova kojem je svjedočio, kao simbol ne samo početka jednog novog bračnog života nego života uopšte.

„Ovaj put neću prati ruke jer sam dodirivao prošlost, predmete i papire u kojima je ona skrivena. Pustiću da miris prošlosti traje na mojim prstima, dlanovima, sve dok prirodno ne izblijedi.“

Lično mi se sviđa ton Šehićevog poetičnog pripovijedanja u kome na prvi pogled jednostavna rečenica zapravo ima svemirsku dubinu, iskrenost, objektivnost, bez optužbi koje vam kao čitaocu daju osjećaj povjerenja.