Tarik Hadžirović: Kada prestaneš birati očima

Piše: Tarik Hadžirović, Blindography

Kada sam izgubio vid, mislio sam da gubim i sposobnost da biram.

Ne mislim na velike životne odluke. Mislim na one sasvim obične izbore kojima svakog dana, često i ne razmišljajući, govorimo nešto o sebi. Koju majicu obući, koje patike kupiti, koja boja mi pristaje, kako nešto izgleda na meni. Ranije bih pogledao sebe u ogledalu i znao sviđa li mi se ono što vidim. Odjednom ogledalo više nije moglo da mi odgovori.

U početku mi se činilo da za takve stvari sada moram vjerovati nekom drugom.

„Je li ovo lijepo?“
„Kako mi stoji?“
„Slažu li se ove boje?“
„Je li ovo previše?“

I, naravno, korisno je pitati. I danas pitam. Problem nastaje kada tuđe oči neprimjetno postanu i tuđi ukus. Ako mi neko kaže da mi nešto dobro stoji, to još uvijek ne znači da se meni sviđa. Ako neko drugi bira umjesto mene samo zato što vidi, čiji je onda to stil?

Trebalo mi je vremena da shvatim jednu prilično jednostavnu stvar: gubitak vida nije učinio da prestanem imati ukus. Samo sam morao pronaći druge načine da ga izražavam.

Tu su mirisi postali posebno zanimljivi.

Kod parfema niko nema prednost zato što vidi. Može bočica izgledati fantastično, reklama može biti savršena, a na njoj može pisati ime najskuplje modne kuće na svijetu. Onog trenutka kada parfem završi na koži, ostajemo samo nos, miris i pitanje: „Sviđa li mi se?“

To mi se dopada.

Nema osobe pored mene koja može pomirisati nešto umjesto mene i objektivno zaključiti šta bih ja trebao voljeti. Može preporučiti, opisati, objasniti note ili reći šta se njoj sviđa. Konačna odluka ipak ostaje moja.

A miris je čudno lična stvar.

Isti parfem nekome može biti elegantan, meni težak. Ono što internet opisuje kao zavodljivo meni može biti napadno. Parfem koji ima hiljade odličnih recenzija mogu pomirisati i nakon nekoliko sekundi zaključiti da ga nikada ne bih nosio. Nema tačnog odgovora koji treba pronaći.

Upravo mi je ta subjektivnost vratila nešto što nisam ni znao da mi nedostaje – zadovoljstvo samostalnog izbora.

Počeo sam obraćati pažnju na to kako se osjećam dok nešto nosim. Nekad mi odgovara miris koji je čist i svjež. Nekad želim nešto mnogo tamnije i ozbiljnije. Nekada mi se neki parfem jednostavno sviđa i nemam potrebu da izmišljam veliko objašnjenje zašto.

Mirisi kod mene često izazivaju i slike. Pošto sam nekada vidio, boje, prostori, predmeti i prizori nisu nestali iz moje glave kada je nestao vid. Ponekad ih miris izvuče na površinu brže nego riječi.

Jedan me može podsjetiti na zelenu livadu poslije kiše. Drugi na hladan zrak, drvo ili neku prostoriju koju možda nikada nisam ni posjetio. Treći nema nikakvu jasnu sliku, ali ima raspoloženje. Zanimljivo mi je koliko nekoliko kapi tečnosti može pokrenuti nešto što fizički uopće nije prisutno.

Ali možda mi je još zanimljivije ono što se dogodilo izvan parfimerije.

Počeo sam drugačije razmišljati i o odjeći. O materijalima. O obući. O tome šta želim nositi. Prestao sam pitanje „Kako ovo izgleda?“ automatski smatrati važnijim od pitanja „Da li se ovo meni sviđa?“

To ne znači da izgled više nije važan. Jeste. Ako ne mogu provjeriti boju ili neku vizuelnu pojedinost, pitat ću nekoga kome vjerujem. Ali informacija i odluka nisu ista stvar.

„Majica je crna“ je informacija.
„Uzmi ovu, bolja ti je“ već je nečiji sud.

Tu razliku danas mnogo više primjećujem.

Možda je zato parfem za mene postao nešto više od stvari koju stavim prije izlaska iz kuće. U njemu sam pronašao prostor u kojem gotovo ništa ne moram delegirati. Mogu sat vremena isprobavati mirise, promijeniti mišljenje, pogriješiti, kupiti uzorak nečega što mi se kasnije neće svidjeti ili pronaći nešto što ću poželjeti nositi mjesecima.

Drugim riječima, mogu biti običan kupac.

Ne „slijepa osoba koja se interesuje za parfeme“. Ne neko kome treba objasniti šta bi mu trebalo odgovarati. Samo čovjek koji stoji pred nekoliko mirisa i pokušava odlučiti koji mu se najviše sviđa.

Moj kolega na Blindographyju nedavno je napisao tekst upravo o svijetu parfimerstva iz perspektive osobe koja ne vidi. Njegovo iskustvo je drugačije od mog i mnogo dublje ulazi u parfeme kao hobi, kolekcionarstvo, mirisne kompozicije i način na koji mirisi u njegovoj glavi stvaraju čitave prizore. Pročitajte ga ovdje.

Mene je njegova priča navela na nešto drugo: koliko je lako nakon gubitka jednog čula početi prepuštati drugima odluke koje im nikada nismo namjeravali dati.

Pomoć mi ponekad treba. Tuđe oči također. Ali tuđi ukus ne moram posuditi zajedno s njima.

Još uvijek mogu imati svoj stil. Mogu odabrati parfem koji će nekome biti užasan, a meni odličan. Mogu obući nešto zato što se meni dopada. Mogu pogriješiti i sutra izabrati drugačije. Zapravo, upravo mogućnost da pogriješim govori da je izbor zaista moj.

Kada sam izgubio vid, mislio sam da ću morati naučiti živjeti bez mnogo stvari koje sam ranije birao očima.

Ispostavilo se da sam samo morao naučiti birati bez njih.

Jer, na kraju, miris ne traži da gledate. Traži samo da osjetite. I da se usudite da odaberete.