Piše: Kenan Zuković
Prošle godine na sajmu knjiga u Sarajevu kupio sam hrpu naslova. Zgrabio sam ih u naramak, kao drva, i odnio kući. Svaku sam platio po marku. Jednu jebenu marku. Nijedan pisac ne zamišlja baš tako kraj svoje knjige. Godine čitanja i pisanja. Na kraju sve stane u jednu kovanicu. Toliko vrijedi jedno pišanje u javnom toaletu.
Možda bi bilo bolje da su ih ostavili kraj kontejnera. Tako se kod nas suptilno dijele stvari koje bacamo iz života. A možda još bolje da su ih poklanjali. Ako neko zastane i otvori knjigu, daš mu je, i gotova priča.
Kod kuće sam ih razastro po stolu. Među njima je bio i Igrač za raju Saše Ibrulja, knjiga priča o fudbalu, o gradovima i stadionima povezanim vječitim fintama od Sarajeva do sjevera Engleske. Otvorio sam je nasumice. Pročitao jednu priču, negdje iz sredine, i brzo zaključio da ja tako ne bih mogao pisati. Ta je misao dolazila iz mog uvjerenja da se ne može pisati o stvarima koje nisu viđene i doživljene. I još nešto. Imao sam osjećaj da sam upravo pročitao tekst koji nije nastao na šiltetu, nego na stadionima, aerodromima, u vozovima i gradovima kroz koje ja nikada neću proći.
Ali nisam mogao odoljeti da ipak pokušam.
Nekoliko mjeseci kasnije, poslije Svjetskog prvenstva, šetao sam Nevesinjskom ulicom. Ona je uvijek mirna. Takva je otkad je znam. U dnu ulice nekoliko dječaka i djevojčica igralo je fudbal. Dugo nisam gledao djecu kako igraju fudbal na ulici. Ruku na srce, nisu igrali bogzna kako. Više su jurili za loptom i nabijali je u tuđu garažu nego što su igrali. Dvoje djece nosilo je Muharemovića na leđima.
Tarik je tog dana potpisao za Leeds United.
Nisam godinama razmišljao o Leedsu. Molim, kako? Koji sad Leeds? A onda je niotkud u moju glavu utrčala zlatna generacija Leedsa koja je hodala po vrhovima Evrope. Bezobrazno, drsko. Onako kako su i igrali. I evo ga, pomislio sam, imam priču. Sjećam se Leedsa, mislim, ko ga se ne sjeća. Ali ja ga se baš sjećam s početka milenija.
Tarik nije bio rođen kad su bijeli s Elland Roada igrali najbolji fudbal u svojoj historiji. Kad se on rodio, Leeds se vjerovatno već davio u finansijskim problemima i pravio svoj spori salto mortale. I da se ne lažemo, The Whites su uvijek živjeli kao da sutra ne postoji. Nikad nisu znali za sredinu. Kad igraju, igraju. Kad padaju, propadaju. Bos il’ hađžija.
Šta je Tarik o tome mogao znati kad je potpisivao? I koja mu se misao tada zavukla u glavu? Možda je rekao: Leeds ili ništa. Možda ništa od toga. Možda je samo obukao dres i pomislio: Idemo, stigla je zvijer.
Bilo je nemoguće ne gledati Leeds tih godina. Nisu znali stati. Ako povedu, onda se protivniku navale na kosti. To se navaljivanje gledalo subotom ili nedjeljom. Petkom se čekalo uz pravu fudbalsku groznicu. Lakše je ovo sad napisati nego objasniti taj osjećaj. U Sarajevu je tada postojao neformalni klub navijača Portsmoutha. Da ponovim rečenicu napisanu iznad, samo malo dramatičnije: Koji sad jebeni Portsmouth? Je li to onaj Portsmouth u kojem su svoje blatnjave krampone brusili Campbell, Defoe, Kanu, Pennant, Diarra i Crouch? Da, taj. A nasuprot njih stajali su udarnici iz Yorkshirea: Ferdinand, Woodgate, Radebe, Harte, Kelly, Dacourt, Kewell, Smith, Viduka.
Ali nisu rekli hop prije nego što su skočili.
Apsurdno je što Leeds nije pao jer je bio loš. Bio je to supertim. Pali su jer je neko u klubu mislio da se vreća funti nikad neće probušiti. To je bila ona vrsta ludila koja u fudbalu izgleda omamljivo sve dok traje. U njihovom slučaju vremenska razlika između trofeja i stečaja bila je otužno kratka. Liga prvaka je poput droge. Leeds je počeo trošiti kao klub koji je već pripadao evropskoj eliti, a na putu prema tamo krenuli su bez kofera.
Lijepo je bilo dok je trajalo. Hvala im u moje ime. Radi njih sam subote provodio pred televizorom, umjesto da roštiljam u prirodi kao sav normalan svijet. Brzo su rasprodali najbolje igrače da bi se spasili. Ali i tu je Leeds napravio ono što radi najbolje. Nije pao normalno. Prodali su stadion. Mijenjali vlasnike. Mijenjali trenere. Tonuli sve dublje. Ako u Engleskoj postoji zamjenska riječ za pad, onda se zove po njima.
Uprava im je bila bahata, a navijači nerealni. Nikad nisu imali snage za ono naše skromno: akoBogda. Kod njih je uvijek bilo: povratak na vrh je pitanje vremena. A fudbal voli kazniti ljude koji zvuče previše samouvjereno.
Ponekad su me podsjećali na bandu iz filma The Warriors, koja prolazi cijeli New York na putu prema kući, a svi protiv njih: Bejzboldžije, Pankeri, Šeširdžije, Lupeži, Siročad, Turnbullovci. A oni se ne daju pred naletima Manchester Uniteda, Liverpoola i Evertona.
Tarik je pametan momak i strašan igrač. Nadam se da će ga povrede zaobići baš onako kako je preživio Balogunove krampone. Da bude živ i zdrav. Još bi ljudi pretjerali pa ovdje napisali: nasmijan.
A kad Leeds opet krene nizbrdo, a hoće, jer Leedsu je to izgleda zapisano, nemoj Tare glavom na tuđu kopačku.
Ne.
Ni slučajno.
