Piše: Jasenka Kratović

Prvu i posljednju „putopisnu reportažu“ u svojoj novinarskoj karijeri napisala sam u ljeto 1994. godine, kada sam iz ratnog Sarajeva UNPROFOR-ovim avionom na 15 dana izašla iz grada i preko Italije stigla u Beč na neku konferenciju o slobodi medija. „Sloboda medija u ratu“ zvučala mi je i tada kao malo nategnut koncept, ali prilika da nakon pune dvije godine opsade osjetim malo mira i blagodati neograničenog kretanja nije se trebala propuštati. Na putu ka Beču zadržala sam se malo duže u Milanu, kod prijatelja novinara, i prvi put uživo doživjela „zlatno sunce“ Italije.

Na povratku u Sarajevo za ratni magazin ŽENA 21 napisala sam reportažu o tome kako se živi i šta se radi u „normalnom svijetu“, u miru, i šta je sve moderno na Zapadu. Magazin je mama pomno pohranila u arhivu porodičnih dostignuća njenih kćeri, a ja sam ga prije nekoliko dana pronašla i pročitala svoje prve mirnodopske mladalačke impresije. U tekstu piše da su mi najčudniji bili mobilni telefoni i mase Milaneza koji hodaju ulicama i sami pričaju sa sobom držeći čudne sprave na uhu. U modi su bile boja pijeska i plava, nosile su se ženske pletene cipele s drvenim slaganim petama, nosile su se i duge suknje s prorezom, a muškarci su se i dalje držali farmerki, kockastih košulja ala Kurt Cobain i insistirali na dugim kosama. Napisala sam i da se u Milanu jede zdrava hrana i puno salate, ali da su im porcije koje se služe prevelike za naše sužene sarajevske želuce te da ih je najbolje podijeliti s nekim.

Sjećam se i svojih prijatelja Bosanaca u Beču, pomalo depresivnih i tužnih. Sebi sam se, valjda nošena mladošću, ludošću i ratnim adrenalinom, tada činila mnogo zadovoljnija od njih. Nisam te 1994. ni slutila da će Milano već naredne godine, neposredno pred potpisivanje Dejtona, postati mjesto mog stalnog boravka u kojem ću proživjeti narednih 10 godina.

Ne zaostati znači opstati

Ovih dana, više od 23 godine kasnije, napada me želja da opet pišem o Milanu. Realno, prije 23 godine pisanje reportaže o onome šta se dešava u slobodnom svijetu mi se činilo krajnje razložno; kao neki prozor u svijet za opsadom izolovane i iscrpljene Sarajlije, kao neki tračak normalnosti koja nas je preko noći napustila dvije godine ranije, kao konstantno podsjećanje na ono što smo bili i što i dalje hoćemo da budemo. Imalo je tada smisla pričati šta se tamo negdje radi, jede, čita, sluša, gleda, nosi. Bilo je to u svjetlu sveopšte prkosne „nepredaje grada“, u jeku najvećeg isticanja i ponosa „sarajevskim duhom“. Vi ćete ubijati i granatirati – mi ćemo praviti predstave; vi ćete zavrtati vodu i plin – mi ćemo svirati koncerte i otvarati izložbe; vi ćete u stranim medijima prikazivati Bosance isključivo kao gomile podijeljenih, bezubih jadnika u zbjegovima koji ne znaju pravilno da govore – a mi ćemo i bez tekuće vode nositi čiste snježnobijele košulje, hodati na štiklama pod prijetnjom snajpera, oblačiti se po posljednjoj modi, voljeti po podrumima i isticati kako želimo isključivo živjeti zajedno. Da, s mojih 20 godina života činilo mi se od vitalnog značaja vratiti se u svoj opsjednuti grad i reći svojim sugrađanima šta se u svijetu „fura“ tog ljeta,'94. godine.

Zato se, pomalo začuđeno, pitam šta je tačno razlog koji me tjera da ponovo pišem reportažni tekst o Milanu, i to u 2017. godini, u vremenu interneta i globalizacije, u kojem nas samo nekoliko klikova dijeli od većine informacija koje želimo saznati. Moguće da je ovo i klasično svođenje računa sa samim sobom, tamo negdje na pola životnog puta, ali se ipak jasno sjećam da smo se 1994. trudili da, usprkos užasu koji smo živjeli, ne zaostajemo. Biti u toku s ostatkom svijeta bilo je tada pitanje prkosa, ponosa i odnosa prema samom sebi. Ako su nam već namijenili srednjovjekovne uslove života sa svim popratnim metodama mučenja, naš unutrašnji svijet ne mora biti takav. Ne zaostati značilo je tada jednostavno – opstati. Ostati svoj.

23 godine kasnije polako shvatam da možda imam potrebu pisati o Milanu jer me već godinama u Sarajevu mori snažan osjećaj da smo u međuvremenu totalno zaostali: tehnološki, politički, kulturno, naučno, vjerom u život, umom i razumom. Muči me konstantan strah da će se ipak desiti ono što je u najgorim vremenima bilo nezamislivo, da ćemo definitivno izgubiti sebe.

Prvi put nakon mog povratka u Sarajevo 2005. godine, u novembru 2017. odlazim u Milano na malo duže vrijeme. Naravno, da „sredim i zaganjam neke papire“, da sretnem kako treba drage ljude, ali ovaj put ponajviše da vidim kako se živi i šta se radi na „Zapadu“. I to ponajviše iz sebičnih razloga, da provjerim kaskam li i u kojoj mjeri u međuvremenu i ja. Ima li na Zapadu nešto novo? I nije baš da nema. Zanemariću ovom prilikom talijanska politička previranja, vječnu ekonomsku krizu, prekarijat novog doba, nesavladive birokratske procedure zvaničnih institucija, netrpeljivost sjevera i juga. Zanemariću ih jer ima i svjetlijih primjera napretka. Milano se posljednjih godina, kao i većina bogatih evropskih gradova, okrenuo ekologiji, stvaranju uslova za bolji život zajednice. U pokušaju smanjenja gradskog saobraćaja i zagađenosti zraka građani sve više napuštaju automobile i zamjenjuju ih biciklima i biciklizmom. Održavaju se tako u formi, brže stižu na odredišta i još osjećaju kako doprinose zajednici. Zdrav život i fizičku aktivnost prate neizostavno i zdrave prehrambene navike. Malo je čudno vidjeti Talijane kako se suzdržavaju od glutena i laktoze, zanemaruju svoju tradicionalnu kuhinju i hrane se po azijatskim i fusion restoranima, ali Milano je oduvijek bio grad mode i trendova koji se religiozno prate sve dok se ne smisle neki novi.

Milano je 2015. godine bio i domaćin velike svjetske izložbe EXPO, na kojoj zemlje učesnice pokazuju sve pozitivno čime imaju da se pohvale drugima, od tehnoloških i naučnih dostignuća do stila života, običaja, kulture, istorije i umjetnosti, a svaka izložba nagovijesti put kojim će narednih godina ići globalna dešavanja. Najvispreniji ga nastoje pratiti i prestići, ostali zaostaju.

Vertikalna šuma i brbljivi Kinezi

Expo 2015 bio je posvećen ekologiji i ishrani, a u cilju što bolje promocije grada i života u njemu unaprijeđeni su cijeli gradski kvartovi, izgrađeni brojni novi objekti, a sve oči svijeta su bile uprte u najnovije arhitektonsko „čudo u Milanu“, tzv. vertikalnu šumu slavnog arhitektonskog studija Boeri. Vertikalnu šumu predstavljaju ustvari dva luksuzna stambena nebodera visine 110 m i 76 m, na čijim je balkonima i vanjskoj fasadi posađeno 800 stabala, 4.500 grmova i 15.000 biljaka. Cilj ideje je da osim originalnog i atraktivnog izgleda, ovo drveće pročišćava zrak cijele jedne gradske zone, apsorbuje CO2, sitne čestice prašine i proizvodi oksigen.

Dobre ideje treba usvajati, da ne kažem kopirati. Hodala sam po Milanu jednog sunčanog dana, divila se pogledu na vertikalnu šumu iz daljine i sa strahom pomišljala o skorašnjem povratku u očekivani decembarski sarajevski smog. A onda pomislih kako bi rješenje za sarajevski smog možda bilo da sve nebodere na Alipašinom Polju, Otoci, Čengić Vili i Hrasnom pretvorimo u vertikalne šume i posadimo obavezno mini drveće po balkonima. ‘Em bi zrak bio čišći, ’em bi betonski neboderi bili ljepši. Naravno, bilo bi lijepo i da ne plaćamo ovako skupo struju, kad je već sami proizvodimo a i izvozimo, pa da ugroženije kategorije stanovništva nisu prisiljene ložiti sve što im dođe pod ruku, već da se ugodno mogu ugrijati na konvektore. Ali to je sad već tema neke druge priče…

Pored ekoloških projekata, zatvaranja centralnih zona grada za saobraćaj i arhitektonski fascinantnih primjera samoodrživog stanovanja, ono što me je nakon toliko godina istinski iznenadilo u Milanu su Kinezi. Milano je možda jedini grad na svijetu u kojem su posljednjih godina Kinezi postali veći „šminkeri“ od samih Talijana. Primila im se kultura. Kinezi postaju milanski trend setteri, a pri tome ne gube sebe. Naprotiv, svoje sugrađane vrlo ležerno i prijateljski uključuju u vlastite tradicije. U ulici Paolo Sarpi, poznatijoj kao milanski China Town, prije nekih desetak godina ostavila sam kineske trgovce u prodavnicama koje su ličile na skladišta robe naveliko, s civarama na ulicama na kojima su se gurale i prenosile bale najrazličitijih artikala. Danas je ta ista ulica jedna od najuređenijih i najzabavnijih u Milanu. Pretvorena ja u opuštenu pješačku zonu, s mnoštvom odličnih restorana azijske hrane, ali i trendi i alternativnih kafića, vinoteka, luksuznih prodavnica garderobe. Stasala je u međuvremenu nova generacija mladih Kineza koji perfektno govore talijanski, još bolje koriste najnovija čuda touch screen tehnologije i oblače se po posljednjoj modi, ali uvijek uz specifični i zabavni twist nečeg originalnog, pomalo kineskog.


Na vlastito iznenađenje otkrivam da su Kinezi ustvari vrlo pričljivi, sada kada konačno imamo zajednički jezik na raspolaganju: lako stupaju u kontakte, skloni su ćaskanju, razmijeni mišljenja, poduzetni, puni ideja i duhoviti. Volim kada se ruše nametnuti stavovi i zacementirana mišljenja. Ovaj put bila sam sretna i zabavljena činjenicom što mi se ustaljeno mišljenje da su Kinezi zatvorena i nepristupačna skupina ljudi poljuljalo utiskom da trenutno spadaju u najbrbljivije stanovnike Milana.

Upoznajem tako Saru, Kineskinju, četrdesetogodišnju vlasnicu malog concept storea Nolo 43. U njemu spaja dobru hranu, piće, druženja, muziku, izložbe, promocije, dizajnersku garderobu i nakit. Pričamo malo dok na staroj drvenoj izrezbarenoj sofi srkućem vreli kineski zeleni čaj od cijelih listova koji mi je sama napravila. Pričamo o njenom poslu, ali i o gledanju u tarot karte i čitanju sudbine u listovima čaja na dnu ispijene šolje. Odmah se hvalim kako mi u Bosni (n.a. zna gdje je Bosna) gledamo u grah i čitamo sudbinu iz toza na dnu fildžana. Oduševljeno predlaže da organizujemo internacionalno čitanje budućnosti kod nje u radnji.

„Znaš, ja sam počela raditi kad mi je bilo 12 godina, kod tate, koji je držao kineski restoran u Bergamu. Ali, želio je i da se školujemo. Završila sam modni dizajn na prestižnoj školi u Milanu i godinama radila kao buyer. Sada mi se ostvario san da imam svoj concept store i biram dizajnere čije kreacije u njemu želim da izlažem, a volim i društvo, tako da je zajednički prostor kafane i prodavnice idealan spoj svega čime želim da se okružim u životu. Svom tati uvijek kažem: ‘Ja volim Kinu, ali ja sam ti Talijanka, volim ovaj grad, volim modu, brzinu…’ Pa kud ćeš dalje kad volim i sir! Pola moje rodbine se zgražava kad vidi da jedem buđavu gorgonzolu“, kaže simpatična Sara, idealna predstavnica novije kineske dijaspore u Milanu, mlada, vrijedna, aktivna i obrazovana.

Vrijeme je za Sarajevo

Od fascinacije Kinezima odvlači me još jedan predivan sunčani dan i odlučujem otići u Đenovu, jedan od mojih omiljenih gradova u Italiji. Volim lučke gradove, volim mjesta gdje se ljudi miješaju, volim more. Ne smetaju mi ni „opasni kvartovi“. Volim monumentalne građevine, volim fontane, volim čak i svjetleće reklame, ali i male, uske, mračne ulice, nalik onim dalmatinskim. Sve to Đenova ima, a ima i odličnu uličnu hranu. U kiosku s prženom ribom vlasnik Arap pokazuje pomoćniku Talijanu kako da što bolje servira pržene škampe, a u užurbanoj pješačkoj ulici San Luka, koju je kao svjetski značajnu baštinu zaštitio i UNESCO, frizeraj za muškarce „Musafa“ čini se najživljom tačkom u cijelom kvartu i pun je žena. Moj najbolji drug Biagio tvrdi da mi se Đenova sviđa jer duhom, ritmom i pješačkim zonama podsjeća na Sarajevo. Možda je i u pravu, možda je vrijeme da se vratim kući.

Po povratku u Milano na ljubav prema domovini, makar i bivšoj, podsjeća me još jedan slučajni susret u prodavnici odjeće i ženskih torbica. Ovaj put, doduše, s prodavačem Vijetnamcem. Ćaskamo o našim domovinama i životu u Milanu, i na kraju odlučujem da kupim od njega kožnu tašnu na sniženju. Kaže: „Znaš, moja zemlja i tvoja nekadašnja zemlja bili su veliki istorijski prijatelji, ja se sjećam Tita i zato evo od mene još 10 % popusta na ovu cijenu.“ Deset posto popusta na Tita, i to nakon skoro 40 godina! Što ti je domovina, makar i bivša.

Bliži se povratak u Sarajevo. I uvijek onaj isti nedefinisan osjećaj. I sretna sam i tužna istovremeno. Sve mi je nekako napola, kao i kod većine Bosanaca i Hercegovaca što evo već 20 i kusur godina ne žive ni tamo ni vamo. Uvijek nešto fali.

Ostavljam Milano da živi svoj brzi život, odgaja nove generacije menadžera i modnih magova, ali i neke nove, suptilnije mlade, možda baš iz redova Kineza ili drugih stranaca koji vole rad, ali i druženje. To je na koncu ono što me oduvijek najviše i vuče Sarajevu: rad i nije rad, već je samo muka, ako bar dijelom nije život i strast i ako ne vodi druženju, kafani i prožimanju života i iskustava. Nadam se samo da će me za koju godinu Milano manje iznenaditi i da ću imati osjećaj da mu u posjetu dolazim iz manje egzotičnog i konfuznog mjesta nego što je to Sarajevo danas. A Sarajevo… Eh, u Sarajevu me za sada čekaju haška suđenja Mladiću i „hrvatskoj šestorki“ i neizbježne polemike oko njih, ali srećom i prijatelji i dom, pa kakav je takav je – moj je.