Kada ovaj broj Urban magazina izađe iz štampe, iza nas će već biti sedmo izdanje festivala Muzika na žici, koje je, kao i sva prethodna, okupilo vrsne umjetnike i umjetnice iz cijelog svijeta. Ključni povod ovoga puta bio je obilježavanje rođenja čuvenog bosanskohercegovačkog kompozitora Avde Smailovića, što nam je u programskom i vizuelnom segmentu prošlogodišnjeg festivala nagovještavalo stablo s plodovima koji ne padaju daleko od njega. Naime, porodica Smailović iznjedrila je 15 profesionalno orijentisanih muzičara i muzičarki, te smo ove godine imali priliku sresti djecu, unuke i praunuke Avde Smailovića.
Među njima su svakako osnivačica i umjetnička direktorica Violeta Smailović-Huart i njen sin Ilan Huart, koje predstavljamo na stranicama Urban magazina, uz podsjećanje na prvog među Smailovićima kome je ljubav prema muzici bila daleko ispred svih prepreka koje su obilježile njegovo odrastanje.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Eldin Hasanagić/VTF Studio
„Od pastira do magistra“ mogao bi se u najkraćem opisati životni i profesionalni put kompozitora Avde Smailovića. Ovako je nazvana i subotnja matineja u Narodnom pozorištu Sarajevo kao dio predfestivalskog programa, kada su se premijerno mogle čuti kompozicije koje će biti izvedene na festivalu.
Smailović, rođen u Visokom u siromašnoj porodici, prve tonove odsvirao je kao pastir na usnoj harmonici. Bili su to ulomci iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, a da nije ni znao kako se ta muzika zove. „Presudan događaj za Smailovićevo opredjeljenje da život posveti muzici bio je susret s Čehom Vaclavom Rudolfom, tada dirigentom visočkog orkestra. Kao većina njegovih sunarodnjaka koji su se poslije 1918. raselili po novonastalim državama bivše Austro-Ugarske monarhije, i Rudolf je bio odličan muzičar i pedagog, te je odmah uočio izvanrednu glazbenu darovitost malog Avde Smailovića“, napisala je u festivalskom katalogu Bosiljka Perić Kempf, muzička istoričarka, publicistkinja i muzička kritičarka.
Ovaj period bio je temelj njegovog kasnijeg muzičkog razvoja, kako je i sam isticao govoreći o vlastitoj biografiji, koja bi mogla biti odličan predložak za film.
„Duboko uvjeren da je talent obaveza, da tajna uspjeha leži u postojanosti namjere i da čovjek treba sam sebe graditi cijeli život na svoju dobrobit i dobrobit zajednice u kojoj živi“, kako navodi Perić Kemp, Avdo Smailović uz učešće u ratu te bavljenje različitim zanatima (vodoinstalaterski, kovački i drugi) uspijeva akademski zaokružiti vlastito muzičko obrazovanje te najposlije diplomirati i magistrirati na Odsjeku za kompoziciju u Ljubljani.
Sve je muzika
„Za muzičko uho svaki zvuk je muzika“, rekla nam je glumica Vesna Mašić na muzičkom putovanju na spomenutoj koncertnoj predfestivalskoj matineji, čime se i objašnjava specifičan uticaj različitih profesionalnih iskustava na muzički izraz Smailovića.
„Uz sve teškoće i nerijetka razočaranja, imao sam sreću da naiđem na ljude koji su visoko cijenili moju darovitost i aktivnosti i koji su, u određenom smislu, za veliki dio svega što sam postigao podjednako zaslužni kao i ja sam“, govorio je kasnije kompozitor.
Njegova muzika bila je usmjerena ka čovjeku, uz intenzivnu težnju da bude iskrena i doživljena, kako je sugerisao i naziv Smailovićevog kućnog orkestra Musica ad hominem (Muzika za čovjeka),zahvaljujući kojem je u porodičnom stanu u sarajevskoj Štrosmajerovoj ulici sa svojih petoro djece izvodio koncerte.
„Smailovićev kompozitorski opus žanrovski i stilski je raznovrstan. Obuhvata harmonizacije narodnih napjeva i komade za duvačke orkestre, vokalnu liriku ihorove, velike simfonijske i vokalno-instrumentalne forme, originalna djela i djela inspirisana revolucionarnom tematikom ratnog i poratnog razdoblja. Doduše govorio je da su njegova djela uvijek nečim inspirisana, makar i nekom čisto muzičkom idejom, nekim prirodnim motivom, napjevom, događajem i sl. Zato svoju muziku upućuje ad hominem, više nego muzici samoj. U početku stvaranja intenzivno koristi narodni melos, a nakon ulaženja u tajne kompozicijske tehnike pokušava ostvariti sintezu narodnog i akademskog izraza, prvenstveno pod utjecajem Škerjančeve kompozitorske škole. Sklon programskom tretmanu muzičkog jezika nastoji svoj muzički izraz oblikovati ekspresivno i gotovo intuitivno, ali neposredno i humano. U posljednjem periodu stvaranja, propuštajući kroz prizmu snažnog talenta idiomatske elemente narodnog muzičkog izraza u okrilju savremene kompozicijske tehnike, oblikuje sasvim individualna i visoko vrijedna ostvarenja. Prolazeći put gradus ad Parnassum od samouka i autodidakta do visokoškolovanog muzičara, Smailović se, snagom volje i individualnog talenta, svojim nevelikim opusom upisuje u svjetlije stranice kompozitorstva u Bosni i Hercegovini“ napisao je u knjizi „Muzički portreti: izvori i sjećanja“ profesor Ivan Čavlović.
Nakon prvog susreta s gostima i gošćama ovogodišnjeg festivala Muzika na žici bilo je jasno da im itekako znači susret s nesvakidašnjim djelom Avde Smailovića, što nam možda i govori da je s visine svjetskih pozornica kojima oni pripadajupogled mnogo bolji nego iz naših padinskih predjela i skučenih okvira.
Institut za muzikologiju Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu i Muzikološko društvo FBiH u saradnji s festivalom Muzika na žici organizovaće naučni skup u povodu 100. godišnjice rođenja bosanskohercegovačkog kompozitora Avde Smailovića. Naučni skup podstaknut je potrebom da se putem sistematičnog istraživanja šira naučna te kulturna javnost upoznaju sa značajem lika i djela jednog od najistaknutijih kompozitora u BiH.
Uz festival posvećen stogodišnjici ovo je i prva ozbiljna valorizacija njegovog djela.
Zbog toga smo najprije Violetu Smailović-Huart pitali kako je moguće da se ranije niko nije pozabavio tako značajnom muzičkom zaostavštinom i koliko je cjelokupan program posvećen Smailovićevom djelu i važan doprinos očuvanju kulturne baštine.
Odgovornost prema nasljeđu
„Ovo pitanje je znatno šire nego sam čin izvođenja Smailovićevih djela. Za pitati se da li se generalno nalazi na dugom putu između uobičajene kolotečine, neinformiranosti, ponekad i nehata i nekog iskonskog manjka cijenjenja vlastite prošlosti, pa i kulturne baštine. Kada govorimo o kulturnoj baštini, neizbježna je i riječ kultura…
Trebamo se zapitati koliko se u nju ulaže, od kuće pa do pozornice. Ili problem nije samo finansijske prirode… Možda dio problema leži u kulturnoj politici? Da li se kulturni život odvija stihijski ili je zaista osmišljen“, objašnjava Violeta Smailović-Huart i na temu kulturne baštine navodi primjer njenog njegovanja u osnovnoj školi u Francuskoj u koju ide njen sin.
„Ilan mi je u više navrata prošle godine rekao koliko želi dobiti Mansard u školi. Nije mi bilo jasno šta je to, dok jedan dan nije ponosno došao kući i donio plastificiranu diplomicu po imenu arhitekte prelijepog dvorca u Maisons laffitteu, mjestu gdje Ilan ide u školu. U toj njegovoj internacionalnoj osnovnoj školi najveće priznanje nije odličan uspjeh nego plastificirana diplomica formata A4 za izuzetno zalaganje u životu škole, motivaciju ostalih učenika i trud, a zove se Mansard i ima fotografiju minijaturnog detalja sjednog od zidova dvorca… To je ujedno i održavanje kulturne baštine i odgoj, a nikoga nije koštalo. I mi smo naučili ko je Mansard (smijeh). I toliko ga je želio dobiti, a ustvari nije ni znao o kome je riječ.“
Kao sličan primjer može poslužiti i predfestivalska matineja na kojoj smo se podsjetili života i rada Avde Smailovića, koja takođe, osim vremena, nije podrazumijevala izdatke.
„A eto, bila je i prilika da se poradi na, kako se to kaže, očuvanju kulturne baštine, u korijenu, u radu s malom djecom“, kaže Smailović-Huart i dodaje kako su zbog posljedica rata i pripreme za izvođenje Smailovićevih djela na sedmom festivalu Muzika na žici bile komplikovane.
„Mi smo za izvedbu svih Smailovićevih kompozicija na koncertu Sarajevske filharmonije morali raspisati štimove za simfonijski orkestar, jer mi, familija, smo imali samo partiture, a orkestarski štimovi su nestali tokom rata“, kaže Violeta Smailović-Huart, koja je i ove godine uspjela na scenu Narodnog pozorišta i Doma Oružanih snaga BiH dovesti umjetnike i umjetnice iz cijelog svijeta, s vrlo značajnim biografijama. Zanimljivo je što se neki od njih u Sarajevo vraćaju, što govori i o njihovom odnosu prema festivalu, poput sopranistice svjetskog glasa Paolette Marrocu, čiji je dolazak svojevremeno na drugi festival bio iznimno važan za ukupni festivalski opstanak.
Poziv umjetnicima i umjetnicama za dolazak u Sarajevo u duhu je ukupne filozofije festivalske umjetničke direktorice i podrazumijeva potrebu da umjetnik/ca sarađuje s jednakim ili boljim od sebe.
„Ovogodišnji festival je izuzetno bogat i zaista imamo niz vrsnih umjetnika. Soliste, goste festivala bih prije svega opisala kao prijatelje, a i visokokvalitetne muzičare. Raznovrsna je paleta umjetnika koji se predstavljaju: iz Japana, SAD-a, Italije, Mađarske, Austrije, Holandije…To da su među gostima prvakinja milanske La scale (Paoletta), profesor Konzervatorija Čajkovski (Vasilij), specijalista za dirigovanje savremenih djela (Edo Mičić), vrsni mladi violinisti koji nam se pridružuju kao jedna nova mlada vojska onih koji vole i cijene Muziku na žici itd.govori valjda i o uspjehu festivala i njegovoj popularnosti.“
Broj muzičkih potomaka koje je iznjedrilo stablo Smailovića rijedak je i u svjetskim razmjerima. Za činjenicu da nijedna „kruška“ nije otišla dalje od stabla Violeta kaže da je možda i slučajnost. A s druge strane, ljubav prema muzici je toliko dubinski usađena u naše korijene da je svakako prirodno i da smo ostali muzičari… Mi smo uz život s očevom muzikom i njegovom ljubavlju prema ovoj umjetnosti jednostavno na neki način zaraženi istim virusom… Na sreću, jer muzika je jezik koji svi razumiju, muzika je tako moćan vid izražavanja, a pritom definitivno i najjeftinija psihoterapija, mada to kažem u šali.“
Vjera u važnost muzike pri mentalnom i emotivnom razvoju
Da će možda Ilan Huart biti najsličniji djedu Avdi svjedoči i njegov nastup na predfestivalskoj matineji, kada je uz izvedbu Smailovićeve kompozicije „Za unuka Jana“, koju je izvodio na violini, te „Bahovog koncerta“ na klaviru publici njegova tetka Meira odsvirala i Ilanovu autorsku kompoziciju za klavir. O eventualnom kompozitorskom putu majka Violeta za sada radije govori bez ikakvih ambicija.
„Ilan često kaže da jednostavno čuje neke melodije u glavi i da ih mora hitno zapisati. Zanimljivo je da to što zapiše često ima nekog smisla. Naime, ja nisam ni znala da on komponuje do dana kućnog koncerta moje klase u Parizu. Tada je gošća festivala Muzika na žici Kanae Endo na kraju koncerta, inače jedna rezervisana mlada umjetnica koja ne govori puno,rekla publici da želi odsvirati nešto za kraj. Kada je odsvirala djelo, nakon pozamašnog aplauza je rekla da je dobila note dan ranije, te da na notama piše:rođen 2005. a umro još nije. Tada još nisam znala da se radi o Ilanu, naime uopšte nisam znala da komponuje. On je jednostavno u kompjuterskom programu nešto svoje zapisivao bez mog znanja, te me je koncertno izvođenje njegovog djela, pa i sam uspjeh, jako iznenadio. Pri tom, od ovih početaka do naziva kompozitor dug je put. Svakako, kao i svaka majka, učiniću sve da se dijete bavi onim što voli, bilo da njegov izbor padne na košarku, avijaciju ili muziku…
A to da svira više instrumenata je na neki način i dio razvijanja opšte kulture kod mog djeteta. Duboko vjerujem u važnost muzike pri mentalnom i emotivnom razvoju“,kaže ova vrsna instrumentalistica i muzička pedagoginja koja, i kada govori o daru vlastitog sina, voli napomenuti šta sve još talenat podrazumijeva.
„Govorili smo dosta o tome ovih dana koliko ja smatram da, suprotno mnogim vjerovanjima, talenat nije uvijek samo jedan prekrasan dar. Talenat je i obaveza, a često sa sobom donosi burnu kreativnost, koju nije uvijek lako kanalizirati. Međutim, Ilan je razumno i dobro dijete i pri tom voli muziku i čini mi se da nalazimo jedan fini kompromis u tome da mi kao roditelji nemamo prevelikih ambicija za njega. Osobno mu želim da je živ, zdrav, radin i sretan.“
