U književnostima ovdašnjih nacionalističkih državica, u kojima se jezikom brani nacija, a na braniku stoji on, nacionalni pjesnik, spisateljicama nije nimalo lako. Uspjesi Tanje Stupar Trifunović, podjednako u poeziji i prozi, potvrđeni prevodima na brojne evropske jezike i nagradama, među kojima je i Evropska nagrada za književnost, time su još i veći. S banjalučkom spisateljicom, čija je nova knjiga Razmnožavanje domaćih životinja u manje od pola godine od objavljivanja već stigla biti i kontroverznom i ovjenčanom nagradom za najbolju knjigu poezije, razgovaramo o uticaju mraka naših prostora na književnu produkciju, o važnosti poezije koja rastjeruje tamu, o svakidašnjoj malograđanštini i otporu koji pisanje jeste.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Borislav Brezo

Već smo prije početka ovog razgovora imale svojevrsnu gorkohumornu uvertiru o tome kako je mrak naše zemlje koristan možda jedino za pisanje knjiga, mračnih, ali dobrih. Pomažu li zaista haos i beznađe književnosti, za razliku od, recimo, reda i blagostanja?

Težak društveni kontekst kao pozadina može biti literarno podsticajan, ne zato što se čovjek ne bi preispitivao i pisao i u nekom drugom okruženju (zapitanost koja podstiče stvaralaštvo postoji mimo društvenog okvira, proizlazi iz stvaralačkog bića), nego što nudi obilje jakih i sugestivnih slika. Tako su velike teme stradanja poput rata oduvijek prisutne i vrlo česte u umjetničkoj obradi. Ljudsko biće je istovremeno privučeno i užasnuto takvim prizorima. Jaki emotivni naboji su dobra podloga i traže svoja razrješenja u književnim djelima. Možemo reći da je takvo okruženje na neki način inspirativnije. Recimo, naša današnja stvarnost bi mogla biti plodonosna za one pisce koji su skloni grotesknom, parodiji i apsurdu. Sa druge strane, književnost ne čini samo inspiracija, a kod nas osim inspiracije mnogo toga drugog nedostaje da bismo imali ozbiljnu književnu scenu i kvalitetnu izdavačku produkciju.

Žrtvovani životi junakinja se češće previđaju

Motivi koji se protežu kroz Razmnožavanje domaćih životinja teški su kao i naša stvarnost: smrt, rat, gubitak, životi proćerdani u brakovima omeđenim socijalnim neprilikama, potraga za ljubavlju i bogom. Koliko je naša zbilja bila inspirativna za nastanak Razmnožavanja domaćih životinja?

Spomenule smo već grotesku i apsurd koji su nekima, uključujući i mene, inspirativni. Uslovno rečeno, zanima me bavljenje ovom i ovakvom stvarnošću, ali me isto tako zanima njeno lice i naličje, ono što ju je uslovilo, što joj je prethodilo, i suodnos današnje stvarnosti sa različitim književnim/kulturnim ali i istorijskim periodima. Zanimljivo mi je kako bi se nekadašnji junaci snašli u današnjem vremenu. Naše danas i ovdje je, nažalost, toliko „inspirativno“ da većina nas čezne za dosadnim i neinspirativnim vremenom u kojem bismo mogli odmarati od izobilja gluposti koje se svaki dan izlijevaju na nas sa tv ekrana, društvenih mreža i ostalih „portala“. Mi svakodnevno svjedočimo užasno trivijalnim, lošim političkim manipulacijama i jeftinim trikovima za paljenje mase koje sprovode naši političari nad narodom koji sve više nalikuje kakvoj lobotomiranoj masi. Tužno, a možda u ovom procesu oduzimanja zdravog razuma, kada ga sasvim budemo lišeni, od čega nismo daleko, postanemo blaženo i tupo zadovoljni. Kao životinje.

Kroz cijelu knjigu provijavaju reference na starija djela književnosti, historiju, mitologiju, religiju. Uzevši to u obzir, pitat ću da li mi samo ponavljamo historijske greške, da li su sve što živimo „beskrajne buduće prošlosti“, kako veli stih iz pjesme „Neko je bacio kamen“?

U suštini, da. Samo, mi ne čitamo knjige. Ne promišljamo. Lakše nam je da bacamo kamenje. Razbijamo glave. I mrzimo. Za to ne treba neki poseban trud.

Faruk Šehić je Razmnožavanje domaćih životinja nazvao „katalogom ženskih sudbina“ budući da su životi žena, podjednako žena naših prostora i mitoloških junakinja, crvena nit knjige. Koliko ti je bilo važno sažeti žensko iskustvo prošlosti i sadašnjosti u ovim pjesmama? 

U prvom redu bilo mi je važno opšteljudsko iskustvo, nevezano za to da li su u pjesmama junaci ili junakinje. „Junakinja“ je više samo zato što se njihovi životi, a često su to zapravo njihove žrtve, češće previđaju i/ili minimiziraju. Stradanje Hipatije ili Marije o kojima sam pisala slično je Hristovom stradanju. Ta vrsta stradanja ima istorijsku konstantu: razjarena bijesna masa nahuškana kakvim tuđim političkim/vjerskim/finansijskim interesom ide da utuče, raspne, kamenuje nekog ni krivog ni dužnog. Ljudima su potrebni krivci. Po prirodi su kukavice, pa ne udaraju na one koji su stvarno krivi, nego se „instalira“ kakva potpuno nedužna (često dobra i plemenita) žrtva na koju vješti politički manipulatori preusmjere bijes. Lažni pravednici se iskale i ciklus, a i cirkus, nastavlja se.

Savremeno društvo ima slične mehanizme. Po potrebi se od pojedinca, neke društvene grupe ili naroda može napraviti pogodna žrtva za iskaljivanje bijesa. Češće je riječ o medijskom, a u nekim društvima još uvijek i pravom linču. Uzmimo, na primjer, kada se kod nas pojavi kakav tekst o LGBT zajednici, odmah slijedi ogroman broj negativnih komentara, od kojih velika većina poziva na nasilje, linč, istrebljenje. Da li je LGBT zajednica kriva za bijedu, sirotinju, potplaćenost, iseljavanje iz zemlje? Nije. Zanimljivo je zašto onda u prosječnom stanovniku kod sva tri naroda u Bosni i Hercegovini izaziva toliki bijes. Mene fascinira univerzalnost tih pojava i što možemo naučiti od njih ako ih izmaknemo iz konteksta. Kakvu to sliku dobijamo o čovjeku? O istini? Imamo li je snage prožvakati? Treba li nam ona uopšte? Je li ona toliko neuočljiva ili mi namjerno žmirimo na jedno oko dogovorivši se da je istina isto što i interes?

„Ozbiljni ljudi“ ubijaju svijet, poezija ga obnavlja i spašava

Nakon romana Satovi u majčinoj sobi, koji ti je donio Evropsku nagradu za književnost, Razmnožavanje domaćih životinja je svojevrsni povratak „korijenima“, poeziji koja je bila tvoj primarni izričaj. Mogu li poezija i svijet ovakav kakav je danas biti u suživotu, odnosno treba li nama današnjima poezija i šta ćemo s njom?

Danas nam najviše treba poezija. Poezija koja je u stanju da nas budi, da nam dotiče i razum i osjećanja, da nam razmiče teške zastore svakodnevnih obmana. Poezija kakvu u sebi nosi Ep o Gilgamešu, poezija kakvu je pisao Pesoa, ili kakva se krije u Kafkinoj prozi. Uznemirujuća i duboka. Vrtoglava i žestoka, koja je u stanju da protrese savremenog čovjeka iz njegove dremeži i duhovne lijenosti. Reći ovo znači rizikovati da zvučiš budalasto i naivno. Mogu li ubijediti ljude da im treba poezija? Ne mogu. Da li ih je ikad bilo moguće ubijediti u neophodnost poezije? Nije. Ali svejedno, poezija je postojala, zanosila i sačuvala zanose, tuge, istine tolikih ljudskih bića, i dalje će. Onaj konac kojim su ušiveni dijelovi tkanine koja čini košulju je njen najmanji dio, ali bez njega nema košulje. Poezija je kao taj konac. Bez nje nema čovjeka. Oni koji poznaju poeziju znaju koliko je važna bez obzira na to što veliki broj ljudi misli da je to čista budalaština prilična zanesenjacima, a ne ozbiljnim ljudima. „Ozbiljni ljudi“ ubijaju svijet. Poezija ga obnavlja i spašava. Jer bez mašte nema ni svijeta. Veliki naučnici su u sebi bilo vrlo pjesnički nastrojeni ljudi. Poezija se ne ispoljava samo u stihovima nego u svemu oko nas.

Zadržat ću se još malo na Satovima u majčinoj sobi. Riječ je o tvojoj najnagrađivanijoj knjizi koja se našla i u užem izboru NIN-ove nagrade, a prema nedavnoj anketi provedenoj među književnim znalcima riječ je i o najboljoj knjizi iz BiH napisanoj od početka vijeka. Čini mi se da je i njena ukupna recepcija u javnosti bila dalekosežnija nego kod zbirki poezije. Osim što je knjiga nesumnjivo izuzetna, radi li se tu i o svojevrsnom prokletstvu forme: čini mi se da poezija nikad ne stiže tako daleko koliko mogu stići priče i romani, ma koliko kvalitetna bila?

Pa, mogu se samo složiti. Ljudi imaju česte i neopravdane strahove od poezije koji nekad imaju veze sa školom (ovdje već stižemo i do opravdanih strahova) i činjenicom da su tjerani da napamet uče pjesme koje ne razumiju. I mogu dodati da sam onda, pošto čitaoci ne vole poeziju, postala lukava lisica i napisala poetski roman. Ustvari, istina je da sam pokušavala i prije pisati roman ali nekako nije išlo dok nije došlo. Meni je, priznajem, nekad žao što ljudi ne čitaju više poeziju i potajno se nadam da će se stvari promijeniti u korist poezije.

Mi stalno pokazujemo da nam književnost ne treba

Vratimo se na trenutak našoj zbilji i tome kako se ona odražava na književnost. Pjesma po kojoj je knjiga Razmnožavanje domaćih životinja i imenovana u posljednji je tren izbačena iz programa otvaranja ovogodišnjeg, 53. Kočićevog zbora u Banjoj Luci, ocjenom organizatora da joj naslov nije prikladan. Šta taj incident govori općenito o našoj književnoj sceni, o odnosu prema književnicama i književnicima od strane zvaničnih od vlasti dotiranih institucija i struktura?

Govori više stvari o nama. Jedna od njih je da smo strašni malograđani (dobro, to smo znali od prije), ali kada ta malograđanština „uređuje“ kulturne programe onda oni liče na sve osim na kulturne programe. Kultura postaje prigodničarska, amaterska i nebitna, zapravo je i nema. Samo je dekor. I to loš. Onaj ko to kaže naglas je zločest jer svima kvari lijepu zabavu: i lažnim piscima dok glume pisce i lažnim poštovaocima kulture dok glume ljubitelje kulture. Zato „ljubitelji lijepe riječi“ okupljeni oko ove jezive i trivijalne fraze kada čuju „ružnu“ riječ poput razmnožavanja odmah znaju da to ne može biti kultura, jer gdje će nekulturna riječ biti dio kulture. A tek čin. To da ima veze s književnošću? I još da književnici odlučuju o književnosti? O tom što će čitati? Sami? Pa to nikako ne može. Pa imamo mi načelnike za sve i svašta koji su tu da odlučuju umjesto nas. Zapravo se svi pravimo kao da nečeg ima čega nema i da nam treba, a ne treba nam. Nama književnost ne treba. Mi to stalno pokazujemo.

Srećom, knjiga „spornog“, „nepristojnog“ naslova je samo dva-tri mjeseca kasnije u Novom Sadu dobila nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju zbirku poezije. Reklo bi se da je knjiga naprosto svojom kvalitetom uzvratila udarac?

Sreća pa postoje ljudi koji ne čitaju samo naslove pjesama, nego i njihov sadržaj. Možda samo to. Drago mi je što je žiri pomenute nagrade smatrao da je knjiga vrijedna te nagrade.

Od objavljivanja tvoje prve knjige poezije, Kuće od slova, prošlo je dvadeset godina. Šta te nagoni da svih ovih godina, bez obzira na okolnosti koje smo opisale, i dalje pišeš, ovdje, za ovdašnje ljude? Kad kažem ovdje, mislim, naravno, na čitav zajednički jezički prostor.

Pa, prvenstveno pišem zbog sebe, ali ne u smislu udovoljavanja nekom svom hiru, nego iz unutarnje potrebe koja se može definisati i kao potreba da se nešto kaže. Iz osjećaja da je pisanje jedan od načina na koji jesam, na koji sam u kontaktu sa sobom i drugima. Pišem i zato što pisanje smatram plemenitim, dobrim i vrijednim, ali isto tako i mučnim i teškim, zahtjevnim i odgovornim, pa iako se time bavim kontinuirano, ne pišem puno. Što se tiče ovdašnjih ljudi i jezika, volim ih jer sam i sama dio toga, ma koliko se nekad izmještala ili bila kritična. I izmještanje i kritičnost su neophodni da bismo se samosagledali. A svakako ne bih mogla pisati ni na jednom drugom jeziku, tako da smo osuđeni jedno na drugo.