Piše: Tamara Zablocki
Foto: Mohan Dehne
Snishodljivi stereotipi nisu rijetkost u medijskom predstavljanju izbjeglica koje iz Sirije dolaze na tlo Evrope u potrazi za boljom sadašnjošću i budućnošću – toliko da smo se uspjeli iščuđavati i tome što neki od njih na svojim putešestvijama nose skupocjene pametne telefone. Baš kao da pametni telefoni štite od rata i razaranja, od problema režima i fundamentalističkog nasilja, od neizvjesne budućnosti u ratom opustošenoj zemlji.
S namjerom da Sirijke i Sirijce u Evropi predstave kroz njihovu individualnost i razlike koje imaju bez obzira na to što dolaze iz iste zemlje, fotograf Mohan Dehne i novinarka Rula Asad, oboje rođeni u Siriji, upustili su se u projekat Sirijci drugdje. Rezultat njihovog višegodišnjeg i emotivno veoma zahtjevnog rada dvadeset je portreta i isto toliko videointervjua u kojima Sirijci i Sirijke, većinom mlađi ljudi koji su spas od rata pronašli u Njemačkoj, Holandiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali različitih interesa, klase, obrazovanja i religijskih pogleda, opisuju svoje iskustvo života u Evropi, kao i razmišljanja o Siriji.
Nakon izvještavanja iz sirijskih izbjegličkih kampova u Libanonu, Jordanu i Turskoj, kao i volonterskog iskustva u izbjegličkom kampu u Holandiji, za vrijeme kojeg je često dobijala pitanja o sirijskoj kulturi i običajima, Rula je željela dati vlastiti doprinos integraciji Sirijaca i Sirijki u Evropi. Sve je, kako kaže, počelo pitanjima o identitetu: “Ko sam ja?”, “Koji je moj identitet danas?”, te “Kojoj kulturi pripadam?” Za Urban magazin Rula Asad i Mohan Dehne govore o onome što su saznali od ljudi s kojima su razgovarali.
Sirijci drugdje se kao projekat na različite načine razvijao punih šest godina, od usputnih razgovora sa Sirijcima koje ste svakodnevno susretali do izložbe portreta izabranih dvadeset, koja je nedavno postavljena u Freiburgu. Šta ste saznali o Sirijcima u Evropi?
Rula: Čak i prije nego što smo počeli raditi na projektu bila sam svjesna da je svaka osoba različita, da svako ima svoje, drugačije mišljenje o istoj stvari, a naš projekat se zasnivao upravo na mišljenjima različitih Sirijaca i Sirijki o integraciji u Evropi, sigurnosti, kao i njihovim pogledima na identitet u novoj kulturi. I svako od njih jeste dao različit odgovor na ta pitanja, a često su ta mišljenja vezana za iskustva koja su imali u određenoj zemlji u kojoj žive, Njemačkoj, Holandiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj. Većina njih je otvorena prema novoj kulturi i pokušava naći vlastito mjesto u njoj, nastoji se integrisati u sistem za koji prepoznaje da se s njima ne snalazi najbolje, jer kažu sebi: “Bez obzira na sve, ovo je sistem u kojem želim živjeti i raditi.”
Mohan: Mišljenja Sirijaca koje smo obuhvatili svojim projektom o integraciji i sigurnosti u evropskim zemljama jesu drugačija u zavisnosti od države u kojoj žive, ali su također različita i u zavisnosti od dijela Sirije iz kojeg dolaze i iskustva koje su imali prije nego što su došli u Evropu, njihovih vjerovanja, kao i u zavisnosti od toga da li podržavaju Assadov režim ili ne. Zajedničko za većinu je to što se pokušavaju integrisati u novo društvo u koje su došli i spremni su da krenu od nule, počevši od učenja novog jezika i nove kulture. Sve to nije lako, ali se trude.
Šta su njihove najveće nade, a šta najveći strahovi danas, kada žive u novoj kulturi, na tlu Evrope?
Mohan: Zavisi od starosti. Ako ste mladi i obrazovani u Siriji, imate nadu da ćete nastaviti školovanje i imati bolju budućnost, ali je za starije, koji su u Siriji već imali karijere, teže budući da moraju pronaći sasvim nova zanimanja za sebe, nevezana za obrazovanje i iskustvo, jer najčešće nije moguće nastaviti s istim poslom u Evropi. Mladi gaje snove o svojoj boljoj budućnosti.
Rula: Od dosadašnjeg iskustva zavisi i ono šta očekuju. Brojni su oni koji su već dobili dozvolu za boravak i imaju vlastiti dom za svoju porodicu, s kojom su i doputovali u jednu od evropskih zemalja, uče jezik i apliciraju za radna mjesta, ali učestvuju i u društvenom životu, odlaze na demonstracije za Siriju ili se na druge načine uvezuju s drugim ljudima u zemljama u kojima su pronašli novi dom, razvijaju nove navike poput upoznavanja drugačije kuhinje od one na koju su navikli. Oni na budućnost gledaju kroz ekonomsku perspektivu i razmišljaju o obrazovanju, a njihovi najveći strahovi vezani su za budućnost same Sirije. Oni koji još nisu dobili dozvolu za boravak ili su je dobili samo na godinu dana na stvari gledaju kratkoročno i ne mogu znati šta je sljedeće.
Kako Sirijci i Sirijke koji se trenutno nalaze u evropskim zemljama razmišljaju o Siriji, zemlji svog rođenja, koju su ostavili iza sebe?
Rula: Neki od njih kažu da ne osjećaju nikakvu povezanost sa Sirijom. Kažu: “Zemlja nije geografsko područje nego je čine ljudi koje volimo i s kojima smo i napustili Siriju. Zemlja je i naše sjećanje na nju, a njega uvijek nosimo sa sobom.” Drugi kažu da još uvijek osjećaju jaku povezanost s rodnom zemljom i da ne osjećaju pripadnost evropskom društvu u državi u kojoj žive danas, te zbog toga više prate vijesti iz Sirije. Mišljenja su različita, neki ljudi jednostavno ne žele gledati unatrag, dok drugi imaju osjećaj da ne mogu gledati unaprijed.
Mohan: Većina mladih Sirijaca koji su kao izbjeglice došli u Evropu nikad više ne želi otići nazad u Siriju, jer osjeća i razumije šta je sloboda, te objeručke prihvata priliku da izgradi vlastitu budućnost u tim uslovima. Čini mi se da je to najveći problem za samu Siriju kao državu, jer znači gubitak čitavih generacija.
Šta za vas dvoje lično predstavlja pitanje identiteta, koje, kako se čini, postaje sve važnije u svijetu koji je sve povezaniji i sve multikulturalniji?
Rula: Prije nego što sam došla u Evropu i počela raditi na ovom projektu pitanje identiteta za mene nije ni postojalo. Ranije nisam bila svjesna da se identitet sastoji od mnogo slojeva jer nisam ni istraživala šta to za mene znači identitet. U Evropi su mi počeli postavljati pitanje ko sam i ja se predstavljam u zavisnosti od situacije u kojoj se nalazim: kao novinarka, kao žena, kao Sirijka. Politički, identitet Sirijaca i Sirijki danas se svodi na siromašne izbjeglice koje su pobjegle iz svoje zemlje i došle u Evropu, gdje su sada stranci. To je stereotipiziranje i nije ispravno jer je svaka osoba drugačija, čak su i različite grupe različite – Kurdi i Arapi nisu isto, a među svima njima postoje različiti ljudi.
Mohan: Identitet je vrlo komplikovano pitanje, ali mislim da je najvažnije da se ne plašimo preoblikovati svoj identitet jer je on uvijek u pokretu i neprestano prolazi kroz promjene. Ako se neprestano plašite za svoj identitet, tek onda ste u opasnosti da doživite takozvanu krizu identiteta. Lično s tim nemam problem, u Evropi živim već više od šesnaest godina i sretan sam što sam prihvatio i novu kulturu i time preoblikovao svoj identitet. Moje iskustvo te promjene je vrlo dobro.
Malaz, stanovnik Velike Britanije: “Danas pišem sve što mi padne na pamet, bez straha od posljedica.”
Israa, stanovnica Holandije: “Jednostavno sam željela živjeti normalan život i moći razmišljati o vlastitoj budućnosti.”
Jud, stanovnik Francuske: “Čini mi se kao da očekuju da ću uraditi nešto čudno ili pogrešno samo zato što sam Sirijac.”
Haneen, stanovnica Holandije: “Mislim da smo svi građani svijeta i da imamo pravo izabrati da živimo gdje god želimo.”
Yazan, stanovnik Holandije: “Vjerujem da će mi vlastita veza sa Sirijom biti jasnija jednom kad dobijem drugo državljanstvo.”
