“U govoru o Zenici malo je lijepih riječi, češće su čelik, dimnjaci, zatvor, radnici, rudari… I kada mu se tepa, apokalipsa grmi iz svake riječi – ‘grad vatre i dima’, ‘uzavreli grad’, ‘grad plamenom što gori'… Nema tu blagoglagoljivosti kakvom se opisuju lijepi gradovi, pa se čini da se o Zenici i nema mnogo toga reći.” Ispisao je te riječi vanserijski pisac i novinar Selvedin Avdić u svojoj knjizi “Moja fabrika”.

Piše: Tamara Zablocki
Ilustracija: Kenan Zekić

I zaista, Zenica, poznata po najvećoj željezari u Jugoslaviji, po strogom zatvoru i po vicevima o zagađenju, nije i nikad neće biti grad o kojem je moguće ispisati hvalospjeve zahvaljujući dojmljivoj dugačkoj historiji, raskošnim bogomoljama čija arhitektura i dekoracija oduzimaju dah ili po velebnim kućama gradskih velikaša. Toga ondje naprosto nema. Pa ipak, teško da će iko ispisati dirljiviju, intimniju, a istovremeno istinitu, autoironičnu i gorku monografiju jednog grada od one kakva je Zenici posvećena “Moja fabrika”.

Objavljena u zeničkoj izdavačkoj kući Vrijeme, dopunjena izvrsnim ilustracijama Kenana Zekića, starim fotografijama iz željezare i komadom pravog, pravcatog željeza na koricama, “Moja fabrika” je bibliofilski dragulj koji prati smjenu političkih sistema, rađanje, život i smrt Željezare, zahvaljujući kojoj se nekadašnja kasaba u kratko vrijeme prometnula u grad, istovremeno pripovijedajući i o sudbinama radnika, novih stanovnika tek formiranog grada. Za Zeničane, od kojih rijetko ko da je odrastao lišen priča o Željezari i njenim radnicima i radnicama iz prve ruke, ali i za sve druge kojima je doba tranzicije, privatizacije i nezaposlenosti nametnulo zaborav, Avdićeva knjiga – premda razotkriva i onom dobu svojstvene manjkavosti – predstavlja podsjetnik da je vrijeme u kojem su fabrike radile punom parom, a zarad radnika nastajali čitavi gradovi sa svojim vrtićima, školama, bolnicama, pozorištima, bibliotekama, čitaonicama, kinima i gradskim kafanama zaista postojalo. Vrijeme u kojem je bilo moguće, kako piše Avdić, da samo devet godina nakon rata nova vlast uspije izgraditi još čitav jedan grad. “Radnički, ne pretjerano lijep, ali grad!”

O radničkoj solidarnosti

Avdićev pogled na Zenicu s periferije, s mjesta na kojem se ugnijezdila Željezara, dočekao je četiri godine po objavljivanju i svoje pozorišno uprizorenje. Teatarska predstava “Moja fabrika” postavljena je, a gdje drugo nego na daskama zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, pozorišne kuće koja je prvobitno i nastala da bi radnicima Željezare ponudila rasterećenje nakon napornog radnog dana. I dobro da baš ondje, jer za današnje Zeničane osuđene na život u tranziciji, u kojoj ih se bacanjem novca na raskošne fontane i slične besmislice nastoji uvjeriti da žive u najboljem od svih vremena, te da je njihovo nezadovoljstvo stvar uobrazilje i nezahvalnosti, nema važnijeg štiva od ovog.

Rediteljka Selma Spahić, odrasla u Zenici i stoga dobro upoznata s radničkim identitetom ovog grada, prihvatila se zadatka postavljanja knjige Selvedina Avdića na scenu i istraživačkog procesa koji je podrazumijevao razgovore s radnicima i radnicama, Zeničanima i Zeničankama, te biografske priče glumaca i glumica. Spahić za Urban magazin govori o prevođenju Avdićeve knjige na dramski jezik i važnosti koju ova predstava može imati u današnjem vremenu.

“Moja fabrika” Selvedina Avdića je, po mom ličnom viđenju, najpoetičnija hronika uspona i pada jednog industrijskog grada u Bosni i Hercegovini zasnovana na historijskim činjenicama, čija je težina još i veća kad se uzme u obzir da smo radničku prošlost gotovo zaboravili. Zašto se tebi ova knjiga činila važnom za postavljanje na scenu BNP-a?

Baš zbog svega navedenog. Ja sam odrastala u Zenici i tek sam doselivši se u Sarajevo na studij osvijestila koliko me je duh tog grada oblikovao. Zenica nas je naučila “jednostavnosti želja i potreba”, kako kaže Selvedin, i pravičnoj potrebi za ravnopravnošću. Ne bježim od toga da je bila poprilično surova kasnih devedesetih, niti je romantiziram. Ali je bila radnički grad, kao što osjećam da zatomljeno i danas jeste. Da navedem jednostavan primjer, za vrijeme procesa rada na predstavi gledali smo film “The Take” Naomi Klein i Avija Lewisa, koji se bavi fabričkim radnicima i radnicama u Argentini koji su preuzeli i ponovo pokrenuli svoje fabrike nakon privatizacije, a zatim bankrota. Svi smo reagirali identično na film. Smijali se istim sitnim detaljima i odnosima s kojima se nešto kaže, plakali na istim mjestima. Ta vrsta prepoznavanja nije hinjena, ona je naše zajedničko naslijeđe. Ako predstavom možemo probuditi makar djelić radničke solidarnosti kojom je knjiga natopljena, bit ću sretna.

Kako je izgledalo prevođenje specifičnosti Avdićeve monografije, dobrim dijelom hronike, u dramski jezik?

Bilo je izazovno. Knjiga prati hronologiju Željezare od osnivanja do trenutka dok je ona određujuća za piščevu biografiju, dok je nije dekonstruisao, a to je otprilike do kraja osamdesetih godina 20. vijeka. Kasnije on bilježi svoj odnos prema gradu. Imali smo potrebu da proširimo materijal i uz Selvedinovo iskustvo fabrike dodamo i iskustva radnika i radnica, te glumaca i glumica, i time završimo hronologiju fabrike u današnjici. S obzirom na to da Selvedin u postupku koristi citatnost, knjiga nam već nameće mnogobrojne naratore, pa se to jako dobro uklopilo u dramaturgiju. Na nekim mjestima smo se dramaturginje Emina Omerović i Bojana Vidosavljević i ja upuštale u dramatizaciju scena, ali uglavnom smo se držale Selvedinove odrednice za knjigu, pokušale smo inscenirati “intimnu monografiju”.

Da mi je vidjeti visoke peći

Proces nastanka predstave je, dakle, podrazumijevao i razgovore glumaca i glumica s nekadašnjim radnicima i radnicama Željezare. Koliko su se ti susreti pokazali korisnim za razumijevanje vremena od kojeg smo danas dobrano odvojeni?

U početku nisam bila sigurna da li ćemo te intervjue koristiti ili ne, ali sam znala da nam je istraživanje esencijalno za ulazak u materijal. Glumci i glumice su uradili odličan posao, donijeli su sate i sate materijala i, ispostavit će se, najčešće su razgovarali s članovima i članicama porodice koji su radili u fabrici. Najzanimljivije je posmatrati promjenu ideologije na promjeni odnosa prema Željezari kod građana i građanki Zenice. Baš kao što i Selvedin detektuje, od “godina elana”, udarnika i udarnica, koje obuhvataju razvoj grada od ranih ‘50-ih do kraja ‘70-ih, preko otvorenog prezira i mržnje prema fabrici ‘80-ih, kada je i najviše proizvodila, pa sve do današnjeg odsustva odnosa prema Željezari kod najmlađih generacija. Selma Mehanović, glumica, zamolila je jednog divnog gospodina koji je proveo četiri decenije života u Željezari da nam kaže o čemu bi bila njegova predstava, i on je rekao: “Da mi je vidjeti željezo, proizvodnje, koksare, visoke peći. Kovačnica, valjaonica, čeličana. To mi je duša, volio bi’ da vidim kol'ko se to proizvodilo, kakav je bio elan radnika. Najbolje bi bilo kad prikaže jedan pogon, ljudi kažu: ‘Vozi!’, pa onda kreću vozovi.” Radnici i radnice oronulih industrijskih gradova su pred zaboravom. A to naša generacija, koja još uvijek ima biografske poveznice s njima, ne smije dopustiti.

Pričamo nekoliko dana prije premijere jer novine moramo poslati u štampu, pa je prerano da te pitam o reakcijama na predstavu, ali mogu pitati šta očekuješ da će “Moja fabrika” ponuditi publici, zeničkoj ali i regionalnoj, budući da cijeli prostor bivše Jugoslavije dijeli sudbinu propalih industrija.

Nas je u procesu rada Zenica očarala, a većina nas je tamo živjela ili živi. Zapravo, skoro ništa nismo znali o tom gradu. Nadam se da će predstava da bude jednako ljubavno pismo Zenici koliko i knjiga. Ne bojim se lokalpatriotskog ozračja niti mislim da smo napravili hvalospjev Zenici, jer pratimo Selvedinovu nit, koja je jednako autoironična i surova analiza koliko i oda jednom gradu.

Bez previše optimizma, na kraju me zanima i mogu li se knjiga i predstava o našoj prošlosti u kojoj je radnik imao prava i bio politički subjekt iščitavati i kao svojevrsni vodič za iznalaženje alternativa u današnjem vremenu, koje karakterišu privatizacija i obespravljenost radnika?

Recentan primjer tuzlanske Dite nada je da je samoupravljanje moguće. Ako je pedeset krojačica u Buenos Airesu moglo preuzeti svoju fabriku 2001. godine i uprkos svim političkim previranjima upravljati njome do danas, alternativa je moguća. Naravno, treba uzeti u obzir vrstu fabrike, njenu proizvodnu zastarjelost, sve uvjete u kojima radi, ali je sigurno da niko ne želi više dobrog fabrici i gradu od njenih radnika i radnica. Solidarnost je moguće probuditi, nekada je dovoljno da padne veliki snijeg i da si odjednom svi međusobno pomažu. To nam je neophodno, pa makar za početak, dok se ne očisti zrak, taj snijeg bio i crn kao u Zenici osamdesetih godina. I ako se to doima kao utopija, ništa nas ne sprečava da o njoj pravimo predstave.