Piše: Elma Hodžić
Foto: Dženat Dreković

Mladen Pikulić je fotograf čiji su radovi izlagani u muzejima i galerijama u New Yorku, Berlinu, Den Haagu, Amsterdamu. Prve fotografske korake je napravio u Sarajevu. Radio je kao fotoreporter sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Njegov rad je priznat ne samo u rodnom gradu, već i u inostranstvu. Nosilac je nekoliko međunarodnih priznanja. Već 20 godina radi kao profesionalni fotograf u Rotterdamu. U Sarajevo se profesionalno vrati svake godine sa nekom novom fotografskom pričom. Ove godine je u Historijski muzej Bosne i Hercegovine donio izložbu Portreti.

Kako je počelo Vaše „drugovanje“ sa fotografskim aparatom? Kako se razvila ljubav prema fotografiji?

Već u ranom djetinjstvu, sa nekih sedam-osam godina, prvi put sam ušao u fotolaboratoriju dok je moj stariji brat Nino pravio fotografije za školski ispit. To je bila ljubav na prvi pogled, koja još uvijek traje. Taj entuzijazam i pasija prema fotografiji drži me i dan danas istim intenzitetom kao nekoliko decenija ranije. Dobro ste formulisali pitanje, jer za mene je to zaista bezuslovna i vječna ljubav prema fotografiji. U početku je to bila dječija/platonska ljubav koja se ogledala u povremenom ulasku u fotolaboratoriju, gledanju bratovih fotografija u novinama i držanju njegovog fotoaparata. Čim sam krenuo u gimnaziju poklonio mi je Zorki fotoaparat i uputio me je u fotoklub CEDUS da tamo učim fotografiju.

Šta je za Vas fotografija? Kako je fotografija kao medij povezana sa Vašim senzibilitetom i istraživanjem svijeta?

Kratak odgovor bi bio: SVE. Duži odgovor bi se sastojao od više slojeva. Kao prvo, isto kao što muzičaru muzički instrument ili slikaru kist služi za realizaciju njihovih ideja, tako i meni fotoaparat služi da ispoljavam svoje ideje i pogled na svijet, na određene teme koje me interesuju. Proces realizacije ideje, u mom slučaju proces fotografisanja, veoma je intenzivan, nabijen jakom energijom i emocijama, sve do trenutka klimaksa, kada postanem svjestan da mi je uspjelo. U tom trenutku ispuni me ogromno zadovoljstvo i sreća. Pošto sam dugo fotografisao koncerte klasične muzike Kraljevskog koncertnog orkestra u Amsterdamu, našao sam dosta sličnosti između dirigenta simfonijskog orkestra i mene dok fotografišem. Naime, za vrijeme fotografisanja, ja se potpuno isključim iz vanjskog svijeta, okolina više za mene ne postoji – a vrijeme stane. Sva moja energija i koncentracija usmjere se kroz vizir fotoaparata, a kada završim fotografisanje i spustim fotoaparat, kao dirigent kada spusti dirigentske palice, tek se onda vratim u stvarnost. Kao da se vratim iz nekog drugog svijeta ili kao da se jednostavno probudim iz nekog lijepog sna sav u znoju. Medij fotografije je jedini medij koji odgovara mom senzibilitetu. Naime, u procesu stvaranja, moje misli i ideje jednostavno kao neka bujica izviru iz moje glave. Ako u tom momentu ne fotografišem, to vrelo inspiracije i koncentracije jednostavno presuši. Bavim se rijetko i pisanjem, ali pisanje nije blisko mom senzibilitetu jer kada ova stvaralačka bujica navali iz moje glave, prsti su tako spori i tromi da ih na vrijeme otipkaju na kompjuteru i zabilježe. Fotografija je ujedno i moj identitet. Ja se realizujem kroz fotografiju.

Za vrijeme rata, u jednom kratkom periodu, ostao sam bez filma, ali sam uredno okačio svoj Nikon o rame, izašao na ulicu, i gledao šta bih interesantno fotografisao, iako nisam imao filma u fotoaparatu. To sam uradio zbog svog digniteta i mentalne stabilnosti u ratu. Ipak, ja sam uvijek fotograf, sa filmom u fotoaparatu ili bez filma, sa ili bez fotoaparata. Svejedno.

Sarajevo kao inspiracija

Djelujete na međunarodnoj sceni, a opet se vraćate Sarajevu. Šta je Vama Sarajevo? Šta je motivacija ovih lijepih povrataka u Sarajevo, koji su obično krunisani zanimljivim izložbama?

Kao što je Miljenko Jergović primijetio, ja se bavim identitetom. Nekome je identitet religija ili nacija, a meni je Sarajevo. Živio sam i stvarao u legendarnim 80-im godinama kada je kultura i umjetnost grada Sarajeva bila u zenitu u bivšoj domovini, i kada je u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani – biti sarajevski umjetnik, značilo puno. Na mojoj izložbi rock fotografije u CEDUS-u prvi put je sviralo Zabranjeno pušenje, Nermina Zildžo je napravila izložbu New Primitives u Umjetničkoj galeriji BiH, gdje je sakupila sve stvaraoce iz raznih oblasti umjetnosti i kulture grada, na kojoj sam bio zastupljen fotografijama grupe Zabranjeno pušenje. O nagradama i izložbama u Collegium Artisticumu da ne nabrajam. Dakle, tih 80-ih godina ja sam se formirao kao čovjek i kao fotograf. Ne volim spominjati porijeklo, ali Vaše pitanje me tjera da spomenem da moja porodica već par stotina godina živi u Sarajevu, pa svi događaji kao npr. uvođenje prvog tramvaja u gradu za vrijeme vladavine Austro-Ugarske ili legendarne priče o Nikoli, teškom radniku, su ostali u pamćenju moje porodice. Sarajevo je jednostavno dio mog DNA. Dovoljno istorije i dovoljno motivacije da se vraćam gradu.

Radili ste u Oslobođenju. Kako se danas prisjećate tog vremena?

Studirao sam žurnalistiku. Na drugoj godini smo imali predmet Novinarska praksa, pa smo trebali izabrati medij (TV, radio ili novine), gdje ćemo steći potrebno iskustvo i znanje. Ja sam profesorici Vlatki Krsmanović predložio da praksu i ispit radim iz fotografije, na šta je ona rekla da ta mogućnost u statutu fakulteta ne postoji. Kada sam joj pokazao fotke i predstavio svoj budući rad, prihvatila je odmah. Na ispitu kao mentor mi je bio glavni i odgovorni urednik Oslobođenja koji me je nakon ispita, za koji sam dobio 10, pozvao da radim u Oslobođenju kao fotoreporter.

Tako sam dospio u redakciju dnevnih novina. Iako sam se u to vrijeme intenzivno bavio studijskom fotografijom, izlagao u galerijama i osvajao međunarodne nagrade, fotožurnalizam je u to doba bila jedina opcija za mene da živim od fotografije. U Oslobođenju sam dosta naučio o procesu stvaranja novina i profesionalnosti. Iz tog perioda ostala su mi u sjećanju moja dva veoma neobična pristupa fotografisanju, koja bi sigurno mogla ući u istoriju fotožurnalizma. Prvi je da sam prihvatio da snimim pet događaj u gradu tog dana. Moj experiment se sastojao u tome da svaki događaj zabilježim samo jednim snimkom, dakle jedan snimak (negativ) – jedan događaj. Moj bunt se sastojao u tome što su novinari, logično, predavali samo jedan tekst, a mi fotoreporteri bar 10 fotografija sa jednog događaja pa bi onda urednik odabrao jednu fotku kao prilog. Da bih pokazao da sam ja autor i stvaralac fotografije, napravio sam samo jedan snimak tako da urednik nije imao više mogućnosti izbora. Tako se isto desilo kada sam cijeli dan fotografisao neki važan kongres CK SKBiH u skupštini. Znate taj period, Branko, Hamdija… i tako ja donesem samo dvije fotografije sa cijelog kongresa. Urednik dobio napad gnjeva kada je vidio mene nadobudnog kako mu predajem samo dvije fotke.

Portreti, portreti. Živimo u vremenu eksploatacije portretne fotografije. Ipak, Vi godinama istražujete potencijale portreta. Zašto? Šta Vi iščitavate u ljudskim licima kroz objektiv kamere?

Fotografišući već decenijama ljude, naučio sam nešto i o mentalnom sklopu ljudi, njihovoj promjeni karaktera, emocijama, stanju duha osobe za vrijeme fotografisanja. Ta promjena stanja ljudskog duha koja se očituje na licu, a pogotovu u očima, je motiv da pravim portrete.

Moje iskustvo govori da je nemoguće napraviti dva ista portreta iste osobe. Ljudske emocije: strah, ljubav, nedoumica, oholost, gordost su nepresušan „izvor“ za dobru fotografiju. Ja se trudim da napravim nešto posebno, nešto drugačije, totalno različito od klišea i šablona.

Portreti portreta. Šta Vas je privuklo zagrobnom svijetu Sarajeva? Kako taj ciklus fotografija progovara o historiji grada? Da li će taj ciklus imati neke nove formate ili nadopune?

Period Austro-Ugarske je veoma bitan za razvoj grada Sarajeva. Često, u razgovoru, se ponosimo Zemaljskim muzejom BiH, Pozorištem, prvim tramvajem… a veoma malo znamo ko su ljudi koji su gradili i živjeli u tom periodu – naročito zbog toga što u Sarajevu više gotovo i nema nasljednika ljudi iz tog perioda. Kultura tog perioda je meni veoma bliska i draga, pogotovo što sa jedne strane vidim i svoje naslijeđe i kulturnu baštinu. Iz tih razloga sam želio nekako da „oživim“ taj period, tj. te ljude iz te epohe, ali oni su, kako bi Jevreji za groblje rekli, već odavno u drugoj kući.

Meni se izraz „druga kuća“ za groblje veoma dopada, pa kada sam odlazio da ih fotografišem jednostavno sam govorio idem u drugu kuću, a ne na groblje. Sama riječ groblje čovjeka a priori odbija. Međutim, zbog vremenske distance više od 100 godina ja to mjesto nisam vise osjećao kao groblje nego kao naše kulturno naslijeđe. Fotografije na spomenicima odišu takvim životom, šarmom i blagostanjem da, gledajući te fotografije, ili šta je već ostalo od tih fotografija, nisam više imao dojam da se radi o umrlim ljudima. Naprotiv. Fotografisao sam nasmiješene, lijepe i gorde dame, a ne njihov grob. Damski šeširi, modni detalji, frakovi, svečane haljine… sve to govori o načinu i stilu života Sarajlija od prije stotinu godina. Ja ih zato nisam ni mogao fotografisati kao mrtve, nego kao žive ljude. Kao da sam upravo ja taj fotograf od prije stotinu godina koji ih je u svom fotostudiju fotografisao za uspomenu, a ne za nadgrobni spomenik. Zato je stil mojih fotografija i odabir svjetla upravo i bio takav da posjetioci izložbe ne dobiju utisak da se radi o groblju. Sve te simbole groblja i smrti sam svjesno i namjerno prilikom fotografisanja izbjegavao. Iako je izložba postavljena u Historijskom muzeju BiH i traje do septembra, ovaj ciklus još nije završen. I ovo ljeto ću djelimično provesti u „drugoj kući“ da kompletiram priču.

Put od ideje do realizacije

Na koju fotografiju/ciklus fotografija ste naročito ponosni?

Moj pogled na fotografiju i na umjetnost uopšte je da prvo vrednujem zadnji ciklus. Izlaganje davno snimljenih fotografija za mene nema neko veliko značenje. Zbog reakcija posjetilaca izložbe Portreti u Historijskom muzeju BiH, ja sam veoma ponosan na ovaj ciklus. Moram priznati da sam veoma prijatno iznenađen da su posjetioci odmah prepoznali kako ideju, tako i moj način fotografisanja. Osim ovog posljednjeg ciklusa, kao pojedinačnu fotografiju mogu izdvojiti portret holandskog kuhara koji je, zbog svoje originalnosti i neobičnog ugla, osvojio nagradu u Holandiji u kategoriji portreta.

Na kojim projektima trenutno radite?

Ja sam uvijek okupiran sa nekoliko ideja – ali od ideje do realizacije je dug proces. Pod ovim podrazumijevam da je realizacija ideje suštinska. Ta simbioza ideje i realizacije se upravo ostvarila na izložbi Portreti. Moram vam priznati da se ponekad sa jednom idejom borim godinama, ali ne budem zadovoljan načinom prezentovanja te ideje, pa nažalost odustanem.

Fotografija i budućnost: kako vidite Vaš profesionalni razvoj? Kakva je, prema Vašim prognozama, budućnost fotografije?

Ja se razvijam i razvijat ću se dok sam živ i koliko mogu. Otvoren sam kako za nove ideje, tako i za nove pristupe fotografiji. Ne volim da recikliram jedno te isto. Izazov je u novom pristupu. Zasićenost fotografijama je upravo zato što većina reciklira stare ideje, koje su neki drugi fotografi već davno realizovali. Pod ovim mislim i na stil fotografisanja. Zamislite da se pojavi milion slikara koji slikaju isto kao Rembrandt ili Picasso. To se ne dešava zato što je slikarska publika i kritika obrazovana za razliku od fotografske, jer većina nije upućena u istoriju fotografije pa, na primjer, hvali nekog fotografa koji pravi identične fotografije kao Bresson ili Avedon. Fotografija je u Europi veoma prisutna u muzejima i galerijama i ima svoju ogromnu publiku. Dobar primjer je Holandski fotomuzej u Rotterdamu, gdje na otvorenje fotoizložbe uvijek dođe nekoliko stotina ljudi, a posjećenost izložbe se mjeri u desetinama hiljada posjetitelja. Fotografija će uvijek postojati kao dokument ili kao umjetnost, napravljena analognim ili digitalnim putem, ili, evo, uz malu pomoć AI.